Dijete nikada nije krivo. Nikada.
Dijete je neispisan list hartije, nevina bjelina po kojoj pišu roditelji, sredina, škola, ulica, društvo i tako pišući od njega prave ili divnu poeziju (na uživanje sebi i drugima) ili škrabotine bez smisla (koje kasnije o jadu zabave bližu i dalju okolinu).
Djeca odrastaju.
Generacije koje odrastaju za vrijeme ratova i velikih istorijskih lomova u najvećoj su opasnosti da se pretvore u pomenute žvrljotine. „Kakve li će se nakaze, kao škorpije pod kamenom, izleći pod ovim ratom?“ – pita se Mihailo Lalić u jednoj od svojih opservacija nesrećom na ovim prostorima.
Djeca vole igračke.
Užasna su vrijeme kada takve poratne generacije kao igračke dobiju sudbine ljudi, gradova, država. Vrijeme u kome se nalazi danas moj grad. Nikšić.
I nije kriv, opet ponavljam, taj mladi čovjek – gradonačelnik moga grada, pravnik bez dana radnog staža koji se ( nevjerovatnim skupom okolnosti kojih ni on sam nije svjestan) našao na čelu drugog po veličini grada u državi; nije on kriv što sa toga mjesta (mjesta na koje, po prirodi društvenih odnosa, motre i ljudi i istorija) radi to što radi, nažalost, na sablazan svakog normalnog čovjeka.
Krivi smo mi, mi, njegovi roditelji, mi smo promašili (ovo govorim sa pozicije pripadnika generacije koji bi mu, po godinama, mogao biti otac). Znate scenu iz „Gladijatora“ kad ostarjeli imperator kaže sinu (parafraziram): tvoj nedostatak kao sina moj je neuspjeh kao oca. Dakle, razumjeli smo se, generacija koja je dobijala potomke devedesetih izgleda ništa nije naučila ni sebe ni svoju djecu. Generacija Nikšićana koju je Armija tri mjeseca dresirala na visoravni Ivanje a Emilo Labudović svake noći u pola osam ubjeđivao da su ustaše na našem pragu i da bi rado da nas kolju. I onda su ih tako preparirane poslali u Mostar… I na Dubrovnik…
Ništa nijesmo naučili iz tog užasnog, sopstvenog iskustva, niti sebe niti našeg junaka, tridesetčetvorogodišnjeg gradonačelnika Nikšića (kome je ovo prvi ozbiljan posao) i onda se zaprepašćujemo zbog njegovih svakodnevnih nepopravljivih brljotina: a za njih je krivo, prije svega, kućno vaspitanje, uža i šira porodica (neka im je čast), zatim ulica, pa škola, i na kraju, najkrivlji je onaj fini, crni, završni sloj kojim ga je prelakirala crkva – i pitanje, šta je on mogao da radi drugačije?
On je imao tri – četiri godine i on ne može lično pamtiti civilizacijsko dno na koje su ovi prostori potonuli početkom devedesetih, onaj glib i tamu po kojima se bauljalo skoro deset godina. On zna ono što je, sigurno, slušao od kada je počeo razumijevati riječi: o golorukom srpskom narodu koji je neviđenom hrabrošću i mudrošću odbranio svoja ognjišta (haubicama i snajperima sa brda od zle djece Sarajeva – 1061 mrtvo dijete – ubijenih, da se podsjetimo, od strane golorukih srpskih snaga).
Ali da je bilo nas: porodice, škole, države – on je kasnije, odrastajući, u školskim udžbenicima trebao i morao da pročita Ozrena Keba: Sarajevo za početnike:
„Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija – tu. Zoran – živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozor i njihova sjena brzo nestaje iza UNHCR-najlona. Ali jedna još nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o historiji.”
Nije bilo toga teksta u crnogorskim čitankama, nije volio Najvisočiji sin podsjećanje na te dane, previše ima nekih škakljivih činjenica o njegovom doprinosu Zlu…
Ali, junak naše priče bi to i sada mogao pročitati ali je bojim se kasno: laže balija – vjerujem da bi bio komentar. A i dugačko je za čitanje, provjeravanje, ko će ulaziti u te finese, u jasne i dostupne podatke da su Srbi bili i ostali najbrojnija etnička grupa u tom sukobu, da ih je JNA naoružala do (i preko zuba), te da su ratovali protiv slabo naoružanih civila.
Za njega su Srbi bili i ostali goloruki i žrtve i junaci i stvorili su svoju državu. I tačka.
I onda treba biti iznenađenje kada ga vidimo kako sa blaženim osmjehom pridržava nekoliko – stotina – metarsku – dugačku – najveću srpsku zastavu u Istočnom Sarajevu na proslavi datuma kada je zvanično najavljen četvorogodišnji masakr koji je porodio tu monstruoznu tvorevinu (uz malu pomoć licemjernog svijeta). Ili kada na hrišćanski praznik (čuješ li ga Hriste) zaurla glasom velikijem nacionalističke poskočice u najboljoj tradiciji Konanove filozofije života (otmi im kuće, pobij djecu, siluj žene, neka plaču). Ili kad ode u susjednu državu da se pokloni nekakvoj zavjetnici i javno izjavi da država u kojoj je rođen i on i njegovi pretci više nije nešto poželjno, te da je ova bratska država u stvari njegov san.
I najnovije: kada prstima sastavljenim u simbol ,valjda svog, polnog organa, isprati himnu države čiji građani mu, od svoje sirotinje, obezbjeđuju platu svakog mjeseca… I službeno auto… I dnevnice… I plaćen telefon…
I šta ćemo sad?
Djeco, nemojte to da radite. Ne znate sa kakvim zlom se poigravate. Pretpostavljam da se osjećate moćno dok urlate te užasne stihove iznad svijeća i tamjana, ubijedili su vas da je i Bog na vašoj strani. Identično tako su se osjećali i vaši roditelji devedesetih. Onda su neke od njih vratili u limenim sanducima (ti su najbolje prošli). Onda su ih masakrirali neki monstrumi po betonskim hangarima. Onda su traktorima bježali sa svojih ognjišta a majka njihova Srbija ih je dočekivala sa bočicama vode po povoljnim cijenama od pet njemačkih maraka (i sa pokušajem sprovođenja na Kosovo kako bi njihovim mesom promijenili demografsku sliku na tom terenu).
Nemojte, stradaće neka druga, još mlađa djeca koju “ložite” vašim nacionalističkim bljuvotinama. Vi imate vraški plan i ubijeđeni ste da vi nećete stradati, da ćete gurnuti u vatru te jadnike (kojima je prošla vlast nudila samo beznađe a vi im nudite da zapale svoju zemlju (zajedno sa istim takvim imbecilima sa druge strane), dok vi i vaši ordonansi punite bisage istim tempom i na isti način kao i oni koji su bili na vlasti prije vas.
Samo vam je mantra drugačija – vaša je: Gospodi pomiluj – pa u torbicu; (hoće li pomilovati, šta mislite?).
Ali evo, opet molim: nemote to da radite, još nije kasno da se vratite na normalan, ljudski put, put oporavka naše jedine domovine. Ili ste primili nečije krvave pare kao platu za ovo što radite i onda morate da idete do kraja. Ako je tako – onda, bujrum djeco. Opet smo mi krivi. Tako smo vas vaspitali...
P. S.
I na kraju, sa užasom, se upitam: kako tek vi vaspitavate svoje potomke? I šta čeka ovu zemlju kad oni dospiju do godina kad mogu vladati?
Srećom, imam dovoljno godina da ta vremena, valjda, neću dočekati.
A djeca nijesu kriva. Nikada.