Turskog građevinara Mehmeta Yasara Coskuna je policija uhapsila na aerodromu u Istanbulu dok je pokušavao pobjeći u Crnu Goru, nakon razornog zemljotresa u kojem su sravnjene zgrade koje je on gradio, i pod čijim je ruševinama ostao ugašen veliki broj ljudskih života.
Južnokorejski državljanin i međunarodni prevarant Do Kvon stigao je do Crne Gore i uživao u njoj, ali je uhapšen (pod pritiskom Zapada) u pokušaju da privatnim avionom odleti sa podgoričkog aerodroma u Dubai.
Pominjanje Crne Gore proteklih mjeseci u ovakvim blagim vijestima podsjeti me na davnu presudu Veselinu Batici Vlahoviću, monstrumu sa Grbavice i rođenom Nikšićaninu, i natjera me da se sa stidom ponovo sjetim svega i da, još jednom, bolno postanem svjestan u kakvu moralnu kaljugu je pretvorena moja zemlja.
A nije kriva Crna Gora ni Nikšić što je monstrum baš sudbinom određen da se tu rodi, krivi su tadašnji (oni isti današnji) politički i duhovni pastiri koji su Baticu održavali u životu i davali mu snagu da se što duže bavi svojim stravičnim zanatom.
Zbog onih koji su rođeni tih godina: kada je Milošević digao ruke od klanice zvane bosanski rat i zatvorio granice ka Bosni jedina porozna tačka na toj granici je bilo crnogorsko selo Vraćenovići čiji naziv je nesretni Butros Gali pokušavao da izgovori na sjednici Ujedinenih nacija. Preko Vraćenovića je Batici i „baticama“, u zamjenu za njihove krvave pare crnogorska vlast i mafija, udruženi, doturali naftu i municiju, kanabis za „dizanje“ i bruseve da naoštre kame…
I to nije kraj: kada je konačno prekinuta bosanska kasapnica gdje bježi naš Batica: u Crnu Goru – u zemlju od koje su tadašnji vladari (čitaj Milo i DPS) napravili slivnik u koji je doticao sav ljudski otpad svijeta. I ovdje mu je dozvoljeno da ubija – tek toliko da ne zaboravi, i, prije ozbiljnog suđenja, omogućeno mu je da iz zatvora u Spužu obori svetski rekord, preskoči četiri metra visok zid i pored četiri stražara koji su posmatrali let ptica otperja tamo daleko.
I kap u prepunoj čaši: prilikom hapšenja u Španiji monstrum je tražio da bude izručen Crnoj Gori, šta mislite da li se uželio dima iz željezarinih hala u rodnom Nikšiću ili crnogorskog pravosuđa – majke za njegovu sortu. Pitanje od milion dolara: koliko bi decenija trebalo crnogorskom pravosuđu da donese presudu u njegovom slučaju a koliko minuta Apelacionom sudu da tu presudu obori? I povrne na početak…
Ali nije mu se posrećilo (izručen je Sarajevu, dakle, mjestu zločina) i osuđen je na dugih četrdeset pet godina robije, žrtve su dobile neku pravdu a nama, koji još imamo sjećanja, ostaje da se pitamo da li su od onoga krvavog novca isplaćivane plate i penzije jer tadašnji premijer (a doskorašnji predsjednik) sve gadosti iz tih godina pravda „snalaženjem da bi se preživjelo“; i da li mu je zadrhtala ruka kada je pročitao vijest da je negov nekadašni štićenik osuđen, zadrhtaše li tada brade rumenih popova koji su blagosiljali Batičine i slične horde prije nego krenu u svoje krvave pohode?
Sopstvenu biogafiju ispisuješ svake sekunde života, tvrdi Kiš, i u onoj poslednjoj možeš da pokvariš sve do tada urađeno.
Biografija Crne Gore pisana je vjekovima, Batica i njegovi tadašnji jataci na vlasti, su je srozali za par godina.
Mehmet Yasar Coskun i Do Kvon sa sadašnjim jatacima samo dovršavaju započeto.