Svadbarske trpeze u nas, na Balkanu, oduvijek su bile mjesto gdje možete prisutne goste (publiku) iznenaditi raznim kulinarskim akrobacijama. U zavisnosti od geografskog položaja događaja ove svetkovine (koncerta), nadalje, onoga ko vam gozbu sprema – šefa kuhinje (autora/kompozitora), šefa sale (dirigenta) i mnoštvo konobara (članova orkestra) - na kraju, zavisiće i količina/kakvoća vašeg gastronomskog zadovoljstva kao gosta. Prosto.
STRANA SMJESA
Sinoć je, 11. 11. 2022. A.D. u preciznih 20h, u prepunoj kame(r)noj sali MC u Podgorici (42.4304° N, 19.2594° E) pred gostima koji su unaprijed znali šta je na besplatnom meniju i prvi zauzeli svoja mjesta, održan koncert mlado-formiranog Crnogorskog kamernog orkestra pod dirigentskom palicom (kutlačom) Sare Arianne Serhatlić, naše prve magistrice dirigovanja na UCG. Šta se kuvalo?
Na meniju su se pronašla četiri zgotovljena (d)jela – tri iz internacionalne kuhinje i jedno domaće.
Za predjelo nam je, umjesto domaćeg njeguškog pršuta, sira i ostalih kancerogenih dimom nadimljenih delikatesa u ogromnim količinama, ponuđena monohromatski monotona, svedena ali uzbudljiva i nepcima prepoznatljiva strana smjesa, koju je vještinom Jamiea Olivera servirao američki, ekstremno minimalistički kuvar – Philip Glass. Moj omiljeni kuvar ovakvih poslastica.
Jelo je nazvao Company No. 2. Pisano zapravo za gudački quartet, ovo (d)jelo je sinoć dobilo obogaćeniji, slatkastiji i višeslojniji okus proširen gudačkim korpusom od 13 svirača. Mislim da gosti nijesu pretjerano uživali konzumirajući ovu interesantnu zvučnu konstrukciju prelivenu delikatnim sosom od vješto manipuliranih monohromatskih intervala. Šteta je dodatno učinjena izostankom zasluženog aplauza gostiju koji su, savim izgledno, navikli na „bogatiji i obilniji okus“ prizemnijih začetaka objedovanja njima prepoznatljivije kuhinje.
UBITI BOGA U SOTONI
Ako želite zgotoviti ragu od unezvijerene divlje svinje koja više liči na Sotonu, morate prvo ovu životinju uloviti, ubiti, odrati...u nastavku se to i desilo. Naime, nakon predjela (Glass) goste je sa ugodnih mjesta za degustaciju menija, bukvalno pomjerio – grom iz vedra neba uz amplifikaciju iz zvučnika u sali.
Gastro sazrijevanje, foto: Krsto Vulović
Svijetla su pogašena i osim prusko-plave svjetlosti sa neba (plafona) i lampica zakačenih za pulteve gudača poput crkvenih svijećnjaka, simboličnim prikazom nekog, gotovo vjerskog obreda, ponuđen nam je koncept što ga je zgotovila naša kompozitorka mlađe generacije – Slobodanka Bobana Dabović - Đurić.
To je bila uvertira za djelo nazvano „U vrijeme haosa“ pomenute autorice. Za ragu od Sotone, kako rekoh, koji je bio sljedeći na meniju, prvo morate ubiti Boga u Sotoni. To je zanatski vješto urađeno, a čorba od ovog ragu-a je od sastojaka imala gotovo sve moguće artikulacije, agogičke postupke, višeslojne teksture transponovane u zvučni haos, jednom riječju, autorica je manipulisala svim muzičkim začinima – i znate što? Za razliku od skamenjene publike, koja je očekivala polu-masnu čorbastu uvertiru pred glavno jelo a dobila sve zasićene ukuse podzemnog svijeta, meni se djelo neobično dopalo – skoro da sam poželio – repete.
Navikavanje na gusti ragu „s onoga svijeta“ znači i gastronomsko sazrijevanje, što još uvijek kod naše publike (gostiju) izaziva tešku probavu. Šteta je po drugi put učinjena odsustvom zasluženog aplauza i za inventivnu i darovitu autoricu (za iole ozbiljniju analizu djela, potreban mi je razgovor s njom i note (recept) samog djela) kao i za naš ansambl. Bravo. Sa dobrom dozom osjećaja transfera blama, doduše i sprženim nepcima konzumirajući ovaj ragu, sa neobičnim zadovoljstvom sam, poput svakog Balkanca, očekivao serviranje glavnog jela. Zbog njega sam, intimno, i došao na ovu svetkovinu.
NISMO GLUVI, IPAK!
Dakle, na moju veliku radost koja mi je donekle povratila nadu u „građansko uho“ našeg prosječnog konzumenta, koji, da se ne lažemo, rado posjećuje PPP (popularna podgorička pojila, tipa „Gurman“) – glavno jelo sa menija je oduševilo sve prisutne. Konačno je „proradio“ želudac mojih sugrađana degustirajući remek-djelo jednog od najboljih kuvara - danas mnogima, mrske im Rusije – Dmitrija Šostakoviča!
Kamerna simfonija iz opusa 110a u kamernoj sali, sa našim kamernim orkestrom je zazvučala – kamerno ukusno! Svi začini: od tempa, dinamike, artikulacije i agogike, vješto vođeni prvom violinom - našeg koncert-majstora i odnedavno Umjetničkog direktora u MC – Marka Simovića, ispunili su kamernu salu poput mirisnih štapića ili esencijom istih u bogatijim kuhinjama izvan balkanske gastronomije.
Da se razumijemo, ovo nije bio norveški losos (izuzetno izvođenje ovog djela od strane Norwegian Chamber Orchestra) ali svakako jeste, da se izrazim u duhu ove recenzije, specijalitet naše kuhinje – podgorički krap u kiśelom mlijeku!
Serhatlić, foto: Krsto Vulović
Prilično zahtjevno djelo. Naša Sara je dobro prostudirala kontraste i recepturu djela. Dinamičnom gestom sinkopiranih među-ritmičkih obrazaca, nježnim sjenčenjem lirskih momenata u Largo stavovima, sasvim je opravdala svoj poziv šefa sale, pardon, dirigenta ovako složenog djela. Konačno – aplauz! Uf, dobro je – nijesmo gluva nacija, ipak!
Desert?
Slatki momenti svakog ukusnog objeda završavaju se često neumjerenim, gotovo skandaloznim količinama šećera koji podižu nivo Melatonina, hormona koji luči hipofiza, čije nas dejstvo tjera – na spavanje.
Dok me napušta ironičan i zabavan duh našeg nadahnutog i duhovitog kolumniste Jukeboxa Petra Lukovića, poželjno bi bilo na samom kraju uozbiljiti ovu recenziju.
Ovdje se nešto dogodilo. Molim. Koncept kamerne muzike je baziran na krajnjoj intimizaciji zvučne slike u adekvatnom (manjem) zvučnom prostoru – kamernim salama, katedralama, crkvama i td. Kuvari (kompozitori) znaju za sve prednosti i nedostatke koji se mogu pojaviti tokom izvođenja kamerne muzike u ovakvim prostorima i to vješto koriste ili zaobilaze. Drugim riječima, kamerna muzika se namjenski piše za manje ansamble kako bi akustika prostora – „odradila svoje“.
MALO ZA MALERA
Tendencija u novijoj izvođačkoj praksi je da se za ovakve ansamble rade transkripcije većih djela, pisane za veće orkestre – simfonijske, filharmonije i sl. Čini se da izbor Adagietta – četvrtog stava iz Malerove Pete simfonije koja je pisana za enormno veliki orkestar – u ovom slučaju gudački korpus jedne filharmonije koja broji do 60 gudača, pa i više (16, 14, 12, 10, 8 – respektivno po gudačkim sekcijama) i pored veće akustike prostora, nije zvučno najprikladniji za 13 gudača.
Foto: Krsto Vulović
Sve su note tu, tempo, ekspresija, dinamičko nijansiranje...ali nedostaje toliko važan dinamički odnos, nedostaje volumen gudačkog korpusa. Taj momenat je veoma bitan element i krunski začin Malerovog Adagietta. U sinoćnom izvođenju je nedostajao i part solo harfe koja lirski, tonski i zvučno miluje razlog postojanja ovog stava: autorove bujne ekspresije ljubavi prema jednoj ženi, svojoj budućoj supruzi – Almi Schindler.
Po meni, koncert je opravdao moja očekivanja i u jednom i u drugom smjeru. Premijerno, Crnogorski kamerni orkestar u kamernoj sali MC-a ostavio je lijep utisak na publiku - nadam se nakon koncerta svjesnu, da je ovaj orkestar na čelu sa talentovanom i, što ne reći, šarmantnom Sarom Arrianom Serhatlić, sposoban „zamutiti i zgotoviti“ podjednako dobro i domaća i internacionalna (d)jela i da im na tom putu u budućnosti trebamo što više dati prostora u našem muzičkom ambijentu.
Bravo za Saru, bravo za Crnogorski kamerni orkestar.