Kada se arhivi neke državne institucije renoviraju, sele ili naprosto prazne, na hodnike se izvuče znatno veća količina dokumenata nego što se moglo pretpostaviti da čami u mračnim podrumima. Ima nešto privlačno u tom mirisu ustajale hartije koja je godinama i decenijama žutjela u mraku. Poruke sa ukoričenih stranica često nas zateknu svojom arhaičnom svježinom.

**"DUŠA NARODA"**

Posebno su zanimljiva ta periodična mitarenja biblioteka i ostava medicinskih institucija. Ono što je nekada bila poslijednja riječ savremene medicine, sada je hrpa papira izbačena na pločnik ispred instituta pored koje student prolazi ne zastavši da spasi bar neki fragment istorije na svojoj polici. 

Intiman je susret sa nekim magisterijem ili doktorskom disertacijom. Tu ima nešto lično, ime doktoranda na svesci, koji je uložio ogroman trud da bi izveo poduhvat pisanja doktorske teze koja će mu omogućiti stvarni i imaginativni napredak u karijeri. Prašina koja pokriva te spise podsjeća istovremeno na prolaznost naučnog momenta ali i na vječnu zapitanost nad kompleksnim pitanjima. 

Tako sam jednog jutra u hodniku Dnevne bolnice Klinike za Psihijatriju koja nosi ime po čuvenom jugoslovenskom psihijatru prof. Dimitriju Milovanoviću-Virusu, sa njegovim sinom prof. dr Srđanom Milovanovićem kopao po gomili starih knjiga, disertacija, stručnih časopisa, kada on uzviknu „E ovo je ze tebe“. 

Na koricama je pisalo „Medicinski fakultet u Beogradu, Dr. Todor Baković „Depresivnost grupe Crnogoraca i njen uticaj na formiranje nekih njihovih karakternih osobina“, doktorska disertacija, Beograd, 1983“. Koju će braniti  pred komisijom koju su činili prof. dr Milan Ignjatović, prof. dr Predrag Kaličanin i prof dr Josif Vesel, doajeni psihijatrije ondašnje velike države.

Imaju li narodi dušu, psihu, karakter?  Kakav je odnos između individualne i grupne psihologije? Postoji li uopšte karakter naroda, a ako postoji kako utiče na njihovu sudbinu. Kako su istorijske okolnosti uticale na razvoj nekih kolektivnih crta ako se one mogu nazvati tako. Šta je zapravo mentalitet? Mogu li čitavi narodi biti bolesni u nekom periodu, kako se to nekad kaže? 

**NE ŠTEDI ISTINU**

Sva ova pitanja su koliko inspirativna, toliko podložna manipulaciji, neutemeljenim generalizacijama, stereotipima i romantičnim idealizacijama zajednica i čitavih naroda. Na taj klizavi teren se konzervativan naučnik ne upušta, suviše je lako skliznuće u subjektivnost i lične projekcije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4bee821-cbff-42fc-8c56-430792afcfdf)
Ilija Šoškić, Specchiologia, performans, 1982.{.caption}

Bez pretenzije sveobuhvatne kritičke analize ove disertacije zavlačim ruku među pasuse ovog djela i vadim markantne tačke. 

Polazište sa kog se proučava ova kompleksna problematika je sinteza Frojdove psihoanalize i Marksovog dijalektičkog materijalizma, a cilj rada otkrivanje depresivnosti u Crnogoraca i zanimljivo protivrječnih karakternih osobina. Marks piše da tradicija svih mrtvih generacija pritiska kao mora mozak živih. A na neko od prethodnih pitanja šta je nacija, pored zajedničke istorije, jezika, običaja, nju čini minimum psiholoških osobina koje naročito predstavljaju  zajednički super-ego i kolektivno nesvjesno. 

Disertacija počinje da se razvija pod motom Marka Miljanova „Ne štedite nikome istinu, iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomoga da se može dobre, a umanjuju rđave“. Lakan je prepoznao i formulisao fenomen „strast ka neznanju“  fasciniran snažnim odbijanjem pacijenta da pogleda u pravcu izvora svoje patnje. Nacija nije homogena struktura, jedan dio se upravlja prema strasti ka neznanju, odbijajući cjelovitu sliku o sebi, i drugi dio ne štedi istinu nikome pa ni sebi, kako su to Žak Lakan i Marko Miljanov zahtijevali..  

