Što vidimo i čitamo sa fotografija crnogorskih spomenika popisanih u nedavnoj analizi CDT-a? Očitujemo naoružane muškarce u uniformama ili narodnim nošnjama, sveštena lica naoružana mantijama i popovskim insignijama, ili crnogorske vladare čija su spomenička uprizorenja utopljena u eklekticizam, „pedigrirana“ ikonografijom (pseudo)istorijskih stilova zapadnog svijeta.
Ponekad vidimo i pregaoce nekog rada, ili nosioce nekog radnog postignuća sa odgovarajućim atributima. Svjedočimo ultimativnoj maskulinizaciji „slika prošlosti“, uigranih patrijarhalnih ispucavanja i vječitih epskih splinova, a sve to kroz teror figurativne umjetnosti.
U mnogim javnim spomenicima, forsiranje čojstva, herojstva i pregalaštva krvlju zalivanog, uglavnom je upasovano u umjetnički konzervativizam, u klackanje između idealizacije i realizma u kom gotovo ništa ne sluti na umjetnički savremeno. Ne nazire se tu ni potreba da se učine vidljivim neporecive kontroverze, rezovi i napukline ondašnjeg, ali i današnjeg svijeta i vremena.
Spomenik Ivanu Crnojeviću u Podgorici, foto: Relja Brković
Da li ti javni spomenici komuniciraju nama razumljive poruke, da li pogađaju izazove našeg vremena i društva? Nude li opciju izlaska izvan „folklornog kiča“, izvan matrice prigodnih, pogodnih ili podobnih ideoloških, istorijskih i kulturnih učitavanja?
Ono što je gotovo izvjesno jeste da kada tzv. pravoslavni kič bude silazio sa bilborda i cerada u „čvrste forme“ i figure, u javne spomenike, gađaće isti provincijalni sentiment i posegnuće i sam za eklektikom i stilskim anahronizmima doživljavajući ih kao kopču sa prošlošću i tradicijom.
Čak i kada je napuštana figuralnost, portret, lik, kad su širom Crne Gore posađeni kameni obelisci, spomenička obilježja kao produkti „ničim izazvane“ kulturne aproprijacije već uveliko i posvuda rabljene forme obeliska pregnatnog značenjima - iz tog depoa značenja čupano je što je kome odgovaralo i trebalo u tzv. dnevnopolitičke svrhe. Zatim je to što se čupalo prišivano i povodu za spomenik i spomeniku i spomen-podizačima, pa su obelisci ovdje čitani i kao „simbol slobode“ i kao „satansko-masonska kreacija“.
KUPAČICA, REVISITED
Pomenula bih jednu zaboravljenu gradsku figuru, ne zamjerite, žensku. „Čuvena“ podgorička (zabjelska) „Kupačica“ nije bila barokna nego „domorodačka“, rustikalna naga žena, bujnih prsa, balvan-bedara i golemih stopala, ona koja izvrće norme klasično „nasađene“ akademske umjetnosti, ruga se „venerizovanom“, i pohotnom i ljupkom ženskom tijelu-kao-objektu tradicionalne umjetnosti.
U nju ne možete „ubaciti“ lokalne fetiše, ni domodržnicu, ni vilu cetinjsku, nepodesna je za nešto što bi se dalo i smjelo željeti i posjedovati ili čemu bi se moglo klanjati i što je „najskandaloznije“ - čini se da drži svojevrsni užitak, onaj rijetki užitak sobom i za sebe koji nije posredovan ili uslovljavan, upakovan i prodavan nekome za nešto. Čak se i kupala u fontani kao neka posve podgorička varijanta „La Dolce Vita“.
Bačena na otpad, foto: Luka Zeković/Vijesti
I tako, sasvim neočekivano, sasvim izvan kruga njegovanih umjetničkih afiniteta, počnete da cijenite njenu misiju bez završnice: jednom je ova skulptura čudno „pala“ pred crnogorski Parlament pa izgurana konjanikom drugačije misije a danas, čini se, nikad potrebnija za to mjesto i za ovo doba kao „sačekuša“ za sve „bogato“ frustrirane, samoljubive, jalove, zlo-misleće borce za neko, „prosperitetno“ i „tamo daleko“ bolje sjutra, za pregaoce (pseudo) kulture obnavljanja porodičnosti, retorike „ispravnog puta“ i umjetnosti „sa agendom“.
Ovakve umjetničke „nepriličnosti“, iskliznuća i nepodesnosti možemo rehabilitovati kao tačke unutarnje napetosti potrebne za destabilizovanje domaćeg uhodanog i predvidljivog mehanizma proglašavanja velike umjetnosti, uspješnih umjetničkih rješenja i važnih umjetničkih poruka.
KAFANSKI HEROJ
Kada je poenta da se realistički prenese lik sa fotografije u 3-D format a naleti se na nevještog zanatliju, dobijete Ljuba Čupića sa osmjehom kao facijalnim spazmom u Nikšiću ili kafanski, šeretski osmjeh na (uklonjenoj) danilovgradskoj bisti.
