Gradovi su u tami proteklih vjekova nastajali kao rezultat promišljanja mudrih ljudi, sretnog vremena i dobro izabranog mjesta. Kasnije dolaze neki drugi ljudi i drugačija vremena, i dok jedni umivaju lice grada i čine ga sretnijim i ljepšim drugi mu ostavljaju rane i ožiljke. Ceste koje vode u i iz njega u nekim vremenima donose radost i ljepotu a u drugim zlo i mrak.
Nikšićke ceste Vita Nikolića koje su nekad vodile ka Srebrenom i flaši “kašteleta” ljeta gospodnjeg osamdeset osmog opustjele su, sjever sa Vojnika rijetko omete smeće sa njih. I druge ceste nam je devedesetih zatvorila pijana i bradata vojska, te lagano postadosmo slijepo crijevo zemlje. Grad od tada hropće na izdisaju, samo odvratne tranzicione muve sisaju poslednje sokove iz njegovog tijela, a neoliberalni lešinari kruže unaokolo i kidaju mu djelove ne obazirući se na to što je on još živ.
Lice moga Nikšića sedamdeset osam godina nakon što su u njega umarširale VI Crnogorska i II Dalmatinska brigada i donijele mu slobodu pokazuje da je ponovo došlo vrijeme razaranja i ožiljaka. Horde koje uništavaju naše gradove i živote poslednjih trideset godina izgleda da su se dosjetile jadu: oni ne ruše gradove, oni ruše ili obesmišljavaju simbole tih gradova. Nikšić je očigledan primjer - sa sračunatom voljom i kao potaknuto bestijalnom mržnjom, dogodilo se uništenje svega što je bilo srce grada.
Otkuda tolika destrukcija ljudi koji su potekli odavde, da li je to samo puka neznavenost i nerazumijevanje ili osveta zbog trauma iz djetinjstva: možda su Najvišeg Sina Našeg Naroda u vrtiću zadirkivali drugari, možda je popio „korpu“ ispred nekadašnjeg Gradskog pozorišta, legendarne, nikad-ne-umrle Male sale.
I možda je zato pozorište najgore prošlo, njega fizički više nema - Džigijevi bageri su ga poravnali i vratili u elementarno stanje kamena i prašine. Spomen ploča Serdara Šćepana Radojevića sa srušenog zida zgrade dospjela je pukim slučajem do pomorca Miloša Kovačevića. U kamionu šuta koji je pretresao da izdvoji kamenje za svoj hram na Slanom jezeru pronašao je (slomljeno pikamerom u tri dijela) ovo spomen obilježje, dio istorije Nikšića. Zalijepio je komade i ugradio ih u zid tako da ploču može da vidi svako ko ima želju da svjedoči poništavanju prošlosti jednoga grada.
Drugi simboli Nikšića još stoje ali su izgubili smisao i dušu: crkva na Petrovoj glavici pretvorila se u okupljalište militantnih novovjernika, surogat od Željezničke stanice sa novom eloksiranom bravarijom samo bolno podsjeća na nekadašnji centar sastanaka, rastanaka i nikšićke boemštine.
Na kraju je došao na red i hotel „Onogošt“ simbol radosti življenja, mjesto maturskih večeri, prvih zaljubljivanja i svadbi, mjesto u kojem je svaki Nikšićanin ostavio dio svog života, i on je bukvalno poklonjen jednome od „hrabrih i sa vizijom“ da staru kafanu u prizemlju pretvori u lounge bar.
Ostaju priče koje pričaju stari konobari hotela: o prvoborcu Tomašu Vujoviću koji je na otvaranje hotela 1955. godine došao sa lovačkom puškom i dva kera da pokaže prezir prema obaveznoj kravati - tom, za njega, simbolu trulog kapitalizma. I morali su uslužiti i njega i pse. Danas, stariji građani obično pognutih glava prolaze pored terase hotela, starim korzom ka trgu.
A Trg slobode pretvoren je u blještavu pustinju na kojoj se jedino udobno osjećaju kralj Nikola i Ljubo Čupić zato što su od bronze, pa ih ne zasljepljuju one bijele kamene ploče. Fasade kuća koje tvore glavni gradski trg u Nikšiću svojom sirotinjskom otmenošću ispoljenom u skromnim ukrasima na kamenim fasadama, čije štukature samo nagovještavaju malo bolje imovno stanje njihovih vlasnika, nepogrešivo svjedoče o nekadašnjem duhu građana Nikšića.
Foto: Opština Nikšić
Kako rekosmo, u vremenu koje je dato gradovima dolaze periodi kada ih žitelji ne grade već razgrađuju, a mi, po nesreći, živimo u takvima, ni te fasade nijesu mogle ostati na miru od tranzicionih skakavaca kojima mudri vladari, zauzeti brojanjem para, zaboraviše zabraniti da diraju u njih.
I onda između starog kamenog, spokojnog i ozbiljnog lica grada, vrište sive eloksirane maske, simboli novog vremena. Kada sam na jednom od lamentiranja nad sudbinom grada pitao prijatelja Trifka Ivanova šta bi pokazao u Nikšiću nekom prijatelju sa strane kao iz topa mi je odgovorio: „Džigijevu kuću i Dakinu pumpu!“
Nego, srećom prošla su ta zla vremena i evo tri godine živimo u slobodi i napretku svakog segmenta gradskog života pa i kulture. Šalim se, normalno, Nikšić se ubrzano pretvara u klerikalnu varoš sa natpisom na kružnom toku, gdje se vidi dirljiv napor da se nekako ugura časni krst u potpis grada. I nađeno je rješenje, ne brinite, dok su ostala slova velika poslednje ć je napisano malim slovom te mu je vrh pretvoren u … pogodite… Krst. Taj dizajnerski užas dobio je dostojnu konkurenciju u slovu Lj na ulazu u gradski park, nepoznate namjene ali je tako simpatično nakazno da jednostavno izaziva sažaljenje.
A šta je sa ljudima, sa Nikšićanima? Da ne griješimo dušu do kraja, bilo je Nikšićana koji su se ponekad sjetili svoga grada (bilo bi bolje da nijesu): ministar kulture Źaga Mićunović je zaključio da sugrađani nijesu baš najkulturniji pa je 2014. godine pokrenuo projekat povratka kulture u rodni grad: kao da je dugo dumao kako ga najbolje uvrijediti, kako ako ne tvrdnjom da je nekulturan te da će nam, eto, vratiti kulturu u grad. I usute su stotine hiljada eura u raznorazne igrokaze podobnim, dvorskim umjetnicima, stotine manifestacija od kojih, za nekolike godine trajanja projekta, teško da bi se moglo izdvojiti dvije -tri vrijedne pomena.
„Krmača koja proždire svoj okot“, kaže Danilo Kiš u jednoj od svojih priča, sigurno nije mislio na Nikšić u svojoj metafori ali kao da je pisao o njemu i njegovom nezasitom apetitu da pojede svoju djecu - i to najbolju - ona mu, izgleda, najviše prijaju. I nestaju u tamnom ždrijelu njegove kotline pjesnici i slikari, vajari i muzičari, filozofi i sanjari, zaboravljeni za života tumaraju ulicama, tiho i neprimijetno nestanu sa njih a grad se i ne sjeti da su postojali, samo ponekad, kad njihovo djelo bljesne (i to obično negdje daleko odavde), pohvalimo se : to su Nikšićani.
Onda nekoj slijepoj ulici daju njihovo ime, kao Živku Nikoliću, da mu zahvale što je rođen ovdje i stvarao ovdje i umro ovdje zaboravljen od Boga i od ljudi: Branko Svjekloća, Žaro Vojičić i mnogi drugi, neće dobiti ni toliko - jednostavno ih prekriva tama zaborava. Miladin Šobić je „imao sreće” da se teško razboli, tek tada se Nikšić sjetio tihog sugrađanina koji je svojim pjesmama više uradio za ime svog grada nego svi njegovi političari i ekonomisti zajedno.
A djeca nijesu što su nekad bila, dolaze sa svojih izložbi po Evropi i snimanja po Americi, smiju se, zadrže se par dana i odlaze dalje za svojim talentima, tamo gdje će, dok su zdravi i za života, imati priznanje za svoj rad i ostavljaju tužni grad njegovim malim i strpljivim miševima raznih boja, koji se adaptiraju svim promjenama i čije vrijeme nikako da prođe.
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija