Gradovi su u tami proteklih vjekova nastajali kao rezultat promišljanja mudrih ljudi, sretnog vremena i dobro izabranog mjesta. Kasnije dolaze neki drugi ljudi i drugačija vremena, i dok jedni umivaju lice grada i čine ga sretnijim i ljepšim drugi mu ostavljaju rane i ožiljke. Ceste koje vode u i iz njega u nekim vremenima donose radost i ljepotu a u drugim zlo i mrak.

Nikšićke ceste Vita Nikolića koje su nekad vodile ka Srebrenom i flaši “kašteleta” ljeta gospodnjeg osamdeset osmog opustjele su, sjever sa Vojnika rijetko omete smeće sa njih.  I  druge ceste nam je devedesetih zatvorila pijana i bradata vojska, te lagano postadosmo slijepo crijevo zemlje. Grad od tada hropće na izdisaju, samo odvratne tranzicione muve sisaju poslednje sokove iz njegovog tijela, a neoliberalni lešinari kruže unaokolo i kidaju mu djelove ne obazirući se na to što je on još živ.

Lice moga Nikšića sedamdeset osam godina nakon što su u njega umarširale VI Crnogorska i II Dalmatinska brigada i donijele mu slobodu pokazuje da je ponovo došlo vrijeme razaranja i ožiljaka. Horde koje uništavaju naše gradove i živote poslednjih trideset godina izgleda da su se dosjetile jadu: oni ne ruše gradove, oni ruše ili obesmišljavaju simbole tih gradova. Nikšić je očigledan primjer -  sa sračunatom voljom i kao potaknuto bestijalnom mržnjom, dogodilo se uništenje svega što je bilo srce grada.

Otkuda tolika destrukcija ljudi koji su potekli odavde, da li je to samo puka neznavenost i nerazumijevanje ili osveta zbog trauma iz djetinjstva: možda su Najvišeg Sina Našeg Naroda u vrtiću zadirkivali drugari, možda je popio „korpu“ ispred nekadašnjeg Gradskog pozorišta, legendarne, nikad-ne-umrle Male sale. 

I možda je zato pozorište najgore prošlo, njega fizički više nema - Džigijevi bageri su ga poravnali i vratili u elementarno stanje kamena i prašine. Spomen ploča Serdara Šćepana Radojevića sa srušenog zida zgrade dospjela je pukim slučajem do pomorca Miloša Kovačevića.  U kamionu šuta koji je pretresao da izdvoji kamenje za svoj hram na Slanom jezeru pronašao je (slomljeno pikamerom u tri dijela) ovo spomen obilježje, dio istorije Nikšića.  Zalijepio je komade  i ugradio ih u zid tako da ploču može da vidi svako ko ima želju da svjedoči poništavanju prošlosti jednoga grada.

Drugi simboli Nikšića još stoje ali su izgubili smisao i dušu: crkva na Petrovoj glavici pretvorila se u okupljalište militantnih novovjernika, surogat od Željezničke stanice sa novom eloksiranom bravarijom samo bolno podsjeća na nekadašnji centar sastanaka, rastanaka i nikšićke boemštine. 

Na kraju je došao na red i hotel „Onogošt“ simbol radosti življenja, mjesto maturskih večeri, prvih zaljubljivanja i svadbi, mjesto u kojem je svaki Nikšićanin ostavio dio svog života, i on je bukvalno poklonjen jednome od „hrabrih i sa vizijom“ da staru kafanu u prizemlju pretvori u *lounge bar*.

Ostaju priče koje pričaju stari konobari hotela: o prvoborcu Tomašu Vujoviću koji je na otvaranje hotela 1955. godine došao sa lovačkom puškom i dva kera da pokaže prezir prema obaveznoj kravati - tom, za njega, simbolu trulog kapitalizma. I morali su uslužiti i njega i pse. Danas, stariji građani obično pognutih glava prolaze pored terase hotela, starim korzom ka trgu.

A Trg slobode pretvoren je u blještavu pustinju na kojoj se jedino udobno osjećaju kralj Nikola i Ljubo Čupić zato što su od bronze, pa ih ne zasljepljuju one bijele kamene ploče. Fasade kuća koje tvore glavni gradski trg u Nikšiću svojom sirotinjskom otmenošću ispoljenom u  skromnim ukrasima na kamenim fasadama, čije štukature samo nagovještavaju malo bolje imovno stanje njihovih vlasnika, nepogrešivo svjedoče o nekadašnjem duhu građana Nikšića. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4b0660b2-99db-400a-941c-530edce94dd2)
Foto: Opština Nikšić {.caption} 

Kako rekosmo, u vremenu koje je dato gradovima dolaze periodi kada ih  žitelji ne grade već razgrađuju, a mi, po nesreći, živimo u takvima, ni te fasade nijesu  mogle ostati na miru od tranzicionih skakavaca kojima mudri vladari, zauzeti brojanjem para, zaboraviše zabraniti da diraju u njih.

I onda između starog kamenog, spokojnog i ozbiljnog lica grada, vrište sive eloksirane maske, simboli novog vremena. Kada sam na jednom od lamentiranja nad sudbinom grada pitao prijatelja Trifka Ivanova šta bi pokazao u Nikšiću nekom prijatelju sa strane kao iz topa mi je odgovorio: „Džigijevu kuću i Dakinu pumpu!“ 

Nego, srećom prošla su ta zla vremena i evo tri godine živimo u slobodi i napretku svakog segmenta gradskog života pa i kulture. Šalim se, normalno, Nikšić se ubrzano pretvara u  klerikalnu varoš sa natpisom na kružnom toku, gdje se vidi dirljiv napor da se nekako ugura časni krst u potpis grada. I nađeno je rješenje, ne brinite, dok su ostala slova velika poslednje ć je napisano malim slovom te mu je vrh pretvoren u … pogodite… Krst. Taj dizajnerski užas dobio je dostojnu konkurenciju u slovu Lj na ulazu u gradski park, nepoznate namjene ali je tako simpatično nakazno da jednostavno izaziva sažaljenje.  

A šta je sa ljudima, sa Nikšićanima? Da ne griješimo dušu do kraja, bilo je Nikšićana koji su se ponekad sjetili svoga grada (bilo bi bolje da nijesu): ministar kulture Źaga Mićunović je zaključio da sugrađani nijesu baš najkulturniji pa je 2014. godine pokrenuo projekat povratka kulture u rodni grad: kao da je dugo dumao kako ga najbolje uvrijediti, kako ako ne tvrdnjom da je nekulturan te da će nam, eto, vratiti kulturu u grad. I usute su stotine hiljada eura u raznorazne igrokaze podobnim, dvorskim umjetnicima,  stotine manifestacija od kojih, za nekolike godine trajanja projekta, teško da bi se moglo izdvojiti dvije -tri vrijedne pomena. 

„Krmača koja proždire svoj okot“, kaže Danilo Kiš u jednoj od svojih priča, sigurno nije mislio na Nikšić u svojoj metafori ali kao da je pisao o njemu i njegovom nezasitom apetitu da pojede svoju djecu - i to najbolju - ona mu, izgleda, najviše prijaju. I nestaju u  tamnom ždrijelu njegove kotline pjesnici i slikari, vajari i muzičari, filozofi i sanjari, zaboravljeni za života tumaraju ulicama, tiho i neprimijetno nestanu sa njih a grad se i ne sjeti da su postojali, samo ponekad, kad njihovo djelo bljesne (i to obično negdje daleko odavde), pohvalimo se : to su Nikšićani.

Onda nekoj slijepoj ulici daju njihovo ime, kao Živku Nikoliću, da mu zahvale što je rođen ovdje i stvarao ovdje i umro ovdje zaboravljen od Boga i od ljudi: Branko Svjekloća, Žaro Vojičić i mnogi drugi, neće dobiti ni toliko - jednostavno ih prekriva tama zaborava. Miladin Šobić je  „imao sreće” da se teško razboli, tek tada se Nikšić sjetio tihog sugrađanina koji je svojim pjesmama više uradio za ime svog grada nego svi njegovi političari i ekonomisti zajedno. 

A djeca nijesu što su nekad bila, dolaze sa svojih izložbi po Evropi i snimanja po Americi, smiju se, zadrže se par dana i odlaze dalje za svojim talentima, tamo gdje će, dok su zdravi i za života, imati priznanje za svoj rad  i ostavljaju tužni grad njegovim malim i strpljivim miševima raznih boja, koji se adaptiraju svim promjenama i čije vrijeme nikako da prođe.

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}
  


Decenijama uništavan od tranzicione elite, Nikšić danas postaje centar klerikalnog duha koji se obračunava sa kulturnim simbolima grada

kultura razgradnje

Hronika pada Nikšića

Guzeljam lagano stazama zemlje Senilije (srećan, jer toliko toga treba zaboraviti) ali ponekad se užasnem kada shvatim da se nekih jako bitnih likova moje mladosti sjetim onda kad pročitam vijest o njihovoj smrti. Poslednja takva smrt u neprekinutom nizu zadnjih godina je konačna i neopoziva predaja Šinejd O'Konor, možda i prva predaja u njenom relativno kratkom životu. Nekako sam je bio potpuno zaboravio, vjerovatno sam smatrao da je besmrtna, neuništiva, nesalomiva, samo je pitanje koji oblik pobune je sada preuzela na svoja krhka pleća, i onda – bum: u pedeset šestoj godini života (i, vjerujem, pedeset godina borbe neprestane).

A ipak, i pored glasa koji kida dušu i kojim je zamrzavala slušaoce, lica i očiju sa kojih je izvirala patnja ovoga svijeta, neviđene hrabrosti za takvo krhko stvorenje da se suoči sa „istablišmentom“ sa kojim se , prije nje, na tako beskompromisan način, suočio još jedan besmrtnik – Muhamed Ali, dakle i pored svega toga Šinejd pamtim po jednom trivijalnom događaju  – po porodičnom okupljanju na svadbi mlađe sestre.

Kraj je jednog i početak novog milenijuma, svadba ko svadba, porodična kuća i svi rođaci kojih smo se mogli sjetiti, komšije, kumovi i prijatelji, bogami se i popilo dobro, poodmaklo je poslijepodne, liječe se rane inflacije i počinje da tinja kao neka nada.

A na čelu trpeze, kako valja i trebuje, stari svat – tetak sa nadimkom Kapetan u crnogorskoj robi sa crvenim licem i bijelim ogromnim brkovima i solidnom količinom alkohola u krvi kao i sa , nama rođacima, jako poznatom agresijom koja raste sa svakom popijenom čašom, agresijom koju možeš vidjeti u  ludim očima  koje ne miruju niti jednog sekunda.

Do njega, sa desne strane otac mladoženje, univerzitetski profesor Slobodan Nikolić zvani Tomica, dobrica, čovjek  koji je godinama na bolovanju i čiji duševni mir obezbjeđuju jaki psihotici, i čija je teorija da se čovjek mora nasmijati svakih petnaest minuta (inače brat režisera Živka Nikolića).

– Znaš li da se Šinejd O Konor povukla u manastir?- pita Tomica Kapetana u momentu dok muzika pauzira. Ovaj ga gleda izbuljenim očima, razumije pitanje kao da je postavljeno na svahiliju, tu sam u blizini i kao da vidim misli koje prolijeću Kapetanovim mozgom: Opsova li on ovo mene zaboga, da li da mu odmah vadim letnjak.

Ulijećem sa zdravicom, usmjeravam Kapetana u pravcu čaše sa nadom (opravdanom) da će incident biti zaboravljen u sljedećih par sekundi, kako, hvala vinjaku, i bude. I svelo se sve na anegdotu kojoj su se rođaci smijali godinama.

Tada mi je sinulo, a danas se ponovo vratilo pitanje:  kakve to kosmičke niti povezuju Tomicu i Šinejd na ovoj veseloj planeti, da li je on to osjetio njenu duboku tugu i prezir prema čovječanstvu, njenu bol zbog nemogućnosti da svijetu objasniš ono što i on zna a što je očigledno: promašili smo skretanje, postali smo užasna stvorenja i činimo zlo? Svakodnevno, i sebi i drugima i planeti i kosmosu.

Ona se bunila protiv toga sa očajnom upornošću, šokirajući svojom hrabrošću i izazivajući bijes rulje potopljene u svakodnevno blato konzumerizma. Da pogled ubija kompletna publika Medison Skver Gardena bi bila mrtva te noći davne 1992. godine dok na [koncertu u čast Boba Dilana](https://www.youtube.com/watch?v=GzxTDHMQza8&t=1s) ona stoji na bini ispred lavine urlika, zvižduka, uvreda, psovki (te godine je u televizijskoj emisiji izbucala papinu sliku kao protest protiv korupcije i pedofilije u katoličkoj crkvi i to joj nijesu mogli oprostiti – desetak godina kasnije bila bi slavljena), lavine mržnje koja kao magijom prestaje kada, bez muzičke pratnje, skoro vrišteći, zapjeva pjesmu *War*  Boba Marlija. 

Ista rulja, koja se pretpostavljam identično ponašala i pored lomače Đordana Bruna, rulja koja kasnije opet urla i slavi jer gleda kako se u uglu bine tresu njena mršava ramena od histeričnog plača u zagrljaju Krisa Kristofersona. Ta ramena koja se tresu u plaču podsjetila su me na hrabrost (ponovo pominjem) Muhameda Alija da se nakon četiri godine pauze i borbe sa zvaničnom Amerikom ponovo suoči na ringu sa neuporedivo spremnijim protivnikom i sa ruljom koja želi njegovu krv, i ne, nije on plakao, nego su se tresla ramena Dijane Ros koja rida u svlačionici nakon meča ležeći na Alijevom polumrtvom tjelu. (I Šined je u jednom momentu prešla na islam kao i Ali, još jedna paralela te dvije različite a, po građanskoj hrabrosti, slične biografije)

Tomica je pak izabrao drugačiji put: on se smijao, dijelio ljudima aspirine kad zaključi da im je loše, izuzetno dragim ljudima je dijelio sadnice voća u proljeće (dvije kod moje kuće davaju plodove svake godine). I umro je prije desetak godina, otišao da čeka Šinejd.

Zamišljam ih kako šetaju gore (ili dolje) i kako se Šinejd smije, veselim, zdravim smijehom, svakih petnaest minuta, da nadoknadi, jer – tako se malo u životu smijala. Slava im.

[Prozor](https://prozorme.wordpress.com/2023/07/29/smijeh-sinejd-o-konor/)

Ona se bunila sa očajnom upornošću i izazvala bijes rulje potopljene u svakodnevno blato konzumerizma

odlazak ratnice

Smijeh Šinejd O'Konor

Dijete nikada nije krivo. Nikada.

Dijete je neispisan list hartije, nevina bjelina po kojoj pišu roditelji, sredina, škola, ulica, društvo i tako pišući od njega prave ili divnu poeziju (na uživanje sebi i drugima) ili škrabotine bez smisla (koje kasnije o jadu zabave bližu i dalju okolinu).

Djeca odrastaju.

Generacije koje odrastaju za vrijeme ratova i velikih istorijskih lomova u najvećoj su opasnosti da se pretvore u pomenute žvrljotine. „Kakve li će se nakaze, kao škorpije pod kamenom, izleći pod ovim ratom?“ –  pita se Mihailo Lalić u jednoj od svojih opservacija nesrećom na ovim prostorima.

Djeca vole igračke.

Užasna su vrijeme kada takve poratne generacije kao igračke dobiju sudbine ljudi, gradova, država. Vrijeme u kome se nalazi danas moj grad. Nikšić.

I nije kriv, opet ponavljam, taj mladi čovjek – gradonačelnik moga grada, pravnik bez dana radnog staža koji se ( nevjerovatnim skupom okolnosti kojih ni on sam nije svjestan) našao na čelu drugog po veličini grada u državi; nije on kriv što sa toga mjesta (mjesta na koje, po prirodi društvenih odnosa, motre i ljudi i istorija) radi to što radi, nažalost, na sablazan svakog normalnog čovjeka.

Krivi smo mi, mi, njegovi roditelji, mi smo promašili (ovo govorim sa pozicije pripadnika generacije koji bi mu, po godinama, mogao biti otac). Znate scenu iz „Gladijatora“ kad ostarjeli imperator kaže sinu (parafraziram): tvoj nedostatak kao sina moj je neuspjeh kao oca. Dakle, razumjeli smo se, generacija koja je dobijala potomke devedesetih izgleda ništa nije naučila ni sebe ni svoju djecu. Generacija Nikšićana koju je Armija tri mjeseca dresirala na visoravni Ivanje a Emilo Labudović svake noći u pola osam ubjeđivao da su ustaše na našem pragu i da bi rado da nas kolju. I onda su ih tako preparirane poslali u Mostar… I na Dubrovnik…

Ništa nijesmo naučili iz tog užasnog, sopstvenog iskustva, niti sebe niti našeg junaka, tridesetčetvorogodišnjeg gradonačelnika Nikšića  (kome je ovo prvi ozbiljan posao) i onda se zaprepašćujemo zbog njegovih svakodnevnih nepopravljivih brljotina: a za njih je krivo, prije svega, kućno vaspitanje, uža i šira porodica (neka im je čast), zatim ulica, pa škola, i na kraju, najkrivlji je onaj fini, crni, završni sloj kojim ga je prelakirala crkva – i pitanje, šta je on mogao da radi drugačije?

On je imao tri – četiri godine i on ne može lično pamtiti civilizacijsko dno na koje su ovi prostori potonuli početkom devedesetih, onaj glib i tamu po kojima se bauljalo skoro deset godina. On zna ono što je, sigurno, slušao od kada je počeo razumijevati riječi: o  golorukom srpskom narodu koji je neviđenom hrabrošću i mudrošću odbranio svoja ognjišta (haubicama i snajperima sa brda od zle djece Sarajeva – 1061 mrtvo dijete – ubijenih, da se podsjetimo,  od strane golorukih srpskih snaga).

Ali da je bilo nas: porodice, škole, države – on je kasnije, odrastajući, u školskim udžbenicima trebao i morao da pročita Ozrena Keba: Sarajevo za početnike:

„Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.

Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija – tu. Zoran – živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozor i njihova sjena brzo nestaje iza UNHCR-najlona. Ali jedna još nije gotova, ona što doziva Dženanu.

Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o historiji.”

Nije bilo toga teksta u crnogorskim čitankama, nije volio Najvisočiji sin podsjećanje na te dane, previše ima nekih škakljivih činjenica o njegovom doprinosu Zlu…

Ali, junak naše priče bi to i sada mogao pročitati ali je bojim se kasno: laže balija – vjerujem da bi bio komentar. A i dugačko je za čitanje, provjeravanje, ko će ulaziti u te finese, u jasne i dostupne podatke da su Srbi bili i ostali najbrojnija etnička grupa u tom sukobu, da ih je JNA naoružala do (i preko zuba), te da su ratovali protiv slabo naoružanih civila.

Za njega su Srbi bili i ostali goloruki i žrtve i junaci i stvorili su svoju državu. I tačka.

I onda treba biti iznenađenje kada ga vidimo kako sa blaženim osmjehom pridržava nekoliko – stotina – metarsku – dugačku – najveću srpsku zastavu u Istočnom Sarajevu na proslavi datuma kada je zvanično najavljen četvorogodišnji masakr koji je porodio tu monstruoznu tvorevinu (uz malu pomoć licemjernog svijeta). Ili kada na hrišćanski praznik (čuješ li ga Hriste) zaurla glasom velikijem nacionalističke poskočice u najboljoj tradiciji Konanove filozofije života (otmi im kuće, pobij djecu, siluj žene, neka plaču). Ili kad ode u susjednu državu da se pokloni nekakvoj zavjetnici i javno izjavi da država u kojoj je rođen i on i njegovi pretci više nije nešto poželjno, te da je ova bratska država u stvari njegov san. 

I najnovije: kada prstima sastavljenim u simbol ,valjda svog, polnog organa, isprati himnu države čiji građani mu, od svoje sirotinje, obezbjeđuju platu svakog mjeseca… I službeno auto… I dnevnice… I plaćen telefon…

I šta ćemo sad?

Djeco, nemojte to da radite. Ne znate sa kakvim zlom se poigravate. Pretpostavljam da se osjećate moćno dok urlate te užasne stihove iznad svijeća i tamjana, ubijedili su vas da je i Bog na vašoj strani. Identično tako su se osjećali i vaši roditelji devedesetih. Onda su neke od njih vratili u limenim sanducima (ti su najbolje prošli). Onda su ih masakrirali neki monstrumi po betonskim hangarima. Onda su traktorima bježali sa svojih ognjišta a majka njihova Srbija ih je dočekivala sa bočicama vode po povoljnim cijenama od pet njemačkih maraka (i sa pokušajem sprovođenja na Kosovo kako bi njihovim mesom promijenili demografsku sliku na tom terenu).

Nemojte, stradaće neka druga, još mlađa djeca koju “ložite” vašim nacionalističkim bljuvotinama. Vi imate vraški plan i ubijeđeni ste da vi nećete stradati, da ćete gurnuti u vatru te jadnike (kojima je prošla vlast nudila samo beznađe a vi im nudite da zapale svoju zemlju (zajedno sa istim takvim imbecilima sa druge strane), dok vi i vaši ordonansi punite bisage istim tempom i na isti način kao i oni koji su bili na vlasti prije vas.

Samo vam je mantra drugačija – vaša je: Gospodi pomiluj – pa u torbicu; (hoće li pomilovati, šta mislite?).

Ali evo, opet molim: nemote to da radite, još nije kasno da se vratite na normalan, ljudski put, put oporavka naše jedine domovine. Ili ste primili nečije krvave pare kao platu za ovo što radite i onda morate da idete do kraja. Ako je tako – onda, bujrum djeco. Opet smo mi krivi. Tako smo vas vaspitali...

P. S. 

I na kraju, sa užasom, se upitam: kako tek vi vaspitavate svoje potomke? I šta čeka ovu zemlju kad oni dospiju do godina kad mogu vladati?

Srećom, imam dovoljno godina da ta vremena, valjda, neću dočekati.

A djeca nijesu kriva. Nikada.

[Prozor](https://prozorme.wordpress.com/2023/01/23/pazite-na-djecu/)

Generacija koja je dobijala potomke devedesetih izgleda ništa nije naučila ni sebe ni svoju djecu.


slučaj gradonačelnik

Pazite na djecu, djeca paze na vas

Turskog građevinara Mehmeta Yasara Coskuna je policija uhapsila na aerodromu u Istanbulu dok je pokušavao pobjeći u Crnu Goru, nakon razornog zemljotresa u kojem su sravnjene zgrade koje je on gradio, i pod čijim je ruševinama ostao ugašen veliki broj ljudskih života. 

Južnokorejski državljanin i međunarodni prevarant Do Kvon stigao je do Crne Gore i uživao u njoj, ali je  uhapšen (pod pritiskom Zapada) u pokušaju da privatnim avionom odleti sa podgoričkog aerodroma u Dubai.

