Kada se arhivi neke državne institucije renoviraju, sele ili naprosto prazne, na hodnike se izvuče znatno veća količina dokumenata nego što se moglo pretpostaviti da čami u mračnim podrumima. Ima nešto privlačno u tom mirisu ustajale hartije koja je godinama i decenijama žutjela u mraku. Poruke sa ukoričenih stranica često nas zateknu svojom arhaičnom svježinom.
"DUŠA NARODA"
Posebno su zanimljiva ta periodična mitarenja biblioteka i ostava medicinskih institucija. Ono što je nekada bila poslijednja riječ savremene medicine, sada je hrpa papira izbačena na pločnik ispred instituta pored koje student prolazi ne zastavši da spasi bar neki fragment istorije na svojoj polici.
Intiman je susret sa nekim magisterijem ili doktorskom disertacijom. Tu ima nešto lično, ime doktoranda na svesci, koji je uložio ogroman trud da bi izveo poduhvat pisanja doktorske teze koja će mu omogućiti stvarni i imaginativni napredak u karijeri. Prašina koja pokriva te spise podsjeća istovremeno na prolaznost naučnog momenta ali i na vječnu zapitanost nad kompleksnim pitanjima.
Tako sam jednog jutra u hodniku Dnevne bolnice Klinike za Psihijatriju koja nosi ime po čuvenom jugoslovenskom psihijatru prof. Dimitriju Milovanoviću-Virusu, sa njegovim sinom prof. dr Srđanom Milovanovićem kopao po gomili starih knjiga, disertacija, stručnih časopisa, kada on uzviknu „E ovo je ze tebe“.
Na koricama je pisalo „Medicinski fakultet u Beogradu, Dr. Todor Baković „Depresivnost grupe Crnogoraca i njen uticaj na formiranje nekih njihovih karakternih osobina“, doktorska disertacija, Beograd, 1983“. Koju će braniti pred komisijom koju su činili prof. dr Milan Ignjatović, prof. dr Predrag Kaličanin i prof dr Josif Vesel, doajeni psihijatrije ondašnje velike države.
Imaju li narodi dušu, psihu, karakter? Kakav je odnos između individualne i grupne psihologije? Postoji li uopšte karakter naroda, a ako postoji kako utiče na njihovu sudbinu. Kako su istorijske okolnosti uticale na razvoj nekih kolektivnih crta ako se one mogu nazvati tako. Šta je zapravo mentalitet? Mogu li čitavi narodi biti bolesni u nekom periodu, kako se to nekad kaže?
NE ŠTEDI ISTINU
Sva ova pitanja su koliko inspirativna, toliko podložna manipulaciji, neutemeljenim generalizacijama, stereotipima i romantičnim idealizacijama zajednica i čitavih naroda. Na taj klizavi teren se konzervativan naučnik ne upušta, suviše je lako skliznuće u subjektivnost i lične projekcije.
Ilija Šoškić, Specchiologia, performans, 1982.
Bez pretenzije sveobuhvatne kritičke analize ove disertacije zavlačim ruku među pasuse ovog djela i vadim markantne tačke.
Polazište sa kog se proučava ova kompleksna problematika je sinteza Frojdove psihoanalize i Marksovog dijalektičkog materijalizma, a cilj rada otkrivanje depresivnosti u Crnogoraca i zanimljivo protivrječnih karakternih osobina. Marks piše da tradicija svih mrtvih generacija pritiska kao mora mozak živih. A na neko od prethodnih pitanja šta je nacija, pored zajedničke istorije, jezika, običaja, nju čini minimum psiholoških osobina koje naročito predstavljaju zajednički super-ego i kolektivno nesvjesno.
Disertacija počinje da se razvija pod motom Marka Miljanova „Ne štedite nikome istinu, iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomoga da se može dobre, a umanjuju rđave“. Lakan je prepoznao i formulisao fenomen „strast ka neznanju“ fasciniran snažnim odbijanjem pacijenta da pogleda u pravcu izvora svoje patnje. Nacija nije homogena struktura, jedan dio se upravlja prema strasti ka neznanju, odbijajući cjelovitu sliku o sebi, i drugi dio ne štedi istinu nikome pa ni sebi, kako su to Žak Lakan i Marko Miljanov zahtijevali..
CETINJE-NEGOTIN
Disertacija polazi očekivano kroz istorijske, etnološke karakteristike Crnogoraca od kulta smrti, preovladavajuće tužne crte crnogorske narodne umjetnosti, tužbalica i lelekanja, gusala, iz čega proizilazi da Crnogorci u svom kolektivno nesvjesnom imaju jednu naglašenu melanholičnu i depresivnu osobinu. Između mnogih teorija depresija, klasična psihoanalitička drži da strogi super-ego kažnjava onaj drugi dio psihe koji bi da bude slobodan, da uživa.
Super-ego, ta hipotetska, zamišljena unutrašnja psihološka instanca je predstavnik kolektivnog morala i savjesti. „U patrijahalnoj porodici dječiji super-ego se ne formira po uzoru na roditeljskog ega nego roditeljskog super-ega (Frojd), te se Crnogorac jače identifikuje sa svojim precima i zbog toga u njemu intenzivnije živi prošlost i tradicija predaka“.