**CETINJE-NEGOTIN**

Disertacija polazi očekivano kroz istorijske, etnološke karakteristike Crnogoraca od kulta smrti, preovladavajuće tužne crte crnogorske narodne umjetnosti, tužbalica i lelekanja, gusala, iz čega proizilazi da Crnogorci u svom kolektivno nesvjesnom imaju jednu naglašenu melanholičnu i depresivnu osobinu. Između mnogih teorija depresija, klasična psihoanalitička drži da strogi super-ego kažnjava onaj drugi dio psihe koji bi da bude slobodan, da uživa. 

Super-ego, ta hipotetska, zamišljena unutrašnja psihološka instanca je predstavnik kolektivnog morala i savjesti. „U patrijahalnoj porodici dječiji super-ego se ne formira po uzoru na roditeljskog ega nego roditeljskog super-ega (Frojd), te se Crnogorac jače identifikuje sa svojim precima i zbog toga u njemu intenzivnije živi prošlost i tradicija predaka“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c432801-b430-43dc-b397-08676219582e)
Rad Uroša Toškovića, foto: Normalizuj{.caption}

Za ispitivanje depresivnosti u svrhu ove doktorske disertacije na uzorku zdrave populacije Crnogoraca uzeta je grupa od 300 radnika sa Cetinja iz radnih organizacija “Oboda”, “Košute”, „Bojane”. Te sada davne 1983. nije bilo teško naći tako veliki broj stalno zaposlenih u staroj crnogorskoj prijestonici. Grupa cetinjskih ispitanika upoređena je sa istim brojem radnika iz hemijske industrije u Negotinu. Bez ulaženja u detaljnu statističku analizu ispitivanje je pokazalo da su u ovom uzorku zdravi radnici sa Cetinja imali znatno izraženiju depresivnost i suicidalne tendencije. 

Zanimljiv je i dio ispitivanja koji se odnosi na izraženu i statistički dokazanu narcističku vulnerabilnost koju karakteriše osjetljivost na kritiku ili na ono što se može doživjeti kao kritika. Sljedeće karakterne osobine koje su značajno “iskočile” u ispitivanju su izražena ambivalencija-neodlučnost i žaljenje za učinjenim i sklonost samooptuživanju, samopotcjenjivanju, što je naizgled kontradiktorno u odnosu na izražen narcizam kod Crnogoraca. 

**PLEMENSKI MORAL**

U cilju ovog istraživanja pored depresivnosti navedena je potraga za protivriječnostima crnogorskih karakternih osobina, što je zanimljivo, jer nauka teži utvrđivanju nepobitnih predvidljivih zakonitosti. Etnopsihologija se tu kreće u prostoru sa mekim interdisciplinarnim  granicama. Protivrečnost ne treba ukidati već analizirati u svoj punoći  višeznačnosti, to je postmoderni naučni pristup prihvatio, tako da ovo istraživanje staro četrdesetak godina ima i jednu modernu anticipirajuću notu. 

Ovo istraživanje je pretpostavljam bilo izvor za razradu teorija dr Bakovića o depresivnom optimizmu Crnogoraca i depresivnom optimizmu hrišćanstva koje su pretočene u istoimene knjige. Treba naglasiti razliku između depresivnosti kao dimenzije karaktera i kliničke depresije. 

Depresivnost kako je ovdje shvaćena je izražena crta u nacionalnom karakteru, dinamizam koji djeluje iz dubine, u pozadini pojavnog. Depresivnost nije u ovom smislu samo negativna sila već može biti i sublimisana kroz kreativnost, duhovitost. Termin depresivna pozicija u psihoanalizi ima drugačije značenje nego što je to depresija u psihijatriji i predstavlja integrisan, cjelovit doživljaj sebe, drugih života i okoline, prihvatanje dobrih i loših strana objekta. To prihvatanje da niti je sve idealno, kao što nije sve crno zahtijeva i psihičku bol i tugu za izgubljenim rajem. Ne znam gdje je to ljepše rečeno nego u prvim stihovima Luče mikrokozme. 

