Možda je ova - od strane moje malenkosti - slobodno permutovana misao Kandinskog (Wassily Kandinsky) pravi okvir oto-binokularnog pogleda na suptilna i ezoterična zvučna dešavanja koja nam nudi univerzum Kokana Dimuševskog. Njegov *credo* - koji isijava iz netom pređenih iskustvenih muzičkih nadražaja od Bacha, preko Chopina do Wheather Reporta i Jarretta, sasvim suprotno od klišeiziranih mehaničkih obrazaca i stilski ustaljenih strukturalnih postupaka - temelji se na poštovanju i razvijanju sopstvene ličnosti, ispred svega kao kompozitora koji sistematski osluškuje i njeguje svoj delikatni senzibilitet, senzibilitet suptilno postavljenih estetičkih kriterijuma.

Komponovanje u muzici podliježe različitim stupnjevima stvaralačkih procesa u kojima se, često, logičan slijed nastanka ideja vezuje za ritam kompozitorovog nadahnuća – od inspiracije, preko invencije do finalizacije. Ovaj zvučni autoportret - možemo ga slobodno tako nazvati - *The Back Of Beyond* (koji je autor u našoj prepisci zgodno i duhovito preveo kao „Bogu iza nogu/leđa“) je nastao na način koji nije uobičajen među muzičkim stvaraocima. TBOB - iako umjetničko djelo nastalo u vremenu i prostoru jako naglašene egzistencijalne nesigurnosti i opštih emocionalnih tenzija (sve se događa 2020 u karantinu, u jeku pandemije Korona virusa) - nije nastalo kao slučaj racionalno i precizno odabrane strategije jednog autora. Izostale su - ispostaviće se, sve predvidive stvaralačke prakse kompozitorskog umijeća. Dogodio se stvaralačko-apstraktni fenomen koji je Kandinsky, nakon dugog razdoblja razvoja i sazrijevanja intenzivne misli temeljene na svojim umjetničkim iskustvima, nazvao „principom unutrašnje nužnosti“. 

Za svega deset dana nastalo je isto toliko kompozicija (52 min. muzike), što nas - složio se autor s tim ili ne, dovodi do dvije, po meni, paralelne teorije od kojih je jedna čisto psihološka - impresija, a druga esencijalno ezoterijsko-spiritualna - ekspresija:

•	Period inicijacije djela je bio očito izuzetno dug – dani, nedjelje, mjeseci – možda godine, koji je zasigurno rezultat autorove akumulirane stvaralačke mašte natopljene auditivnim iskustvom.

•	Autoru se u složenim društvenim okolnostima otvorio portal univerzuma - samo njemu znanom, što je rezultiralo naglom izlivu tako kondezovano-oslobođene zvučne impresije.

Za zvučni amalgam koji je isplivao na površinu stvaraočeve svijesti, zadužen je bio spomenuti univerzum koji je Dimuševskog „natjerao“ i nametnuo mu izuzetno složenu, u ovom slučaju fundamentalnu instrumentaciju djela. Jazz trio! 

Istorija ovog, rekao bih, osnovnog ili elementarnog ansambla u Jazzu (piano-drums-double bass) začeta je u momentu kada je ekonomija angažovanja velikih *Jazz Big-Band* orkestara na tržištu formalnih zabava u velelepnim halama, naglo opala. Stvorio se prostor za combo-ansamble, manje grupe svirača koji su sa nešto manje „zvuka“ uspijevali transponovati standardne kompozicije 30-ih i 40-ih godina prošlog vijeka, uglavnom pisane za pomenute velike orkestre.  Svirati u Jazz triju je paklen posao sa velikim glazbenim iskušenjima! To su tri snažne individualnosti često različitih senzibiliteta, stilskih afiniteta i zvučnih izraza. Sva velika imena u Jazzu - da ih ovom prilikom ne nabrajam, oprobala su se u ovoj formaciji ostavljajući za sobom referentna muzička izdanja, live koncerte...

Individualnost u ovom ansamblu je od primarnog značaja, jer se u kontrapunktu muzičke semantike jasno naziru kreativni nizovi glazbene misli svakog pojedinca – respektivno. Nebo je zadalo prilično složen task našem kompozitoru, postavljajući ga za sva ova tri instrumenta – istovremeno. Mala digresija će učiniti ovaj razgovor o umjetniku zanimljivijim naknadnim saznanjem (prilično senzacionalnim za mene) da je Dimuševski, po svojem kazivanju, ispred svega, prvo bio Drummer (!) a onda po „nužnom zlu“ postao je pijanista i *Mini-Moog* lover! Zbog opšte komšijske pobune preglasni bubanj je morao biti zamijenjen starinskim *Upright* Petrof pianinom (poklon u djetinjstvu) koji je poslužio Dimuševskom i na ovom snimanju! Hvala nebu na tome!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f465128a-9614-4c9e-b649-10278b2b4189)

Nakon dobijanja kompletnog materijala od autora, i moja malenkost je preslušavanje albuma učinila značajno složenijim tako što sam svaki dan slušao po jednu kompoziciju nekoliko puta. Za valjanu de-konstrukciju muzičkog dešavanja, smatrao sam potrebnim da sebe dovedem u približno isto stanje autorove svijesti, njegovog linearnog ritma nastanka muzičkih misli i procesa komponovanja – realizacije. 

Jedan od glavnih razloga zbog kojih ovaj zvučni događaj (TBOB) u moru žanrovskih valera ne bi trebalo klasifikovati ni po kojem osnovu – što ću ja i učiniti - je i onaj najčešći: stihijski procesi percepcije slušača-recenzenta imaju tendenciju da odstupe od pravila autentičnosti karaktera i senzibiliteta kompozitora abstrahujući vrlo važan momenat u nastajanju djela – osluškivanje sopstvene datosti u sadašnjem momentu. Ovo je jedan od takvih momenata.

Na albumu su se našle osam kompozicija od deset (dvije bonus kompozicije su na digitalnom izdanju) jer *Vinyl* izdanje ima fizički ograničenu minutažu za samo osam numera.

Već nakon preslušavanja prve numere sa ovog albuma (*In Remembrance of a Great Man*) slušaocu će biti jasno da zvučni teren na koji je kročio ima simbolične elemente vrlo delikatne ispovijesti autora na putu razotkrivanja ključa za slušanje i doživljaja njegovog zvučnog univerzuma. 

Aktivnom slušaocu je ponuđen virtuelni prostor srednje sobe u kojoj dominira, prirodno – klavir, u jednom od najboljih soničnih izdanja koje sam čuo u zadnje vrijeme. Prosto je nevjerovatno da jedan stari *upright pianino* (Petrof) ima toliku sugestivnu moć u ekspresiji muzičkih ideja svojom *mellow-tone* registraturom (srednji pedal). Svi formalni fragmenti – motivi, tematika, interpretacija, kao i dinamičke i kolorističke varijabile (toplo-hladno, tiho-glasno) su podređeni primarno ovako podešenom karakteru pianina. Ovo je važan momenat za dalja iskustva u druženju sa TBOB. 

Sav zvučni materijal na albumu je - u maniru velikog glazbenika poput Bacha ili Jarretta – improvizovan *in-place*. Ali „alat“ univerzuma, Kokanov servis – ruke, su nepogrešivo kristalizovale kondezovan zvučni kompleks kojeg, po riječima autora, nakon mjesec dana slušanja istog – nije mogao ponovo odsvirati. Niti jedan ton! 

Za muzičku gestu – zvučni izraz, Dimuševski je spontano odabrao hibridnu formu *Free-Jazza* i minimalizma. Ovaj super-ćelijski model, sve prisutniji u klavirističkim djelima modernih kompozitora, obezbjeđuje suptilnije pojave i obrade zvučno-idejnih rješenja kroz prizmu naknadno, brižljivo odabranog tehnološkog postupka u finalizaciji muzičke strukture.

Kompozitorski i izvođački postupci poput **Ostinata** ( *Ostainatissimo, Panoramic Road Livers, The Open Window, Walking People, Whispered Of Summer*), **modalnih izvan-tonalnih pasaža** (*Neighbor Fence On My Property, Panoramic Road Livers, Ostinatissimo, Walking People, Whispered Of Summer*), **Rekonstrukcije motivske građe** (*Neighbor Fence On My Property, Panoramic Road Livers, Ostinatissimo, Talk To Each Other* (bonus tune), *What You Think You Become* (bonus tune) **vertikalno-simultanih sadržaja – akordike** ( *Ssshhh, The Open Window, Talk To Each Other (bonus tune), What You Think You Become* (bonus tune) -  su samo od nekih upečatljivih segmenata u paleti zanatskih i estetskih sklonosti autora.

Poetskom, lirskom i često nemirno-virtuoznom duhu pianina, uloge dva preostala elementa  (instrumenta) – *drums/double bass*,  postavljena su – i odsvirana(!) više nego funkcionalno u ovom Jazz triu. Njihovu prisutnost i autonomiju autor je znalački upotrijebio u različitim slojevima i stupnjevima muzičkog procesa. U zavisnosti od unutrašnjeg emocionalnog naboja i ritma kompozicije, tonski valeri double bassa prelaze iz nervoznog *ostinata* i upornog *pizzicato* (okidanje i trzanje žice) režima u lirski *arco* (gudalo) režim sa mjerom i ukusom na mjestima koji formalno odvajaju dvije glazbene misli. Uloga bubnjeva je još funkcionalnije postavljena u svim *lively* dešavanjima i ovdje sa mjerom izrazite komplementarnosti i dostatnosti. 

Zvučni svijet koji nam je ponudio Dimuševski u TBOB je spoj najdelikatnijih i najsuptilnijih djelova njegovih prefinjenih lirskih osobina, netom pređenih tonalnih referenci, znalačkog i posve inventivnog odnosa prema opštoj zvukovnosti. Tehnički besprekoran izvođački akt sa kultivisanim ukusom za mjerom i osobenom poetskom artikulacijom svojih ideja, Kokan Dimuševski nam je razotkrio svoj svijet komunicirajući s nama nevinim, gotovo dječačkim senzibilitetom. Linearno preslušavanje kompozicija, onako kako je postavljeno na vinilu, dozvolja vam najširi spektar doživljaja koji mogu stati u zajednički imenitelj – *Traveling without moving*. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/910269db-9783-49b7-b400-6149f1dd4088)

Zatečen opskurnim „100 nijansi sive“ coverom ploče, na trenutak sam zastao pred konceptom koji je mogao predstavljati sentimentalnu izolaciju i zatvorenost u simboličkom značenju preživljavanja duše, ali bjelina i tačke u izometrijskoj daljini fotografije naslućuju izvor nadahnuća autorove priče – univerzum je uvijek naklonjen istinskim umjetnicima a cilj ovog puta sa slike jeste bjelilo na njegovom kraju.

Svjetonazorima i muzičkim influencama Dimuševskog, da ponovim, ne treba previše zatrpavati to „bjelilo“, ni u ovom pregledu, niti su one toliko važne u procesu prepoznavanja – to čak nije ni čin iskrenog audiofila. Ono što je nesumnjivo najvažnije konstatovati nakon intenzivnog slušanja ovog materijala, je podatak da smo od autora tri simfonije, dva baleta, dva mjuzikla i preko 50 djela za manje sastave od dua do okteta, od čovjeka koji je najzaslužniji za formiranje kultnog *jazz-rock* i *fusion* benda „Leb i Sol“, dobili autoportret autora koji će postati referentna tačka i vertikala dešavanja u Jazz-u na prostorima ex-Yu – i dalje od toga.

Da je ovaj album kojim slučajem nastao 70-ih godina prošlog vijeka, siguran sam, bio bi rame-uz-rame sa apstraktnim, teško dostižnim zvučnim autorskim izdanjima poput *First Seven Days* (*Jan Hammer*)  *The Mad Hatter* (*Chick Corea*), *Head Hunters* (*Herbie Hancock*), *Belonging* (*Keith Jarrett*). Danas, sa akustičkim predznacima jazz tria, neskromno bih ga uporedio sa autorskim radovima *Esbjörn Svenssona, Brad Mehldauom, Lyle Maysom, Tigranom Hamasyanom* i mnogim drugim. 

Vinyl sa 8 kompozicija su prošle godine izdale čak četiri izdavačke kuće – Šareni dućan i Blind Dog Records (Hrvatska), Constatinus (Srbija) i originalni Corpus Delicti (Makedonija) respektivno, po 120 primjeraka.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/o4NzkoPyekc?si=N8i8bEk3M_PWIKFU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Ono što je mojoj malenkosti ostalo nakon intezivnog emocionalnog i spiritualnog „preživljavanja“ i uživanja u slušanju ovog „najspontanijeg manifesta duha“ – našeg Kokana Dimuševskog,  je podatak i čvrsto uvjerenje da sam svjedočio o radu jednog potentnog, zauvijek promijenjenog i danas izuzetno zrelog umjetnika. Kokane, nedostaju mi riječi.....možda.... SAMO ZDRAVLJA !



„Klavijatura je boja, uši su filcem prekriveni čekići, duša je klavir sa mnogo žica.
Umjetnik je ruka koja svira, svrhovito dodirujući dirku, čas jednu čas drugu, kako bi izazvala treperenje duše.“

recenzija

Čudesni svijet Kokana Dimuševskog: The Back of Beyond

Svadbarske trpeze u nas, na Balkanu, oduvijek su bile mjesto gdje možete prisutne goste (publiku) iznenaditi raznim kulinarskim akrobacijama. U zavisnosti od geografskog položaja događaja ove svetkovine (koncerta), nadalje, onoga ko vam gozbu sprema – šefa kuhinje (autora/kompozitora), šefa sale (dirigenta) i mnoštvo konobara (članova orkestra) - na kraju, zavisiće i količina/kakvoća vašeg gastronomskog zadovoljstva kao gosta. Prosto.

**STRANA SMJESA**

Sinoć je, 11. 11. 2022. A.D. u preciznih 20h, u prepunoj kame(r)noj sali MC u Podgorici (42.4304° N, 19.2594° E) pred gostima koji su unaprijed znali šta je na besplatnom meniju i prvi zauzeli svoja mjesta, održan koncert mlado-formiranog Crnogorskog kamernog orkestra pod dirigentskom palicom (kutlačom) Sare Arianne Serhatlić, naše prve magistrice dirigovanja na UCG. Šta se kuvalo?

Na meniju su se pronašla četiri zgotovljena (d)jela – tri iz internacionalne kuhinje i jedno domaće.

Za predjelo nam je, umjesto domaćeg njeguškog pršuta, sira i ostalih kancerogenih dimom nadimljenih delikatesa u ogromnim količinama, ponuđena monohromatski monotona, svedena ali uzbudljiva i nepcima prepoznatljiva strana smjesa, koju je vještinom Jamiea Olivera servirao američki, ekstremno minimalistički kuvar – Philip Glass. Moj omiljeni kuvar ovakvih poslastica. 

Jelo je nazvao *Company No. 2.*  Pisano zapravo  za gudački quartet, ovo (d)jelo je sinoć dobilo obogaćeniji, slatkastiji i višeslojniji okus proširen gudačkim korpusom od 13 svirača. Mislim da gosti nijesu pretjerano uživali konzumirajući ovu interesantnu zvučnu konstrukciju prelivenu delikatnim sosom od vješto manipuliranih monohromatskih intervala. Šteta je dodatno učinjena izostankom zasluženog aplauza gostiju koji su, savim izgledno, navikli na „bogatiji i obilniji okus“ prizemnijih začetaka objedovanja njima prepoznatljivije kuhinje. 

**UBITI BOGA U SOTONI**

Ako želite zgotoviti ragu od unezvijerene divlje svinje koja više liči na Sotonu, morate prvo ovu životinju uloviti, ubiti, odrati...u nastavku se to i desilo. Naime, nakon predjela (Glass) goste je sa ugodnih mjesta za degustaciju menija, bukvalno pomjerio – grom iz vedra neba uz amplifikaciju iz zvučnika u sali. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1095d26-a191-4c0e-9d5b-9e7e4db6f7fc)
Gastro sazrijevanje, foto: Krsto Vulović{.caption} 

Svijetla su pogašena i osim prusko-plave svjetlosti sa neba (plafona) i lampica zakačenih za pulteve gudača poput crkvenih svijećnjaka, simboličnim prikazom nekog, gotovo vjerskog obreda, ponuđen nam je koncept što ga je zgotovila naša kompozitorka mlađe generacije – Slobodanka Bobana Dabović - Đurić.

To je bila uvertira za djelo nazvano „U vrijeme haosa“ pomenute autorice. Za ragu od Sotone, kako rekoh, koji je bio sljedeći na meniju, prvo morate ubiti Boga u Sotoni. To je zanatski vješto urađeno, a čorba od ovog ragu-a je od sastojaka imala gotovo sve moguće artikulacije, agogičke postupke, višeslojne teksture transponovane u zvučni haos, jednom riječju, autorica je manipulisala svim muzičkim začinima – i znate što? Za razliku od skamenjene publike, koja je očekivala polu-masnu čorbastu uvertiru pred glavno jelo a dobila sve zasićene ukuse podzemnog svijeta, meni se djelo neobično dopalo – skoro da sam poželio – repete. 

Navikavanje na gusti ragu „s onoga svijeta“ znači i gastronomsko sazrijevanje, što još uvijek kod naše publike (gostiju) izaziva tešku probavu. Šteta je po drugi put učinjena odsustvom zasluženog aplauza i za inventivnu i darovitu autoricu (za iole ozbiljniju analizu djela, potreban mi je razgovor s njom i note (recept) samog djela) kao i za naš ansambl. Bravo.
Sa dobrom dozom osjećaja transfera blama, doduše i sprženim nepcima konzumirajući ovaj ragu, sa neobičnim zadovoljstvom sam, poput svakog Balkanca, očekivao serviranje glavnog jela. Zbog njega sam, intimno, i došao na ovu svetkovinu.

**NISMO GLUVI, IPAK!**

Dakle, na moju veliku radost koja mi je donekle povratila nadu u „građansko uho“ našeg prosječnog konzumenta, koji, da se ne lažemo, rado posjećuje PPP (popularna podgorička pojila, tipa „Gurman“) – glavno jelo sa menija je oduševilo sve prisutne. Konačno je „proradio“ želudac mojih sugrađana degustirajući remek-djelo jednog od najboljih kuvara - danas mnogima, mrske im Rusije – Dmitrija Šostakoviča! 

Kamerna simfonija iz opusa 110a u kamernoj sali, sa našim kamernim orkestrom je zazvučala – kamerno ukusno! Svi začini: od tempa, dinamike, artikulacije i agogike, vješto vođeni prvom violinom - našeg koncert-majstora i odnedavno Umjetničkog direktora u MC – Marka Simovića, ispunili su kamernu salu poput mirisnih štapića ili esencijom istih u bogatijim kuhinjama izvan balkanske gastronomije.

Da se razumijemo, ovo nije bio norveški losos (izuzetno izvođenje ovog djela od strane *Norwegian Chamber Orchestra*) ali svakako jeste, da se izrazim u duhu ove recenzije, specijalitet naše kuhinje – podgorički krap u kiśelom mlijeku!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/89e96584-80b9-4145-aed6-a2348374676d)
Serhatlić,  foto: Krsto Vulović{.caption} 

Prilično zahtjevno djelo. Naša Sara je dobro prostudirala kontraste i recepturu djela. Dinamičnom gestom sinkopiranih među-ritmičkih obrazaca, nježnim sjenčenjem lirskih momenata u Largo stavovima, sasvim je opravdala svoj poziv šefa sale, pardon, dirigenta ovako složenog djela. Konačno – aplauz! Uf, dobro je – nijesmo gluva nacija, ipak!

Desert?

Slatki momenti svakog ukusnog objeda završavaju se često neumjerenim, gotovo skandaloznim količinama šećera koji podižu nivo Melatonina, hormona koji luči hipofiza, čije nas dejstvo tjera – na spavanje. 

Dok me napušta ironičan i zabavan duh našeg nadahnutog i duhovitog kolumniste *Jukeboxa* Petra Lukovića, poželjno bi bilo na samom kraju uozbiljiti ovu recenziju.

Ovdje se nešto dogodilo. Molim. Koncept kamerne muzike je baziran na krajnjoj intimizaciji zvučne slike u adekvatnom (manjem) zvučnom prostoru – kamernim salama, katedralama, crkvama i td. Kuvari (kompozitori) znaju za sve prednosti i nedostatke koji se mogu pojaviti tokom izvođenja kamerne muzike u ovakvim prostorima i to vješto koriste ili zaobilaze. Drugim riječima, kamerna muzika se namjenski piše za manje ansamble kako bi akustika prostora – „odradila svoje“.

**MALO ZA MALERA**

Tendencija u novijoj izvođačkoj praksi je da se za ovakve ansamble rade transkripcije većih djela, pisane za veće orkestre – simfonijske, filharmonije i sl. Čini se da izbor *Adagietta* – četvrtog stava iz Malerove Pete simfonije koja je pisana za enormno veliki orkestar – u ovom slučaju gudački korpus jedne filharmonije koja broji do 60 gudača, pa i više (16, 14, 12, 10, 8 – respektivno po gudačkim sekcijama) i pored veće akustike prostora, nije zvučno najprikladniji za 13 gudača. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3e1b25d3-091b-47a7-b0a3-63d7376f4a0b)
Foto: Krsto Vulović{.caption} 

Sve su note tu, tempo, ekspresija, dinamičko nijansiranje...ali nedostaje toliko važan dinamički odnos, nedostaje volumen gudačkog korpusa. Taj momenat je veoma bitan element i krunski začin Malerovog *Adagietta*. U sinoćnom izvođenju je nedostajao i part solo harfe koja lirski, tonski i zvučno miluje razlog postojanja ovog stava: autorove bujne ekspresije ljubavi prema jednoj ženi, svojoj budućoj supruzi – Almi Schindler. 

Po meni, koncert  je opravdao moja očekivanja i u jednom i u drugom smjeru. Premijerno, Crnogorski kamerni orkestar u kamernoj sali MC-a ostavio je lijep utisak na publiku - nadam se nakon koncerta svjesnu, da je ovaj orkestar na čelu sa talentovanom i, što ne reći, šarmantnom Sarom Arrianom Serhatlić, sposoban „zamutiti i zgotoviti“ podjednako dobro i domaća i internacionalna (d)jela i da im na tom putu u budućnosti trebamo što više dati prostora u našem muzičkom ambijentu.

Bravo za Saru, bravo za Crnogorski kamerni orkestar.


Crnogorski kamerni orkestar ostavio je lijep utisak na premijeri u kamernoj sali Muzičkog centra u Podgorici

Čudesni svijet Kokana Dimuševskog: The Back of Beyond

Ragu i krap u kiśelom mlijeku - na podgorički