U planiranje i podizanje spomenika treba biti uračunato poštovanje istorije i memorije mjesta ali i osjećaj za njegove aktivne i posebne ambijentalne karakteristike. Treba uračunati i pozitivne zahtjeve društva i trenutka i jednako afirmisati potrebu umjetnosti da se oslobodi repeticije naslijeđenih formalnih i stilskih rješenja. Tada će spomenik rezultirati dobrom uklopljenošću, sraslošću sa mjestom i vremenom u kome nastaje i u kome postoji kao živi organizam.
Spomenik može izvršiti i promišljenu re-ambijentalizaciju mjesta pa i resemantizaciju prostora, njegovu kreativnu transformaciju i sve pomenuto očitujemo u vanrednim javnim spomenicima Kane Radević na Barutani ili Bogdana Bogdanovića na Jasikovcu.
Spomenik na Jasikovcu
U društvu u kome se pojedinci ili grupe uzajamno etiketiraju (dis)kvalifikativima - fašisti ili antifašisti - te je linija njihovog razdvajanja ili razlikovanja opasno relativizovana i gdje se fašizmi primarno lociraju u zlodjelima nekih minulih politika i pojedinaca ili njihovim savremenim plagijatorima i propagatorima, previđaju se svuda prisutni mikro-fašizmi uvučeni u pore svakodnevice.
Oni funkcionišu kroz politike i prakse „mekog“ pritiska, kroz institut zabrana, isključivosti i isključivanja drugosti, kroz podmetačine kojima se ograničavaju prava i slobode u ime nekog “opšteg dobra” ili društvene norme, političkog zadatka ili poslovne logike. Stoga su u našoj kulturi važni i potrebni „spomenici“ poput „L.O.V.E.“ (2010) Mauricija Katelana.
Na jednom od milanskih trgova, ispred milanske berze, umjetnik je postavio uspravnu, krupnu kamenu šaku. Amputiranjem svih njenih prstiju osim srednjeg, poznati fašistički pozdrav transformira u podignuti srednji prst upućen i prošlosti grada i njegovoj sadašnjosti, starim-novim ekspoziturama moći.
L.O.V.E. foto: Designeboom
Ovaj rad je spomenik umjetničkom otporu fašizmu sa kojim, za Katelana, nema pogađanja već samo tarantinovski „nepristojno“ i brutalno obračunavanje.
MENTALNE MREŽE
U okolnostima zanemarivanja, zataškavanja, poricanja i brisanja tragova radikalnih umjetničkih iskustava koje je donijela internacionalna umjetnička i kustoska praksa kroz Cetinjska bijenala savremene umjetnosti, važno je ovdje imati „na radaru“ upravo neka inostrana spomenička rješenja koja obezbjeđuju taj transfer vrijednosti kroz vrijeme.
Na berlinskom trgu koji nosi ime Roze Luksemburg, njemački umjetnik Hans Hake je 2006. realizovao spomenik revolucionarki postavljajući na tlu nizove uzdužno ili unakrsno postavljenih traka sa tekućim natpisima od metalnih slova, važnim rečenicama preuzetim iz njenih spisa (poput: „Sloboda samo za podržavaoce Vlade ili sljedbenike jedne partije nije nikakva sloboda. Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za one koji misle drugačije”).
Te trake, svojom alogičnom prostornom dispozicijom, sasvim primjereno, prkose arhitektonskim pravilima trga jednako kao što se cijeli memorijal opire monumentalizacijama i mitologizacijama, čak bazičnim umjetničkim figuracijama kojima su ovakve forme javne umjetnosti sklone. Posmatrač je uhvaćen ne samo u prostornu već i misaonu mrežu koju prati kao mapu mogućeg puta ne za napredovanje u prostoru već u mišljenju, u svom društvenom i vrijednosnom samoodređenju.
ISKUSTVO PROLASKA
Spomenik Valteru Benjaminu izraelskog umjetnika Danija Karavana iz 1994. postavljen je u gradiću Portbou na obali sjeverne Španije gdje se Benjamin zatekao bježeći od nacista na putu za Ameriku i gdje je izvršio samoubistvo.
"Pasaži" Danijela Karavana
Lišeno reprezentacije ali i glorifikacija Benjaminovog „lika i djela“ i patetizacije njegove životne priče, spomenik nazvan po Benjaminovom kapitalnom djelu „Pasaži“, jednostavna je čelična konstrukcija, vrsta mračnog, uskog tunela sa stepeništem koje se koso spušta liticom i otvara put, prolaz samo ka moru i ka nebu, nosi spasonosno otvaranje prema horizontu, nudi (benjaminovsku) opciju iskupljenja kroz iskustvo prolaska i izlaska na čistinu.
RASTEREĆENE ISTORIJE
Na čuvenom londonskom Trafalgar skveru ka kome se otvara Nacionalna galerija umjetnosti i čiji centar markira statua pobjednika trafalgarske bitke, admirala Horacija Nelsona izdignuta na visokom stubu a koju okružuju statue drugih istorijskih ličnosti izdignute na 3 krajeugaona postamenta, nalazi se i četvrti postament koji je do 1999. bio upražnjen a onda ponuđen za izlaganje djela savremene umjetnosti koje bira stručna komisija.
Na ovom mjestu pregnantnom istorijom izlagani su radovi koji ne samo da rasterećuju ovo mjesto od obligacije posvećivanja prošlosti i samu tu prošlost čine humanijom i dostupnijom već i monumentalizuju obične želje, strahove i potrebe, uskraćenosti i mogućnosti čovjeka današnjice.
„Ecce Homo“, rad Marka Volingera iz 1999. jeste statua čovjeka sa bodljikavom žicom kao trnovim vijencem oko glave.
Volingerov rad na Trafalgar skveru
Ono što je bila zamjerka da je statua suviše sitnih dimenzija, suviše obična i samo ljudska da bi bila i božanska upravo afirmiše tu mjeru ili dimenziju ljudskog, izlječenja od potrebe obožavanja i klanjanja nekoj svetoj veličini.
Umjetnik Mark Kvin je 2005. izložio masivnu skulpturu „Trudna Alison Laper“, nago tijelo umjetnice rođene sa ozbiljnim invaliditetima koje postaje impresivan i monumentalan spomenik u slavu svih koji iskaču izvan uvriježenih percepcija i kvalifikacija prihvatljivog, poželjnog, pristojnog, normalnog, kreativnog.
Alison Lapper Pregnant, foto: D. Ruth
Umjetnik Entoni Gormli je 2009. postament ponudio svima, tzv. običnim, malim, anonimnim ljudima da iskoriste ovaj važan londonski stejdž i obezbijeđeni TV prenos da na bilo koji način predstave sebe. U pitanju je otvoreni scenario participativnog rada kao vrsta hepeninga koji je učinio vidljivim pojedinca i njegovo pravo na javni prostor.
Koncept Entonija Gormlija, foto: The Star
Vjerujem da naše javne prostore, mjesta društvenosti, treba markirati spomeničkim obilježjima koji osim komemorisanja prošlosti i herojskih ličnosti slave i ono što našoj svakodnevici daje osjećaj humanog postojanja, dostojanstevnog i smislenog djelovanja, odgovornog, brižnog življenja. U našoj proklamovanoj ekološkoj državi, u svakoj državi, zagovaram kreiranje spomenika nekoj endemskoj ili ugroženoj biljnoj ili životinjskoj vrsti i danas ugroženom pravu na tzv. mentalnu ekologiju, pravu da, kako bi rekla Roza Luksemburg, mislite drugačije.
PAD KONJANIKA
Uklanjanje spomen-obilježja je ovdje tabuizirani čin. Bio bi to neprihvatljiv, skandalozan, vandalski gest. Švedski film „The Square“ nudi jednu intrigantnu propoziciju koja provokativno izvrće ovakvu percepciju. U filmu se tradicionalna konjička skulptura, utjelovljenje neke uspješne, herojske nacionalne priče i namijenjena vječnosti glatko uklanja čak slučajno obezglavljuje kako bi ustupila mjesto privremenoj umjetničkoj intervenciji, odnosno, instalaciji koja odgovara parametrima savremenog umjetničkog rada.
U pitanju je projektovanje iscrtavanje na tlu svjetlosnog kvadrata koji njegova autorka inauguriše u „svetilište povjerenja i brige“ unutar čijih granica svi imamo ista prava i obaveze i u koji svako može slobodno stupiti.
Kadar iz filma The Square
Ovaj participativni rad u javnom prostoru promišlja društvenost razvijenih zapadnih demokratija provociranjem njegove najosjetljivije tačke, instance povjerenja i brižnosti, jednakih prava i obaveza za sve. Stara spomenička umjetnost oličena u konjičkoj statui ne može savremenom društvu ponuditi izazov ovakvog humanog projekta i bez obzira što u pomenutom filmu ni samo to društvo nije izdržalo test ovog savremenog umjetničkog projekta niti je sam taj projekat izdržao test stvarnosti i upliv društvenosti, bitno je da umjetnost postoji kroz neumorno samopropitivanje svoje društvene pozicioniranosti i kroz budno i kritičko propitivanje protivurječnosti koje kidaju tkivo te društvenosti.
Konačno, nedavni plimni talas uklanjanja spomenika kolonijalnoj i imperijalnoj prošlosti širom Velike Britanje i Sjedinjenih Država, javnih spomenika trgovcima robljem, rasistima i svakojakim siledžijama koji su profitirali od svojih nepočinstava pa se naknadno „iskupili“ filantropskim gestama iliti „zadužbinama“ uz kolaboracionističko ćutanje i prihvatanje javnosti, nije čin istorijskog revizionizma već gotovo katelanovski gest razračunavanja sa opasnim istorijskim relativizacijama, ispiranjima biografija i toksičnim poricanjem „prava i obaveze“ društva na suočavanje sa svojom prošlošću.
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija