U planiranje i podizanje spomenika treba biti uračunato poštovanje istorije i memorije mjesta ali i osjećaj za njegove aktivne i posebne ambijentalne karakteristike. Treba uračunati i pozitivne zahtjeve društva i trenutka i jednako afirmisati potrebu umjetnosti da se oslobodi repeticije naslijeđenih formalnih i stilskih rješenja. Tada će spomenik rezultirati dobrom uklopljenošću, sraslošću sa mjestom i vremenom u kome nastaje i u kome postoji kao živi organizam. 

Spomenik može izvršiti i promišljenu re-ambijentalizaciju mjesta pa i resemantizaciju prostora, njegovu kreativnu transformaciju i sve pomenuto očitujemo u vanrednim javnim spomenicima Kane Radević na Barutani ili Bogdana Bogdanovića na Jasikovcu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/062e8f9d-e265-4c5a-b999-d4d659c8bf42)
Spomenik na Jasikovcu{.caption}  

U društvu u kome se pojedinci ili grupe uzajamno etiketiraju (dis)kvalifikativima - fašisti ili antifašisti - te je linija njihovog razdvajanja ili razlikovanja opasno relativizovana i gdje se fašizmi primarno lociraju u zlodjelima nekih minulih politika i pojedinaca ili njihovim savremenim plagijatorima i propagatorima,  previđaju se svuda prisutni mikro-fašizmi uvučeni u pore svakodnevice. 

Oni funkcionišu kroz politike i prakse „mekog“ pritiska, kroz institut zabrana, isključivosti i isključivanja drugosti, kroz podmetačine kojima se ograničavaju prava i slobode u ime nekog “opšteg dobra” ili društvene norme, političkog zadatka ili poslovne logike. Stoga su u našoj kulturi važni i potrebni „spomenici“ poput „L.O.V.E.“ (2010) Mauricija Katelana. 

Na jednom od milanskih trgova, ispred milanske berze, umjetnik je postavio uspravnu, krupnu kamenu šaku. Amputiranjem svih njenih prstiju osim srednjeg, poznati fašistički pozdrav transformira u podignuti srednji prst upućen i prošlosti grada i njegovoj sadašnjosti, starim-novim ekspoziturama moći. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/055dd8ea-485a-456a-8748-df2fbe1b21a9)
L.O.V.E. foto: Designeboom{.caption} 

Ovaj rad je spomenik umjetničkom otporu fašizmu sa kojim, za Katelana, nema pogađanja već samo tarantinovski „nepristojno“ i brutalno obračunavanje. 

**MENTALNE MREŽE**

U okolnostima zanemarivanja, zataškavanja, poricanja i brisanja tragova radikalnih umjetničkih iskustava koje je donijela internacionalna umjetnička i kustoska praksa kroz Cetinjska bijenala savremene umjetnosti, važno je ovdje imati „na radaru“ upravo neka inostrana spomenička rješenja koja obezbjeđuju taj transfer vrijednosti kroz vrijeme. 

Na berlinskom trgu koji nosi ime Roze Luksemburg, njemački umjetnik Hans Hake je 2006. realizovao spomenik revolucionarki postavljajući na tlu nizove uzdužno ili unakrsno postavljenih traka sa tekućim natpisima od metalnih slova, važnim rečenicama preuzetim iz njenih spisa (poput: „Sloboda samo za podržavaoce Vlade ili sljedbenike jedne partije nije nikakva sloboda. Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za one koji misle drugačije”). 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a5bb9542-af4e-46d4-bb52-fdf9b28220d8)

Te trake, svojom alogičnom prostornom dispozicijom, sasvim primjereno, prkose arhitektonskim pravilima trga jednako kao što se cijeli memorijal opire monumentalizacijama i mitologizacijama, čak bazičnim umjetničkim figuracijama kojima su ovakve forme javne umjetnosti sklone. Posmatrač je uhvaćen ne samo u prostornu već i misaonu mrežu koju prati kao mapu mogućeg puta ne za napredovanje u prostoru već u mišljenju, u svom društvenom i vrijednosnom samoodređenju. 

**ISKUSTVO PROLASKA**

Spomenik Valteru Benjaminu izraelskog umjetnika Danija Karavana iz 1994. postavljen je u gradiću Portbou na obali sjeverne Španije gdje se Benjamin zatekao bježeći od nacista na putu za Ameriku i gdje je izvršio samoubistvo.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0391be66-58e7-4bf6-9f2e-ebb760d13805)
"Pasaži" Danijela Karavana{.caption} 

Lišeno reprezentacije ali i glorifikacija Benjaminovog „lika i djela“ i patetizacije njegove životne priče, spomenik nazvan po Benjaminovom kapitalnom djelu „Pasaži“, jednostavna je čelična konstrukcija, vrsta mračnog, uskog tunela sa stepeništem koje se koso spušta liticom i otvara put, prolaz samo ka moru i ka nebu, nosi spasonosno otvaranje prema horizontu, nudi (benjaminovsku) opciju iskupljenja kroz iskustvo prolaska i izlaska na čistinu.   

**RASTEREĆENE ISTORIJE**

Na čuvenom londonskom Trafalgar skveru ka kome se otvara Nacionalna galerija umjetnosti i čiji centar markira statua pobjednika trafalgarske bitke, admirala Horacija Nelsona izdignuta na visokom stubu a koju okružuju statue drugih istorijskih ličnosti izdignute na 3 krajeugaona postamenta, nalazi se i četvrti postament koji je do 1999. bio upražnjen a onda ponuđen za izlaganje djela savremene umjetnosti koje bira stručna komisija. 

Na ovom mjestu pregnantnom istorijom izlagani su radovi koji ne samo da rasterećuju ovo mjesto od obligacije posvećivanja prošlosti i samu tu prošlost čine humanijom i dostupnijom već i monumentalizuju obične želje, strahove i potrebe, uskraćenosti i mogućnosti čovjeka današnjice. 

„Ecce Homo“, rad Marka Volingera iz 1999. jeste statua čovjeka sa bodljikavom žicom kao trnovim vijencem oko glave. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8a345751-45ec-4b25-aad9-2d9e958a9909)
Volingerov rad na Trafalgar skveru{.caption} 

Ono što je bila zamjerka da je statua suviše sitnih dimenzija, suviše obična i samo ljudska da bi bila i božanska upravo afirmiše tu mjeru ili dimenziju ljudskog, izlječenja od potrebe obožavanja i klanjanja nekoj svetoj veličini. 

Umjetnik Mark Kvin je 2005. izložio masivnu skulpturu „Trudna Alison Laper“, nago tijelo umjetnice rođene sa ozbiljnim invaliditetima koje postaje impresivan i monumentalan spomenik u slavu svih koji iskaču izvan uvriježenih percepcija i kvalifikacija prihvatljivog, poželjnog, pristojnog, normalnog, kreativnog. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a6c06b5-bf2a-4531-881b-683844c0c03a)
Alison Lapper Pregnant, foto: D. Ruth{.caption} 

Umjetnik Entoni Gormli je 2009. postament ponudio svima, tzv. običnim, malim, anonimnim ljudima da iskoriste ovaj važan londonski stejdž i obezbijeđeni TV prenos da na bilo koji način predstave sebe. U pitanju je otvoreni scenario participativnog rada kao vrsta hepeninga koji je učinio vidljivim pojedinca i njegovo pravo na javni prostor. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d3a30adc-c376-4a5b-9523-0cece050ff1e)
Koncept Entonija Gormlija, foto: The Star{.caption} 

Vjerujem da naše javne prostore, mjesta društvenosti, treba markirati spomeničkim obilježjima koji osim komemorisanja prošlosti i herojskih ličnosti slave i ono što našoj svakodnevici daje osjećaj humanog postojanja, dostojanstevnog i smislenog djelovanja, odgovornog, brižnog življenja. U našoj proklamovanoj ekološkoj državi, u svakoj državi, zagovaram kreiranje spomenika nekoj endemskoj ili ugroženoj biljnoj ili životinjskoj vrsti i danas ugroženom pravu na tzv. mentalnu ekologiju, pravu da, kako bi rekla Roza Luksemburg, mislite drugačije.

**PAD KONJANIKA**

Uklanjanje spomen-obilježja je ovdje tabuizirani čin. Bio bi to neprihvatljiv, skandalozan, vandalski gest. Švedski film „The Square“ nudi jednu intrigantnu propoziciju koja provokativno izvrće ovakvu percepciju. U filmu se tradicionalna konjička skulptura, utjelovljenje neke uspješne, herojske nacionalne priče i namijenjena vječnosti glatko uklanja čak slučajno obezglavljuje kako bi ustupila mjesto privremenoj umjetničkoj intervenciji, odnosno, instalaciji koja odgovara parametrima savremenog umjetničkog rada. 

U pitanju je projektovanje iscrtavanje na tlu svjetlosnog kvadrata koji njegova autorka inauguriše u „svetilište povjerenja i brige“ unutar čijih granica svi imamo ista prava i obaveze i u koji svako može slobodno stupiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a872055-5ca8-4206-84a3-14e3a8c0228d)
Kadar iz filma The Square{.caption} 

Ovaj participativni rad u javnom prostoru promišlja društvenost razvijenih zapadnih demokratija provociranjem njegove najosjetljivije tačke, instance povjerenja i brižnosti, jednakih prava i obaveza za sve. Stara spomenička umjetnost oličena u konjičkoj statui ne može  savremenom društvu ponuditi izazov ovakvog humanog projekta i bez obzira što u pomenutom filmu ni samo to društvo nije izdržalo test ovog savremenog umjetničkog projekta niti je sam taj projekat izdržao test stvarnosti i upliv društvenosti, bitno je da umjetnost postoji kroz neumorno samopropitivanje svoje društvene pozicioniranosti i kroz budno i kritičko propitivanje protivurječnosti koje kidaju tkivo te društvenosti. 

Konačno, nedavni plimni talas uklanjanja spomenika kolonijalnoj i imperijalnoj prošlosti širom Velike Britanje i Sjedinjenih Država, javnih spomenika trgovcima robljem, rasistima i svakojakim siledžijama koji su profitirali od svojih nepočinstava pa se naknadno „iskupili“ filantropskim gestama iliti „zadužbinama“ uz kolaboracionističko ćutanje i prihvatanje javnosti, nije čin istorijskog revizionizma već gotovo katelanovski gest razračunavanja sa opasnim istorijskim relativizacijama, ispiranjima biografija i toksičnim poricanjem „prava i obaveze“ društva na suočavanje sa svojom prošlošću.


Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption} 


Vjerujem da naše javne prostore, mjesta društvenosti, treba markirati spomeničkim obilježjima koji osim komemorisanja prošlosti i herojskih ličnosti slave i ono što našoj svakodnevici daje osjećaj humanog postojanja

URBI ET ORBI

Živi organizmi gradskog prostora

Što vidimo i čitamo sa fotografija crnogorskih spomenika popisanih u nedavnoj [analizi](https://www.cdtmn.org/analize/spomenici-u-crnoj-gori-2006-2022/) CDT-a? Očitujemo naoružane muškarce u uniformama ili narodnim nošnjama, sveštena lica naoružana mantijama i popovskim insignijama, ili crnogorske vladare čija su spomenička uprizorenja utopljena u eklekticizam, „pedigrirana“ ikonografijom (pseudo)istorijskih stilova zapadnog svijeta. 

Ponekad vidimo i pregaoce nekog rada, ili nosioce nekog radnog postignuća sa odgovarajućim atributima. Svjedočimo ultimativnoj maskulinizaciji „slika prošlosti“, uigranih patrijarhalnih ispucavanja i vječitih epskih splinova, a sve to kroz teror figurativne umjetnosti. 

U mnogim javnim spomenicima, forsiranje čojstva, herojstva i pregalaštva krvlju zalivanog, uglavnom je upasovano u umjetnički konzervativizam, u klackanje između idealizacije i realizma u kom gotovo ništa ne sluti na umjetnički savremeno. Ne nazire se tu ni potreba da se učine vidljivim neporecive kontroverze, rezovi i napukline ondašnjeg, ali i današnjeg svijeta i vremena. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f3c9939e-5588-41e5-80e6-7508b9138d11)
Spomenik Ivanu Crnojeviću u Podgorici, foto: Relja Brković{.caption}

Da li ti javni spomenici komuniciraju nama razumljive poruke, da li pogađaju izazove našeg vremena i društva? Nude li opciju izlaska izvan „folklornog kiča“, izvan matrice prigodnih, pogodnih ili podobnih ideoloških, istorijskih i kulturnih učitavanja? 

Ono što je gotovo izvjesno jeste da kada tzv. pravoslavni kič bude silazio sa bilborda i cerada u „čvrste forme“ i figure, u javne spomenike, gađaće isti provincijalni sentiment i posegnuće i sam za eklektikom i stilskim anahronizmima doživljavajući ih kao kopču sa prošlošću i tradicijom. 

Čak i kada je napuštana figuralnost, portret, lik, kad su širom Crne Gore posađeni kameni obelisci, spomenička obilježja kao produkti „ničim izazvane“ kulturne aproprijacije već uveliko i posvuda rabljene forme obeliska pregnatnog značenjima - iz tog depoa značenja čupano je što je kome odgovaralo i trebalo u tzv. dnevnopolitičke svrhe. Zatim je to što se čupalo prišivano i povodu za spomenik i spomeniku i spomen-podizačima, pa su obelisci ovdje čitani i kao „simbol slobode“ i kao „satansko-masonska kreacija“. 

**KUPAČICA, REVISITED**

Pomenula bih jednu zaboravljenu gradsku figuru, ne zamjerite, žensku. „Čuvena“ podgorička (zabjelska) „Kupačica“ nije bila barokna nego „domorodačka“, rustikalna naga žena, bujnih prsa, balvan-bedara i golemih stopala, ona koja izvrće norme klasično „nasađene“ akademske umjetnosti, ruga se „venerizovanom“, i pohotnom i ljupkom ženskom tijelu-kao-objektu tradicionalne umjetnosti. 

U nju ne možete „ubaciti“ lokalne fetiše, ni domodržnicu, ni vilu cetinjsku, nepodesna je za nešto što bi se dalo i smjelo željeti i posjedovati ili čemu bi se moglo klanjati i što je „najskandaloznije“ - čini se da drži svojevrsni užitak, onaj rijetki užitak sobom i za sebe koji nije posredovan ili uslovljavan, upakovan i prodavan nekome za nešto. Čak se i kupala u fontani kao neka posve podgorička varijanta „La Dolce Vita“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7df2f449-ff4e-4a96-8b71-940b3a4faad1)
Bačena na otpad, foto: Luka Zeković/Vijesti{.caption}

I tako, sasvim neočekivano, sasvim izvan kruga njegovanih umjetničkih afiniteta, počnete da cijenite njenu misiju bez završnice: jednom je ova skulptura čudno „pala“ pred crnogorski Parlament pa izgurana konjanikom drugačije misije a danas, čini se,  nikad potrebnija za to mjesto i za ovo doba kao „sačekuša“ za sve „bogato“ frustrirane, samoljubive, jalove, zlo-misleće borce za neko, „prosperitetno“ i „tamo daleko“ bolje sjutra, za pregaoce (pseudo) kulture obnavljanja porodičnosti, retorike „ispravnog puta“ i umjetnosti „sa agendom“.

Ovakve umjetničke „nepriličnosti“, iskliznuća i nepodesnosti možemo rehabilitovati kao tačke unutarnje napetosti potrebne za destabilizovanje domaćeg uhodanog i predvidljivog mehanizma proglašavanja velike umjetnosti, uspješnih umjetničkih rješenja i važnih umjetničkih poruka. 

**KAFANSKI HEROJ**

Kada je poenta da se realistički prenese lik sa fotografije u 3-D format a naleti se na nevještog zanatliju, dobijete Ljuba Čupića sa osmjehom kao facijalnim spazmom u Nikšiću ili kafanski, šeretski osmjeh na (uklonjenoj) danilovgradskoj bisti. 

Spomenik Ljubu Čupiću trebalo je da uhvati momentum, trenutak u kome se dodirnu polariteti, iskoči varnica u „strujnom kolu“ između zarobljenih ruku i osmjeha, u kome se oslobodi osjećaj nepovredivosti, nedodirljivosti za zlo, kvalitet koji nadživljava samo tijelo i događanje tog tijela u jednom istorijskom trenutku.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3651ee01-c92f-4d21-8b56-89ef9863277f)
Prije uklanjanja, spomenik u Danilovgradu{.caption}

Spomenici nisu samo uprizorenje stvarne ili imaginirane pojavnosti nekih važnih ljudi,  niti samo komemorisanje ili memoralizacija ideja, činova, misija čiji su oni nosioci i prenosioci. Te ideje, činovi, misije ih nadrastaju u prostoru i vremenu, pa spomenici trebaju biti njihovi medijatori, kontinuirano ih prevoditi u živu, upotrebljivu misao, u neki životni kredo, u vrijednost koju je moguće preliti u savremeno iskustvo, isprobavati u aktivnoj stvarnosti.

**STRANO TIJELO**

Emancipujuće po domaću kulturu je moglo biti da se iza naziva cetinjskog spomenika „Crnogorkin bunar želja“ našla neka provokativna, otvoreno erotizovana priča, rubna situacija (ženskog) tijela kao vrsta „otvaranja ventila“ jedne duboko inhibirane, somatofobične kulture. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dc562e50-7f5b-4633-8ed0-36cd69e6b649)
U čast Njegoševe misli, Cetinje, foto: FB{.caption}

Oslobađajuće je moglo biti i da se Njegoševa misao, ako je već trebalo da ima spomenik, njime učinila sferičnom, savitljivom, pristupačnom, savladivom, mislivom pa i upitnom, a ne ovako kako jeste, „lansiranom“ i „svjetlosnim godinama“ udaljenom, odbojno amorfnom i „ubodnom“, nalik stranom tijelu koje se zabilo u svog pasivnog primaoca - u grad. 

Cetinjski spomenik princezi Kseniji pripada „novom žanru“, rekla bih, „namještajne“ skulpture, „nove generacije“ gradskog mobilijara „sa potpisom“ koji osim praktične funkcije odmorišta nudi i dodatni program: bliski susret sa voljenom princezom u familijarnom ambijentu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f511937a-326e-4c6b-86e5-727d9171feed)
Foto: Normalizuj{.caption}

I stilski i formalno, dama posađena na klupu, princeza Ksenija, figurira kao cetinjska verzija podgoričke Natalije Gončarove, a uloga Puškina je u cetinjskoj verziji „demokratično“ ponuđena svakom namjerniku. Ta „demokratičnost“ i „participativnost“, međutim, uz štimung jedne tugaljive sentimentalnosti, funkcioniše kao set up za ispovjednu funkciju spomenika, za „popričavanje“ sa princezom, kao hranjenje fantazma o dodirljivosti, dostupnosti, bliskosti sa željenim likom, o uspisivanju sebe malih u istoriju! 

Ovo je i spomenik sjedelačkom *way of life*, imobilnoj ženi, privilegovanoj pozerki koju trebamo poslati u zaborav.

**KRAJ BEZ SUNCA**

Kad smo već kod zaborava, jedno podsjećanje - u Budvi je 2001, sasvim simbolično ili simptomatično za naše prilike, uklonjeno „Sunce“, apstraktna skulptura jugoslovenskog vajara, Budvanina po rođenju, Stevana Luketića. Od kada je poklonjena gradu davne 1972. bila je dio gradskog restorana „Fontana“ nazvanog po ovoj metalnoj skulpturi koja je hvatala i reflektovala sunčev sjaj i vedro nebo i izlivala vodu usred kružne formacije sačinjene od bijelog kamena. 

Ona je bila i svojevrsni i adekvatni spomenik mediteranskog grada posvećen suncu, kamenu i vodi uz to srećno uklopljen u ambijentalnu strukturu koja uvažava i odražava funkcionalnost, poetičnost i etičnost tradicionalnog guvna. Bila je vrsta drugačijeg spomeničkog obilježja posvećenog krajnje nespomeničkim temama, uživalačkim susretima na otvorenom prostoru grada, malim, neupadljivim slavljima životne svakodnevice.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c782573f-f7f5-4ab3-810a-3d2349bd8d5b)
Luketić i "Sunce", foto: Privatna arhiva{.caption}

Skulptura je 2001. završila na otpadu kao komadina gvožđurije i pretopljena u kasete koje primjenu nalaze u mesnoj industriji. 

„Pobjeda nad suncem“, futuristička opera ruskih avangardnih umjetnika iz 1913, afirmisala je avangardistički impuls pobjede nad mimetičkim principom tradicionalne umjetnosti, nad pukim podražavanjem prirode. Ova naša „Pobjeda nad suncem“ anti-spomeničko je obilježje divljačkih, „mesarskih“ preduzetničkih prekrajanja gradova i ambijenata, arhitekture i javnih objekata, agresivnih tranžiranja gradskih, prirodnih, svih životnih prostora ove zemlje, prerađujući ih u pokvarenu ili robu sa greškom. Ona je spomenik našem dugom putovanju u noć.

**Drugi dio teksta pročitajte [ovdje](https://normalizuj.me/kultivator/od-folklornog-kica-do-vjecitih-epskih-splinova).**

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Da li naši javni spomenici pogađaju izazove vremena i društva u kojem živimo?


Živi organizmi gradskog prostora

Od folklornog kiča do vječitih epskih splinova