Teška istorija i plemenski strogi moral kroz generacije rezultirali su naglašenim dimenzijama trijasa - depresivnosti, narcizma, ambivalencije, odakle dalje proističe autoritarnost kao izražena nacionalna dimenzija. Samoljublje ima svoj terminološki put transformacije od naglašenog ponosa, gordosti, sujete, častoljublja, plahovitosti, hvalisavosti pa do onoga što u savremenim smislu riječi podrazumijevamo pod narcizmom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/39205334-380b-442a-922b-d4162c1b7dae)
Aleksandar Đuravčević, Motherless road, (2013-2022){.caption}

Izražene psihološke osobine se prenose iz generacije na generaciju, kao nesvjesni obrasci, a u savremenoj hibridnoj formi ispoljavaju se u rasponu od groteske do ozbiljne psihopatologije. Pitanja za dalja istraživanja su kako se Crnogorci nose sa svojom karakternom depresivnošću i kako to utiče na sadašnjost. 

**KAKO SE ODBRANITI**

Klinička i individualna depresija se liječi-ljekovima i psihoterapijom, a kolektivna, nesvjesna depresivnost nadamo se društvenim i istorijskim procesima dugog trajanja. Iz ovoga proizilazi pitanje, može li se narod ili nacija smatrati pacijentom, a ako riječ pacijent dolazi od latinskog biti strpljiv, onda se ti dugi procesi društvenih karakternih promjena mogu smatrati i liječenjem. 

Da li je negacija depresivnosti, euforični bijeg, rezultat vulgarnog materijalizama koji se manifestuje kao pohlepa, iluzija i obećanje potpune sigurnosti, korupcija, nepotizam i identitetska ostrašćenost. Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva i permanentne ugroženosti za čime potežu oba nacionalna identitetska ekstrema u Crnoj Gori manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou.

Otvoreno je pitanje i prostor za osvajenje slobode šta bi na društvenom nivou bilo stvaralaštvo kao sublimacija, zdrav odbrambeni mehanizam, borba i nošenje sa depresivnošću bez iluzije da može biti potpuno ukinuta, ali isto tako bez prepuštanje kliničkoj depresiji. Zvuči kao aforizam kada se društvo upoređuje sa bolesnikom, tu država može biti dobra ili loša bolnica. A aforizam je sažetak stvarnosti.




Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou?

(SUPER)EGO

Depresivnost u Crnogoraca

Moj deda je bio veliki čovjek. Njegov veliki portret visi u dnevnom boravku. On je bio poznat i priznat. Osnovao je jednu veliku firmu. Čak je bio na prijemu kod predsjednika. Proputovao je čitav svijet i donio one maske plemena iz Afrike koje isto tako vise na zidu u dnevnom boravku. A sjećam se, jednom me je vodio na ćevape... 

Ovo je djelimično imaginarna sinteza isječaka iz više razgovora jedne mlade žene. Jasno, divno je bilo imati ovakvog dedu. Ono što nije divno je to da ta mlada žena nema svoj život. Ulazi u srednje životno doba neostvarena na više polja, prilično je depresivna, nezadovoljna a povremeno i ogorčena - na život, vrijeme, državu i stvarnost uopšte. Ona se klati između idealizacija prošlog i ocrnjivanja sadašnjeg. Prošlost je bila puna sunčanih dana, sadašnjost je sivilo u koje rijetko prodre zračak žutog. 

Kakve to ima veze sa dedom? Deda je postao simbol svega što je idealizovano, bijeg od sadašnjosti, sklonište od pogleda na sopstveni život. Nijedan muškarac ne može biti dovoljno dobar kao on. U poređenju sa njim svi su slabi. Slika u dnevnom boravku je totem koji se ne dira. On je idealni predak.

**MUDRI STARAC**

Pojedinci, grupe i čitavi narodi već imaju, ili su u neprestanoj potrazi za idealnim pretkom. To nije uvijek samo pozitivna figura iz prošlosti koja zrači idealima i podstiče na rast sadašnjeg života - to može biti i više izgovor za nečinjenje. Okamenjeni spomenik kome se prinose vijenci da bi se umirila savijest zbog nemanja vlastitih ideala. U najranijoj fazi psihičkog razvoja djeteta dok su kapaciteti intelektualnog rezonovanja tek u povoju, unutrašnjim svijetom dominira svemoćni unutrašnji objekt- figura idealizujuće roditeljske slike. Sav sjaj i moć nalaze se u svemogućem objektu, dijete se osjeća prazno i bespomoćno kada je od njega odvojeno.

Jungova analitička psihologija je iznjedrila arhetip mudrog starca koji po tom učenju predstavlja duhovni princip na putu razvoja i individuacije. Arhetip mudrog starca pojavljuje se u beskrajnom nizu obličja čarobnjaka, vračeva, proroka, mudraca. Figura mudrog starca pojavljuje se u svim primitivnim kulturama pod različitim imenima i različitim mitološkim i religijskim narativima. Analogija mudrog starca je ženski arhetip Magna Mater, velika majka. Osviješćenje sadržaja arhetipa otvara mogućnost oslobađanja od duhovne dominacije figure oca za muškarca a od majke za ženu. 

> Što je više kolektivne sumnje i nesigurnosti, to je veća potreba za nekim ko kao da dolazi iz istorije i sigurnom rukom rješava stvar

Odnos prema unutrašnjem i spoljašnjem autoritetu su u dinamičkom odnosu između potpunog potčinjavanja i nekritične pobune, između pristajanja na rigidnu strukturu i gubitka reda i granica. Mazohističko podčinjavanje autoritetu ublažava napetost i nudi iluziju stapanja sa autoritetom koji je izvor moći i veličine. U nedostatku pravih autoriteta ili pak zbog  obezvrijeđivanja potencijalno dobrih autoriteta poseže se potragom za idealnim pretkom: tako sadašnjost  biva preplavljena nizom istorijskih likova koji se nude kao riješenje aktuelne konfuzije. Izbačeni iz svog kulturno-istorijskog konteksta na silu bivaju ugurani u potpuno nove kordinate društvene stvarnosti.

**ROĐAK PO ZLU**

Kada se našem čovjeku predoči neka mana ili grijeh njegovog idealnog istorijskom pretka, pokrene se nezaustavljiva lavina ljutnje. Tako emotivno investirani heroji moraju biti prosto savršeni. Jedino kao takav heroj može opstati u pamćenju. A ako bi na svjetlost dana kojim slučajem isplivala neka obična ljudska slabost ili pak neka nepodopština našeg junaka to bi izazvalo nelagodu sa kojom se teško izlazi na kraj.  Ideju o idealnom pretku zato često prati slika figure zlog pretka koji je u krvnom srodstvu sa ovim prvim. Služe jednom kao protivteža u identifikaciji. Čitave nacionalne podjele, između ostalog, počivaju i na toj matrici. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d19b6a84-4a92-4f88-8978-c7bc07d76c60)
Maske iz neolita, izvor: National geographic {.caption}

Stavimo se u situaciju, gledamo stari dokumentarni film o jednom od poslednjih netaknutih plemena iz Amazonije ili sa nekog od izolovanih pacifičkih ostrva. Pred nama se odvija egzotični rituali komunikacije sa duhom predaka u stanju transa, pratimo obožavanje predaka i ritualno vađenje njihovih zemnih ostataka.  Tu je lako je napraviti  “naučnu” distancu  civilizovanog čovjeka prema primitivnom animističkom svjetonazoru. Ali kada se simbolički počne čeprkati po kostima političkih predaka, tu malo ko može zadržati ma kakav kritički razmak. Jesu arhajski primitivni djelovi psihe živi i savremenom čovjeku, ali se ovdje ne radi o tome. Kod primitivaca se jasno raspoznaje sva iracionalnost klanjanja mrtvim precima, dok se ne vidi ništa loše u idealizaciji i oboženju nekog svog političkog, vjerskog i istorijskog pretka. 


**VOĐA I GRAD**

Benigan je primjer stanovnika drevnih gradova koji su često su potpuno poistovjećeni sa slikom svog grada, tako da slavna prošlost služi kao najveća vrijednost koja se može ponuditi. Industrija turizma iskorištava tu iskonsku potrebu i potragu za starim gradom kao “idealnim pretkom” posrnulog savremenog grada.  Često unutar te stopljenosti nailazimo na jalovost i propadanje ličnih pa i potencijala tog samo grada.

Savremeni autoritarni lideri i diktatori još za života postaju neka vrsta “idealnog pretka” koji se projektuje u budućnost  dok naizgled pradoksalno crpi snagu iz nekog hiperbolizovanog istorijskog momentuma. Strijela vremena kroz harizmatičnog vođu povezuje sve tri svoje kopmonente, juče-danas-sutra. U kriznim društvenim periodima intenzivira se potraga za idealnim pretkom u liku snažnog vođe. Što je više kolektivne sumnje i nesigurnosti, to je veća potreba za nekim ko kao da dolazi iz istorije i sigurnom rukom rješava stvar. Iz tog razloga je i kolektivna regresija obilježje društvenih kriza, kada se pukim analogijama iz povijesti pokušava objasniti sadašnji kontekst. 

