U više psihijatrijskih ustanova tih se dana javilo osam pacijenata sa žalbom da čuju glasove. Niko od psihijatara koji su pregledali pacijente nije imao dilemu, svi pregledani zadržani su na bolničkom liječenju. Simptomi zvučnih halucinacija ukazivali su na psihozu, najverovatnije shizofreniju. Loša prognoza - doživotni tretman ljekovima iz kruga antipsihotika.
Svi navedeni pacijenti, što je inače neobično, pristali su bez većeg ubjeđivanja da budu zbrinuti na zatvorenom odjeljenju, iako nisu imali nikakvi istoriju psihijatrijskog liječenja. Drugi kuriozitet - jedan od oboljelih bio je psiholog, univerzitetski profesor. Dakle, jedan iz reda naučnika koji bi trebalo da razumiju šta je tzv. normalno, a šta nije.
ŠUNJAJUĆA SHIZOFRENIJA
Psihijatrija je samokritična oblast, iznašla je sve moguće načine da zamagli granicu normalno-bolesno i usvojila mnoge kritike antipsihijatrijskog pokreta. Učinjeno je tako zbog uvida koliko je ljudska psiha kompleksna, ali i zbog balasta represivne prošlosti liječenja, od azila za lunatike, preko političke zloupotrebe, do agresivnih tretmana, elektrošokovima.
Najmarkantniji primjer u novijoj istoriji vezan je za ljude koji su smatrali da SSSR kao društvo ne ostvaruje ideale slobode i pravde koje je obećavala socijalistička revolucija. Kreativnost u produkciji dijagnoza bila je fascinantna. Za “pacijente” čije djelovanje je procijenjeno kao protivno državnom svjetonazoru skrojena je dijagnoza “sumanute reformatorske ideje”, sa sumnjom na “šunjajuću shizofreniju”.
Ljudi su provodili godine na zatvorenim psihijatrijskim odjeljenjima, pokazivali su znake pesimizma u odnosu na napredak društvenog razvoja, lošu socijalnu adaptaciju, sukob sa autoritetima. Sve to bilo je dovoljno za formalizovanje “šunjajuće shizofrenije”.
Još jedna inspirativna dijagnoza iz tog perioda bila je “metafizička intoksikacija”, rezervisana za one koji su pokazalivali religijske preokupacije, ili ih prosto praktikovali.
Mentalna bolnica, SSSR, 1988; foto: P. Krivtsov
Forme se mijenjaju a zakoni okrutnog ostracizma očigledno su konstanta. Tako je nedavno tridesetsedmogodišnji mladić iz Nigerije osuđen na 24 godine zatvora zbog ateizma. Kada je prvi put obznanio svoju kritiku islama prvo je liječen na psihijatriji, pa tek onda zatvaran.
HOTEL CALIFORNIA
Stvari u praksi ni danas nisu jednostavne… Neki pacijenti bez jasnih motiva insistiraju da budu zadržani na bolničkom liječenju. Sjećam se pacijenta koji nije imao tzv. rentnih motiva i nije pokazivao nikakve znakove težeg duševnog oboljenja. On kao da je pronašao svoj smisao u ulozi pacijenta. Medicinskim tehničarima bio je kao kolega, pomagao im u odjeljenjskim aktivnostima, išao u nabavku, smirivao uznemirene pacijente. Znao je da se uredno najavi da će vjerovatno biti primljen za Novu godinu. Psihijatrijski hotel California…
Psihijatrija je usvojila kritike i nastavila da se razvija: granice normalnosti u ovom polju se pomjeraju i ponovo propituju
Kada sam počeo da radim kao specijalista, našu kliniku su preplavili ljudi koji su bili žrtve tranzicije, tehnološki viškovi u privatizaciji, ljudi odrasli i formirani u jugoslovenskoj verziji socijalizma, nesnađeni u svijetu privatne ekonomske inicijative. Za većinu jedini izlaz bila je penzija. A pošto nisu imali vidljive znake somatskih bolesti, jedina šansa ostala je “nevidljiva” psihijatrijska dijagnoza.
Bio sam razočaran takvom vrstom patologije, željan „pravih pacijenata“ kojima je potrebna pomoć. Ti ljudi, stari za početak a mladi za odustajanje, bili su uporni da od države dobiju makar kakvu bijednu ali sigurnu kompenzaciju za sve nepravde u životu. Država je bila dobra dojka koja hrani. Nisu mogli da prihvate da je dojka presušila, pa su htjeli da iscijede makar i poslijednju kap mlijeka.
Psihijatar je psihološki reprezent institucije a institucija države. Da bi dokazali svoju bolest, ti nesrećni ljudi su simulirali bolest, iznalazili načine da dobiju svoju mrvicu koju im je država obećala. Bilo je preglumljivanja, histeričnih ispada, tužnih i komičnih scena. Najuporniji i najogorčeniji pokazali su se učesnici ratova, ali država je bila naročito gluva za njih.
ZOVITE PREDSJEDNIKA
Jedan ogroman čovjek sa izbuljenim očima bio je primljen na odjeljenje, vrlo ćutljiv. Na nekoj viziti zahtijevao je da mu se donese televizor u sobu. Kad mu je predočeno da je to protiv pravila, njegovo lice poprimilo je izraz pobješnjele zvijeri. Jedva smo ga smirili. Ljekari su se složili da se radi o potencijalno opasnom pacijentu koga treba sa pažnjom pratiti.
Nešto kasnije shvatili smo da očekuje prevremenu penziju, jer je državna firma u kojoj je radio u stečaju. Dogovorili smo se da ne pravi više problema, a da ćemo mu mi izaći u susret u granicama naše odgovornosti.
Smirio se i ostatak boravka u bolnici protekao je u dobroj saradnji i bez muke. Zaboravivši na tog pacijenta jednog jutra, spremajući se za posao uz kafu, na jutarnjem programu sam začuo glas spikera - javio se sa glavnog gradskog mosta gdje je obustavljen saobraćaj zbog muške osobe koja prijeti da će skočiti u rijeku.
Šok! Moj pacijent stoji sa druge strane ograde okružen policajcima i doktorima. Tražio je da razgovara sa predsjednikom države i gradonačelnikom. Prešao je put od duševno poremećene osobe, preko normalnog promišljenog manipulanta - i natrag.
Ne znam gdje se zaustavio na kraju, ali znam da nije skočio, samo su mnogi zakasnili na posao tog hladnog zimskog jutra.
IDEALNA FIKCIJA
Stvari se uzimaju zdravo za gotovo, razlika između zdravog, normalnog i poželjnog uglavnom se ne razmatra. Možda jedino poetično mjesto u svjetski referentnom psihijatrijskom udžbeniku je ono gdje se mentalno zdravlje definiše kao utopija. Samo pominjanje utopije u kontekstu psihopatologije intrigantno je.
Takva definicija vuče korjene iz implicitne ideje idealne osobe i idealnih ciljeva liječenja, koji kao da lebde nad svakim razmatranjem poremećaja i normalnosti. Ovaj stav opet potiče od Frojdove sentence: “Normalni ego je kao normalnost uopšte - idealna fikcija”. Nešto čemu se teži, ali je u apsolutnom smislu nedokučivo.
San, Vojislav Jakić, 1997.
Za Frojda je najzreliji stadijum u psihoseksualnom razvoju genitalni koga karakteriše dominacija kapaciteta za davanje i prokreaciju. Eros je tu pozajmljen od predsokratovaca, zatim prilagođen. Ništa jednostavnije i tačnije - Eros spaja, umnožava i raste, Tanatos cijepa i uništava.
Vinikot je dodao, nakon Frojda, da je za zdravlje potreban i kapacitet za igru, a Melani Klajn da je svako obdaren, pored poželjnih osobina - zavišću. Od toga kako osoba izlazi na kraj sa sopstvenom zavišću zavisi i njegovo mentalno zdravlje. Zavist uništava iznutra i spolja.
ZDRAV NA NEZDRAVOM MJESTU
Onih osmoro pacijenata sa početka teksta bili su dio organizovanog tajnog eksperimenta koji je ostao upamćen kao Rozenhanov eksperiment po psihologu Dejvidu Rozenhanu koji je između 1968. i 1972. organizovao više kolega uključujući i sebe da se prijavi u više psihijatrijskih ustanova sa žalbom da su čuli glasove.
Odmah po prijemu pacijenti su nastavili da se ponašaju normalno, negirali su druge tegobe. Svima su prepisani ljekovi, i svima je određena dijagnoza paranoidne shizofrenije.
Kada je Rozenhajm 1973. objavio rezultate svog istraživanja u radu pod naslovom “Biti zdrav na nezdravim mjestima” digla se ogromna prašina. Nastavak eksperimenta je još zanimljiviji, nakon što je stručna javnost alarmirana zbog mogućih provokatora. Rozenhajm je zatim obavijestio poznatu kliniku koja je opovrgla validnost njegove studije da će u naredna tri mjeseca poslati više lažnih pacijenata, a da na kraju ta klinika objavi njihov broj.
Klinika je prijavila 41 lažna pacijenta i još 42 potencijalno lažna koji su vraćeni kući. Rozenhajm je objavio da nije poslao niti jednog.
Bilo je to u eri pokreta antipsihijatrije, “Leta iznad kukavičjeg gnijezda”, kada je moderno preispitivanje normalnosti kroz prizmu psihijatrijskog odjeljenja bilo u zenitu. Psihijatrija je usvojila kritike iz ovog perioda, i nastavila da se razvija u polju između medicine, društvenih i psiholoških nauka.
Granice normalnosti u ovom polju se pomjeraju i ponovo propituju, granice koje uvijek mire paradoks susreta i razdvajanja. Ili, ko bi to bolje rekao od Brehta: “A drevni običaj uopšte nije mudar! Meni je potreban novi običaj koji bismo morali odmah uvesti. Običaj da se o svakoj novoj situaciji ponovo razmisli”.