Rad Uroša Toškovića, foto: Normalizuj
Za ispitivanje depresivnosti u svrhu ove doktorske disertacije na uzorku zdrave populacije Crnogoraca uzeta je grupa od 300 radnika sa Cetinja iz radnih organizacija “Oboda”, “Košute”, „Bojane”. Te sada davne 1983. nije bilo teško naći tako veliki broj stalno zaposlenih u staroj crnogorskoj prijestonici. Grupa cetinjskih ispitanika upoređena je sa istim brojem radnika iz hemijske industrije u Negotinu. Bez ulaženja u detaljnu statističku analizu ispitivanje je pokazalo da su u ovom uzorku zdravi radnici sa Cetinja imali znatno izraženiju depresivnost i suicidalne tendencije.
Zanimljiv je i dio ispitivanja koji se odnosi na izraženu i statistički dokazanu narcističku vulnerabilnost koju karakteriše osjetljivost na kritiku ili na ono što se može doživjeti kao kritika. Sljedeće karakterne osobine koje su značajno “iskočile” u ispitivanju su izražena ambivalencija-neodlučnost i žaljenje za učinjenim i sklonost samooptuživanju, samopotcjenjivanju, što je naizgled kontradiktorno u odnosu na izražen narcizam kod Crnogoraca.
PLEMENSKI MORAL
U cilju ovog istraživanja pored depresivnosti navedena je potraga za protivriječnostima crnogorskih karakternih osobina, što je zanimljivo, jer nauka teži utvrđivanju nepobitnih predvidljivih zakonitosti. Etnopsihologija se tu kreće u prostoru sa mekim interdisciplinarnim granicama. Protivrečnost ne treba ukidati već analizirati u svoj punoći višeznačnosti, to je postmoderni naučni pristup prihvatio, tako da ovo istraživanje staro četrdesetak godina ima i jednu modernu anticipirajuću notu.
Ovo istraživanje je pretpostavljam bilo izvor za razradu teorija dr Bakovića o depresivnom optimizmu Crnogoraca i depresivnom optimizmu hrišćanstva koje su pretočene u istoimene knjige. Treba naglasiti razliku između depresivnosti kao dimenzije karaktera i kliničke depresije.
Depresivnost kako je ovdje shvaćena je izražena crta u nacionalnom karakteru, dinamizam koji djeluje iz dubine, u pozadini pojavnog. Depresivnost nije u ovom smislu samo negativna sila već može biti i sublimisana kroz kreativnost, duhovitost. Termin depresivna pozicija u psihoanalizi ima drugačije značenje nego što je to depresija u psihijatriji i predstavlja integrisan, cjelovit doživljaj sebe, drugih života i okoline, prihvatanje dobrih i loših strana objekta. To prihvatanje da niti je sve idealno, kao što nije sve crno zahtijeva i psihičku bol i tugu za izgubljenim rajem. Ne znam gdje je to ljepše rečeno nego u prvim stihovima Luče mikrokozme.
Teška istorija i plemenski strogi moral kroz generacije rezultirali su naglašenim dimenzijama trijasa - depresivnosti, narcizma, ambivalencije, odakle dalje proističe autoritarnost kao izražena nacionalna dimenzija. Samoljublje ima svoj terminološki put transformacije od naglašenog ponosa, gordosti, sujete, častoljublja, plahovitosti, hvalisavosti pa do onoga što u savremenim smislu riječi podrazumijevamo pod narcizmom.
Aleksandar Đuravčević, Motherless road, (2013-2022)
Izražene psihološke osobine se prenose iz generacije na generaciju, kao nesvjesni obrasci, a u savremenoj hibridnoj formi ispoljavaju se u rasponu od groteske do ozbiljne psihopatologije. Pitanja za dalja istraživanja su kako se Crnogorci nose sa svojom karakternom depresivnošću i kako to utiče na sadašnjost.
KAKO SE ODBRANITI
Klinička i individualna depresija se liječi-ljekovima i psihoterapijom, a kolektivna, nesvjesna depresivnost nadamo se društvenim i istorijskim procesima dugog trajanja. Iz ovoga proizilazi pitanje, može li se narod ili nacija smatrati pacijentom, a ako riječ pacijent dolazi od latinskog biti strpljiv, onda se ti dugi procesi društvenih karakternih promjena mogu smatrati i liječenjem.
Da li je negacija depresivnosti, euforični bijeg, rezultat vulgarnog materijalizama koji se manifestuje kao pohlepa, iluzija i obećanje potpune sigurnosti, korupcija, nepotizam i identitetska ostrašćenost. Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva i permanentne ugroženosti za čime potežu oba nacionalna identitetska ekstrema u Crnoj Gori manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou.
Otvoreno je pitanje i prostor za osvajenje slobode šta bi na društvenom nivou bilo stvaralaštvo kao sublimacija, zdrav odbrambeni mehanizam, borba i nošenje sa depresivnošću bez iluzije da može biti potpuno ukinuta, ali isto tako bez prepuštanje kliničkoj depresiji. Zvuči kao aforizam kada se društvo upoređuje sa bolesnikom, tu država može biti dobra ili loša bolnica. A aforizam je sažetak stvarnosti.