Proći će rezolucije o Srebrenici i Jasenovcu, i sve one rezolucije koje tek treba da budu stavljene na dnevni red. Sve će to da prođe. Ali nekako vjerujem da će nemir ostati. Taj nemir će nastaviti da traži naredne bitke, nacionalna nadmetanja, vjerska moralisanja, nove prilike da se isuče mač i štit, a zaborave lične rane.
Dok svuda okolo zgrade niču i rastu, ljudi postaju sve manji, pogotovo oni koji nose sumnjivo breme ratnika. To su oni što biraju da posvete život “velikim idejama” - ako treba da ginu, ta smrt će biti velika, a samim tim i život koji su vodili do toga momenta. Nevažno je kako tretiraju familiju i sugrađane, dokle god se bore za vanvremenske ideale, sve im je prosto. Žig verbalizovane i tetovirane vjere, ratničkoga bijesa i tlačiteljskih tradicionalnih vrijednosti nosiće kao ordenje. Oni su tu da brane.
Nekada sam mislio da su to samo vrijednosti u koje smo urasli dok smo bili djeca, jer kako kažu, 95% našeg djelovanja ustvari dolazi iz podsvijesti, tj. modela koje smo usvojili u svojim prvim godinama. Struka ih naziva ograničavajućim uvjerenjima, a mi tradicionalnim vrijednostima, ali to je manje bitno. Dok smo djeca, verujemo u sve što vidimo i čujemo. Ništa se ne dovodi u pitanje. Samo upijamo kao sunđer. I onda postanemo „prosto takvi“. Iako to ima smisla i zasigurno je dio priče, ne vjerujem da je to centar pikado kruga. Danas smatram da su problem ogromne količine neproživljenih emocija, odbrambenih mehanizama, i trauma koje uzimamo zdravo za gotovo. Dakle, ne vidim ih više kao vrijednosti i uvjerenja već kao manifestovane neproživljenosti koje su se ubuđale.
Svaka emocija je energija za sebe, a naši interni mehanizmi utiču na to u kojoj će se formi ta emocija, tj. energija ispoljiti. I kao što automobil sagorijevanjem konvertuje hemijsku energiju u mehaničku, tako i mi našom podsviješću biramo hoće li nešto na kraju izaći kroz osmijeh, bijes, apatiju, radost ili nešto sasvim drugo ako odlučimo da tu energiju zatvorimo u teglu i ne ispoljimo je uopšte. U slučaju da biramo da punimo tegle i ne procesuiramo svoje afektirane reakcije, pod pritiskom, te će tegle u nekom trenutku pući i ta će energija naći nekoga ko će je ispoljiti. Svaka suza koja ne vidi svijetlo dana kod nas, kroz naše iracionalne reakcije i afekat će vjerovatno naći žrtvu koja će je na kraju pustiti. Svaki zapostavljeni strah i trauma će vjerovatno u nekom trenutku, u vidu nekanalisanog bijesa ili agresije, pronaći novo ili nova tijela, nove domaćine, u nadi da će biti proživljeni - ili će samo nastaviti da preskaču dok ne dođu do onog tijela koje će stati na kraj tom emotivnom iskustvu tako što će ga uvažiti, isprocesuirati, i nadjačati svojim unutrašnjim mirom.
Trenutno stanje na Balkanu je samo jako dobra refleksija svih tih, većinski muških, začepljenih tegli koje pucaju, koje pucaju i čije neproživljene traume traže novu žrtvu. A koliko toga stvarno ima, govore sve češće pojave nasilja, sve neartikulisaniji nedostaci poštovanja, sve angažovaniji navijački bijes okupljanja, sve veća zadrtost, i krajnje, sve intezivnija gluvoća ka svim onima van našeg kruga istomišljenika. Stoga, mislim da je vrijeme da priznamo - hronično smo loši u stvaranju zrelih muškaraca, i to ko zna od kada. Ne, to nisu muškarci od tradicije, to su roboti neproživljenih emocija koji pucaju po šarafima.
Pitanje je koliko je njih u stanju da im se pomogne, i koliko priče je potrebno ne bi li se samoodčepili. I pitanje je ima li tu koga da priča sa njima, da priča dok se usta ne osuše hiljadu puta, jer ko zna koliko toga ima tu.
Mi ne patimo od kolektivne traume, mi patimo od stotine hiljada individualnih trauma i neproživljenih života. Stoga, koliko god to zvučalo loše, ne mislim da je rezolucija o Srebrenici velika pobjeda, mislim da je samo potreban zaključak na kraju jako tužne priče koji je svakako bio potreban mnogima. Ali ne, nikako velika pobjeda, jer niko nije pobijeđen. Sav taj nemir je i dalje tu.
Povrh svega, tu su politika i političari, a i religija i njeni činovnici, koji opstaju hodajući po svim tim jako zategnutim teglama, i koji svojim djelovanjem nastavljaju da popločavaju put pred sobom novim teglama i novim mladim životima.
Ratnici, borci, oslobodioci, čuvari, na mjestu voljno. Dosta ste bili pioni ratišta livada i asfalta za one koji vam ni ime ne znaju, a nude ruke da ih ljubite. Pustite mačeve i štitove, niko ne napada, to je samo film ovih iza kulisa koji ga puštaju u krug ne bi li vam oživjeli nepostojeće memorije poraza prošlosti i osjećaj žrtve koja mora da se digne i suprotstavi. To nije vojnik koji trči ka vama, to ste vi koji prilazite ogledalu. Zastanite, pogledajte ga, pustite taj mač, a onda pustite i tu suzu junačku… dosta je.
Na mjestu voljno prijatelju, razlaz.