Pominjanje Crne Gore proteklih mjeseci u ovakvim blagim vijestima podsjeti me na davnu presudu Veselinu Batici Vlahoviću, *monstrumu sa Grbavice* i rođenom Nikšićaninu, i natjera  me da se sa stidom ponovo sjetim svega i da, još jednom, bolno postanem svjestan u kakvu moralnu kaljugu je pretvorena moja zemlja.

A nije kriva Crna Gora ni Nikšić što je monstrum baš sudbinom određen da se tu rodi, krivi su tadašnji (oni isti današnji) politički i duhovni pastiri  koji su Baticu održavali u životu i davali mu snagu da se što duže bavi svojim stravičnim zanatom.

Zbog onih koji su rođeni tih godina: kada je Milošević digao ruke od klanice zvane bosanski rat i zatvorio granice ka Bosni jedina porozna tačka na toj granici je bilo crnogorsko selo Vraćenovići čiji naziv je nesretni Butros Gali pokušavao da izgovori na sjednici Ujedinenih nacija. Preko Vraćenovića je Batici i „baticama“, u zamjenu za njihove krvave pare crnogorska vlast i mafija, udruženi, doturali naftu i municiju, kanabis za „dizanje“ i bruseve da naoštre kame…

I to nije kraj: kada je konačno prekinuta bosanska kasapnica gdje bježi naš Batica: u Crnu Goru – u zemlju od koje su tadašnji vladari (čitaj Milo i DPS) napravili slivnik u koji je doticao sav ljudski otpad svijeta. I ovdje mu je dozvoljeno da ubija – tek toliko da ne zaboravi, i, prije ozbiljnog suđenja, omogućeno mu je da iz zatvora u Spužu obori svetski rekord, preskoči četiri metra visok zid i pored četiri stražara koji su posmatrali let ptica otperja tamo daleko.

I kap u prepunoj čaši: prilikom hapšenja u Španiji monstrum je tražio da bude izručen Crnoj Gori, šta mislite da li se uželio dima iz željezarinih hala u rodnom Nikšiću ili crnogorskog pravosuđa – majke za njegovu sortu. Pitanje od milion dolara: koliko bi decenija trebalo crnogorskom pravosuđu da donese presudu u njegovom slučaju a koliko minuta Apelacionom sudu da tu presudu obori? I povrne na početak…

Ali nije mu se posrećilo (izručen je Sarajevu, dakle, mjestu zločina) i osuđen je na dugih četrdeset pet godina robije, žrtve su dobile neku pravdu a nama, koji još imamo sjećanja,  ostaje da se pitamo  da li su od onoga krvavog novca isplaćivane plate i penzije jer tadašnji premijer (a doskorašnji predsjednik) sve gadosti iz  tih godina pravda „snalaženjem da bi se preživjelo“; i da li mu je zadrhtala ruka kada je pročitao vijest da je negov nekadašni štićenik osuđen, zadrhtaše li tada brade rumenih popova koji su blagosiljali Batičine i slične horde prije nego krenu u svoje krvave pohode?

Sopstvenu biogafiju ispisuješ svake sekunde života, tvrdi Kiš, i u onoj poslednjoj možeš da pokvariš sve do tada urađeno.

Biografija Crne Gore pisana je vjekovima, Batica i njegovi tadašnji jataci na vlasti, su je srozali za par godina.

Mehmet Yasar Coskun i Do Kvon sa sadašnjim jatacima samo dovršavaju započeto.

[Prozor](https://prozorme.wordpress.com/2023/06/27/mehmet-batica-i-jataci/)

Sopstvenu biogafiju ispisuješ svake sekunde života, tvrdi Kiš, i u onoj poslednjoj možeš da pokvariš sve do tada urađeno. Biografija Crne Gore pisana je vjekovima, Batica i njegovi tadašnji jataci na vlasti, su je srozali za par godina

Hronika pada Nikšića

Smijeh Šinejd O'Konor

Pazite na djecu, djeca paze na vas

Mehmet, Batica i jataci