Držeći se nenavođenja konkretnog primjera nekog nacinalnog heroja, sveca, podvižnika zadržavamo se u zoni sigurnog. Probajte da uzmete bilo koji primjer i da dovedete u pitanje crno-bijelu sliku idealnog pretka, tu sliku bez nijansi i prelaznih tonova, da dovedete u pitanje neki stereotip- rasprava I svađa su na pomolu. Psihološka matrica građanskog rata u malom odmotava se tu pred nama. 

**HITLEROVI VUČJACI**

Postoje brojni primjeri njemačkih i austrijskih unuka, koji su po otvaranju arhiva saznali da su njihovi omiljeni djedovi bili dio nacističkog aparata ili čak egzekutori. Slika brižnih, toplih djedova iz djetinstva je srušena. Bilo je slučajeva i posle otkrivanja arhiva iza gvozdene zavjese. Povezivanje dvije suprostavljene slike u jednu izaziva snažnu duševnu bol. Odatle i “ o mrtvima samo dobro”. Nije upitno pričati o zločinima pobjednika ili o dobrim djelima gubitnika.

Na naše primorje se prije nekoliko godina doselio jedan simpatičan Njemac, jednom prilikom mi je rekao da je njegov dragi djed bio zadužen za brigu o Hitlerovim vučjacima, to je bila njegova jedina uloga u Svjetskom ratu. Reče da djed nije nikada pričao o svom leglu, ali i da nikada ništa loše nije rekao NI o Hitleru.

Integracija ljubavi i ljutnje je neminovno dug i bolan proces tako da pojedinci i narodi uglavnom biraju da ostanu zarobljeni u idealizacijama i ocrnjivanjima a cjelovita slika idealnog pretka sa dvostrukim licem vjerovatno nikada ne bude naslikana.


Kada se našem čovjeku predoči neka mana ili grijeh njegovog idealnog istorijskom pretka, pokrene se nezaustavljiva lavina ljutnje

kolektivna terapija

U potrazi za savršenim pretkom

U više psihijatrijskih ustanova tih se dana javilo osam pacijenata sa žalbom da čuju glasove. Niko od psihijatara koji su pregledali pacijente nije imao dilemu, svi pregledani zadržani su na bolničkom liječenju. Simptomi zvučnih halucinacija ukazivali su na psihozu, najverovatnije shizofreniju. Loša prognoza - doživotni tretman ljekovima iz kruga antipsihotika. 

Svi navedeni pacijenti, što je inače neobično, pristali su bez većeg ubjeđivanja da budu zbrinuti na zatvorenom odjeljenju, iako nisu imali nikakvi istoriju psihijatrijskog liječenja. Drugi kuriozitet - jedan od oboljelih bio je psiholog, univerzitetski profesor. Dakle, jedan iz reda naučnika koji bi trebalo da razumiju šta je tzv. normalno, a šta nije.

**ŠUNJAJUĆA SHIZOFRENIJA**

Psihijatrija je samokritična oblast, iznašla je sve moguće načine da zamagli granicu normalno-bolesno i usvojila mnoge kritike antipsihijatrijskog pokreta. Učinjeno je tako zbog uvida koliko je ljudska psiha kompleksna, ali i zbog balasta represivne prošlosti liječenja, od azila za lunatike, preko političke zloupotrebe, do agresivnih tretmana, elektrošokovima. 

Najmarkantniji primjer u novijoj istoriji vezan je za ljude koji su smatrali da SSSR kao društvo ne ostvaruje ideale slobode i pravde koje je obećavala socijalistička revolucija. Kreativnost u produkciji dijagnoza bila je fascinantna. Za “pacijente” čije djelovanje je procijenjeno kao protivno državnom svjetonazoru skrojena je dijagnoza “sumanute reformatorske ideje”, sa sumnjom na “šunjajuću shizofreniju”. 

Ljudi su provodili godine na zatvorenim psihijatrijskim odjeljenjima, pokazivali su znake pesimizma u odnosu na napredak društvenog razvoja, lošu socijalnu adaptaciju, sukob sa autoritetima. Sve to bilo je dovoljno za formalizovanje “šunjajuće shizofrenije”.  