Spomenik Ljubu Čupiću trebalo je da uhvati momentum, trenutak u kome se dodirnu polariteti, iskoči varnica u „strujnom kolu“ između zarobljenih ruku i osmjeha, u kome se oslobodi osjećaj nepovredivosti, nedodirljivosti za zlo, kvalitet koji nadživljava samo tijelo i događanje tog tijela u jednom istorijskom trenutku.
Prije uklanjanja, spomenik u Danilovgradu
Spomenici nisu samo uprizorenje stvarne ili imaginirane pojavnosti nekih važnih ljudi, niti samo komemorisanje ili memoralizacija ideja, činova, misija čiji su oni nosioci i prenosioci. Te ideje, činovi, misije ih nadrastaju u prostoru i vremenu, pa spomenici trebaju biti njihovi medijatori, kontinuirano ih prevoditi u živu, upotrebljivu misao, u neki životni kredo, u vrijednost koju je moguće preliti u savremeno iskustvo, isprobavati u aktivnoj stvarnosti.
STRANO TIJELO
Emancipujuće po domaću kulturu je moglo biti da se iza naziva cetinjskog spomenika „Crnogorkin bunar želja“ našla neka provokativna, otvoreno erotizovana priča, rubna situacija (ženskog) tijela kao vrsta „otvaranja ventila“ jedne duboko inhibirane, somatofobične kulture.
U čast Njegoševe misli, Cetinje, foto: FB
Oslobađajuće je moglo biti i da se Njegoševa misao, ako je već trebalo da ima spomenik, njime učinila sferičnom, savitljivom, pristupačnom, savladivom, mislivom pa i upitnom, a ne ovako kako jeste, „lansiranom“ i „svjetlosnim godinama“ udaljenom, odbojno amorfnom i „ubodnom“, nalik stranom tijelu koje se zabilo u svog pasivnog primaoca - u grad.
Cetinjski spomenik princezi Kseniji pripada „novom žanru“, rekla bih, „namještajne“ skulpture, „nove generacije“ gradskog mobilijara „sa potpisom“ koji osim praktične funkcije odmorišta nudi i dodatni program: bliski susret sa voljenom princezom u familijarnom ambijentu.
Foto: Normalizuj
I stilski i formalno, dama posađena na klupu, princeza Ksenija, figurira kao cetinjska verzija podgoričke Natalije Gončarove, a uloga Puškina je u cetinjskoj verziji „demokratično“ ponuđena svakom namjerniku. Ta „demokratičnost“ i „participativnost“, međutim, uz štimung jedne tugaljive sentimentalnosti, funkcioniše kao set up za ispovjednu funkciju spomenika, za „popričavanje“ sa princezom, kao hranjenje fantazma o dodirljivosti, dostupnosti, bliskosti sa željenim likom, o uspisivanju sebe malih u istoriju!
Ovo je i spomenik sjedelačkom way of life, imobilnoj ženi, privilegovanoj pozerki koju trebamo poslati u zaborav.
KRAJ BEZ SUNCA
Kad smo već kod zaborava, jedno podsjećanje - u Budvi je 2001, sasvim simbolično ili simptomatično za naše prilike, uklonjeno „Sunce“, apstraktna skulptura jugoslovenskog vajara, Budvanina po rođenju, Stevana Luketića. Od kada je poklonjena gradu davne 1972. bila je dio gradskog restorana „Fontana“ nazvanog po ovoj metalnoj skulpturi koja je hvatala i reflektovala sunčev sjaj i vedro nebo i izlivala vodu usred kružne formacije sačinjene od bijelog kamena.
Ona je bila i svojevrsni i adekvatni spomenik mediteranskog grada posvećen suncu, kamenu i vodi uz to srećno uklopljen u ambijentalnu strukturu koja uvažava i odražava funkcionalnost, poetičnost i etičnost tradicionalnog guvna. Bila je vrsta drugačijeg spomeničkog obilježja posvećenog krajnje nespomeničkim temama, uživalačkim susretima na otvorenom prostoru grada, malim, neupadljivim slavljima životne svakodnevice.
Luketić i "Sunce", foto: Privatna arhiva
Skulptura je 2001. završila na otpadu kao komadina gvožđurije i pretopljena u kasete koje primjenu nalaze u mesnoj industriji.
„Pobjeda nad suncem“, futuristička opera ruskih avangardnih umjetnika iz 1913, afirmisala je avangardistički impuls pobjede nad mimetičkim principom tradicionalne umjetnosti, nad pukim podražavanjem prirode. Ova naša „Pobjeda nad suncem“ anti-spomeničko je obilježje divljačkih, „mesarskih“ preduzetničkih prekrajanja gradova i ambijenata, arhitekture i javnih objekata, agresivnih tranžiranja gradskih, prirodnih, svih životnih prostora ove zemlje, prerađujući ih u pokvarenu ili robu sa greškom. Ona je spomenik našem dugom putovanju u noć.
Drugi dio teksta pročitajte ovdje.
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija