Malo je u današnjem svijetu stvari koje podstiču vrijednost procesa, a ne krajnje svrhe, uživanje u građenju, a ne rezultatu, druženje i zajedništvo, a ne poslovni sastanak, susret ideja, a ne realizovani projekat. U takvoj, od ubrzanja zgrčenoj svakodnevici, u kojoj svjedočimo fluidnosti ne samo vremena, nego i ideja i osjećaja, umjetnost može biti polje koje se ovakvom trendu može suprostaviti i to isključivo onda kad sama ne podliježe trendu. Da bi se izbjegla ova protivurječnost, potrebno je stvarati ne samo nove oblike zajedništva nego i nove umjetničke prostore.
Novi oblici zajedništva bili bi oni koji se dešavaju unutar novih fizičkih ili metafizičkih umjetničkih prostora. Umjetnički prostori tako postaju novi oblici stvaralačkog djelovanja, sabirna mjesta ideja i zajedničkog autorstva sa jasnim ciljem da se stvori alternativna umjetnička scena, koja ne podrazumijeva samo otklon od dominantnog, trošenju sklonog, nego i otklon od pritiska stvaranja kao individualnog čina, u kome je autorstvo izričito, a umjetnost u opasnosti od hermetizma samosvrhovitosti.
K:M, Sitna sačma, 2024.
Izložba Van grada ne skreće pozornost samo na prostor van centra, izvan središnje tačke onog što se smatra urbano, nego pokušava redefinisati odnos periferije i centra, uz apostrofiranje da ih nije moguće jasno razgraničiti, jer pitanje periferije i centra nije samo teritorijalno nego duboko filozofsko pitanje koje nadilazi čisto estetsko i uranja u pitanja neravnomjerno raspoređenih mogućnosti. To dakako znači da je posrijedi prije svega šire shvaćeno klasno pitanje, iz koga se dalje granaju sve druge nejednakosti, uslovljene predrasudnim, patrijarhalnim obrascima moći sa jedne i obespravljenosti sa druge strane. Oba ova obrasca jednako postoje i u centru i na periferiji, samo se njihova rasprostranjenost svakim novim imenovanjem još više pojačava.
Srđa Dragović, Balsamovanje tradicije, 2012-2024.
No, nije isto stvarati na periferiji ili stvarati misleći periferiju. Može se biti periferan i izvan centra, ali i odbačen i marginalizovan – takoreći periferan – i u centru. U tom su smislu mnogo važnija promišljanja ovih odnosa, njihova nova, stvaralačka geografičnost, nego sama linija razgraničenja. Ova izložba nastoji ukazati upravo na mnogoznačne mogućnosti promišljanja periferije, pa ide i korak dalje – o njoj misli u zajedničkoj akciji, stvaralačkom miješanju i slobodnom interevenisanju. Izložba stoga nije samo zbir deset autora i njihovih poetika, nego i jedna cjelina, zajednički refleks proistekao iz razgovora i svjedočenja o kreativnim procesu drugog.
Ukoliko je autor onaj koji – kako Agamben podsjeća – kolebljivoj volji drugog daje impuls ili je dopunjuje kako bi se ona realizovala, utoliko svaki rad na ovoj izložbi prevazilazi pojedinačno autorstvo i ekskluzivni pristup umjetničkom djelu, kao i galerijskom prostoru.
Milena Vukoslavović, Bez naziva, 2023.
To je, čini se, posebna vrijednost ove umjetničke akcije koja nije zamišljena samo kao prikaz umjetničkih radova, kao prezentacija jednog procesa, nego kao jedan (međuljudski) događaj. Radovi koji se predstavljaju u okviru izložbe nisu samo tematski povezani sa (van)gradskim prostorom, nego svi u izvjesnom smislu naglašavaju skrajnutost i nevidljivost, procese koji se odvijaju na marginama nekih drugih događaja, kao njihov škart, ili suština – kako se radovima sugeriše.
Mia Pejović, Isto i okolnosti, 2024.
Sto na sredini, u samom centru izložbenog dešavanja ukazuje na to da je umjetnost povod za druženje i poziv na okupljanje. Njime se sugeriše susret u atmosferi prigradske širine i gostoprimljivosti. Na taj način umjetnost postaje povod za bliskost, impuls i primarni podstrek za nešto još umjetničkije i još suštanstvenije – stvaranje zajedništva.
Tekst iz kataloga izložbe Van grada; foto: Aleksandar Jaredić