Još jedna inspirativna dijagnoza iz tog perioda bila je “metafizička intoksikacija”, rezervisana za one koji su pokazalivali religijske preokupacije, ili ih prosto praktikovali. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ba560030-d4f1-489c-9bb9-6cc47806d14b)
Mentalna bolnica, SSSR, 1988;  foto: P. Krivtsov{.caption} 

Forme se mijenjaju a zakoni okrutnog ostracizma očigledno su konstanta. Tako je nedavno tridesetsedmogodišnji mladić iz Nigerije osuđen na 24 godine zatvora zbog ateizma. Kada je prvi put obznanio svoju kritiku islama prvo je liječen na psihijatriji, pa tek onda zatvaran. 

**HOTEL CALIFORNIA**

Stvari u praksi ni danas nisu jednostavne… Neki pacijenti bez jasnih motiva insistiraju da budu zadržani na bolničkom liječenju. Sjećam se pacijenta koji nije imao tzv. rentnih motiva i nije pokazivao nikakve znakove težeg duševnog oboljenja. On kao da je pronašao svoj smisao u ulozi pacijenta. Medicinskim tehničarima bio je kao kolega, pomagao im u odjeljenjskim aktivnostima, išao u nabavku, smirivao uznemirene pacijente. Znao je da se uredno najavi da će vjerovatno  biti primljen za Novu godinu. Psihijatrijski hotel California…  

> Psihijatrija je usvojila kritike i  nastavila da se razvija: granice normalnosti u ovom polju se pomjeraju i ponovo propituju

Kada sam počeo da radim kao specijalista, našu kliniku su preplavili ljudi koji su bili žrtve tranzicije, tehnološki viškovi u privatizaciji, ljudi odrasli i formirani u jugoslovenskoj verziji socijalizma, nesnađeni u svijetu privatne ekonomske inicijative. Za većinu jedini izlaz bila je penzija. A pošto nisu imali vidljive znake somatskih bolesti, jedina šansa ostala je “nevidljiva” psihijatrijska dijagnoza. 

Bio sam razočaran takvom vrstom patologije, željan „pravih pacijenata“ kojima je potrebna pomoć. Ti ljudi, stari za početak a mladi za odustajanje, bili su uporni da od države dobiju makar kakvu bijednu ali sigurnu kompenzaciju za sve nepravde u životu. Država je bila dobra dojka koja hrani. Nisu mogli da prihvate da je dojka presušila, pa su htjeli da iscijede makar i poslijednju kap mlijeka. 

Psihijatar je psihološki reprezent institucije a institucija države. Da bi dokazali svoju bolest, ti nesrećni ljudi su simulirali bolest, iznalazili načine da dobiju svoju mrvicu koju im je država obećala. Bilo je preglumljivanja, histeričnih ispada, tužnih i komičnih scena. Najuporniji i najogorčeniji pokazali su se učesnici ratova, ali država je bila naročito gluva za njih.

**ZOVITE PREDSJEDNIKA**

Jedan ogroman čovjek sa izbuljenim očima bio je primljen na odjeljenje, vrlo ćutljiv. Na nekoj viziti zahtijevao je da mu se donese televizor u sobu. Kad mu je predočeno da je to protiv pravila, njegovo lice poprimilo je izraz pobješnjele zvijeri. Jedva smo ga smirili. Ljekari su se složili da se radi o potencijalno opasnom pacijentu koga treba sa pažnjom pratiti. 

Nešto kasnije shvatili smo da očekuje prevremenu  penziju, jer je državna firma u kojoj je radio u stečaju. Dogovorili smo se da ne pravi više problema, a da ćemo mu mi izaći u susret u granicama naše odgovornosti. 

Smirio se i ostatak boravka u bolnici protekao je u dobroj saradnji i bez muke. Zaboravivši na tog pacijenta jednog jutra, spremajući se za posao uz kafu, na jutarnjem programu sam začuo glas spikera - javio se sa glavnog gradskog mosta gdje je obustavljen saobraćaj zbog muške osobe koja  prijeti da će skočiti u rijeku. 

Šok! Moj pacijent stoji sa druge strane ograde okružen policajcima i doktorima. Tražio je da razgovara sa predsjednikom države i gradonačelnikom. Prešao je put od duševno poremećene osobe, preko normalnog promišljenog manipulanta - i natrag. 

Ne znam gdje se zaustavio na kraju, ali znam da nije skočio, samo su mnogi zakasnili na posao tog hladnog zimskog jutra. 

**IDEALNA FIKCIJA**

Stvari se uzimaju zdravo za gotovo, razlika između zdravog, normalnog i poželjnog uglavnom se ne razmatra. Možda jedino poetično mjesto u svjetski referentnom psihijatrijskom udžbeniku je ono gdje se mentalno zdravlje definiše kao utopija. Samo pominjanje utopije u kontekstu psihopatologije intrigantno je.

Takva definicija vuče korjene iz implicitne ideje idealne osobe i idealnih ciljeva liječenja, koji kao da lebde nad svakim razmatranjem poremećaja i normalnosti. Ovaj stav opet potiče od Frojdove sentence: “Normalni ego je kao normalnost uopšte - idealna fikcija”. Nešto čemu se teži, ali je u apsolutnom smislu nedokučivo.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/228a1594-aaa7-4c2c-8eaf-2917260b22cb)
San, Vojislav Jakić, 1997.{.caption}

Za Frojda je najzreliji stadijum u psihoseksualnom razvoju genitalni koga karakteriše dominacija kapaciteta za davanje i prokreaciju. Eros je tu pozajmljen od predsokratovaca, zatim prilagođen. Ništa jednostavnije i tačnije - Eros spaja, umnožava i raste, Tanatos cijepa i uništava.

Vinikot je dodao, nakon Frojda, da je za zdravlje potreban i kapacitet za igru, a Melani Klajn da je svako obdaren, pored poželjnih osobina - zavišću. Od toga kako osoba izlazi na kraj sa sopstvenom zavišću zavisi i njegovo mentalno zdravlje. Zavist uništava iznutra i spolja.

**ZDRAV NA NEZDRAVOM MJESTU**

Onih osmoro pacijenata sa početka teksta bili su dio organizovanog tajnog eksperimenta koji je ostao upamćen kao Rozenhanov eksperiment po psihologu Dejvidu Rozenhanu koji je između 1968. i 1972. organizovao više kolega uključujući i sebe da se prijavi u više psihijatrijskih ustanova sa žalbom da su čuli glasove. 

Odmah po prijemu pacijenti su nastavili da se ponašaju normalno, negirali su druge tegobe. Svima su prepisani ljekovi, i svima je određena dijagnoza paranoidne shizofrenije. 

Kada je Rozenhajm 1973. objavio rezultate svog istraživanja u radu pod naslovom “Biti zdrav na nezdravim mjestima” digla se ogromna prašina. Nastavak eksperimenta je još zanimljiviji, nakon što je stručna javnost alarmirana zbog mogućih provokatora. Rozenhajm je zatim obavijestio poznatu kliniku  koja je opovrgla validnost njegove studije da će u naredna tri mjeseca poslati više lažnih pacijenata, a da na kraju ta klinika objavi njihov broj. 

Klinika je prijavila 41 lažna pacijenta i još 42 potencijalno lažna koji su vraćeni kući. Rozenhajm je objavio da nije poslao niti jednog. 

Bilo je to u eri pokreta antipsihijatrije, “Leta iznad kukavičjeg gnijezda”, kada je moderno preispitivanje normalnosti kroz prizmu psihijatrijskog odjeljenja bilo u zenitu. Psihijatrija je usvojila kritike iz ovog perioda, i  nastavila da se razvija u polju između medicine, društvenih i psiholoških nauka. 

Granice normalnosti u ovom polju se pomjeraju i ponovo propituju, granice koje uvijek mire paradoks susreta i razdvajanja. Ili, ko bi to bolje rekao od Brehta: “A drevni običaj uopšte nije mudar! Meni je potreban novi običaj koji bismo morali odmah uvesti. Običaj da se o svakoj novoj situaciji ponovo razmisli”.

Kada sam počeo da radim kao specijalista, našu kliniku su preplavili ljudi koji su bili žrtve tranzicije, tehnološki viškovi u privatizaciji... Jedina šansa bila im je “nevidljiva” psihijatrijska dijagnoza


Depresivnost u Crnogoraca

U potrazi za savršenim pretkom

Stvarno mislite da znate šta je normalno?