U žutoj kocki svjetla pred računarom sjedi mladić i slaže bitove za slavnog američkog repera. Naš junak, Podgoričanin kodnog imena X živi u Bloku 5, kvartu izgrađenom još osamdesetih godina prošlog vijeka. Mladić ne pamti doba kad je crnogorsko društvo jahalo posljednji talas jugoslovenskog modernizma. Iako svoju muziku stvara usred Crne Gore, njegova kreativna snaga putuje preko Atlantika, odakle stižu honorari o kojima rodbina i komšije nagađaju.
Ništa od stvaralačkog zamaha mladog X ne hvata se za lokalnu zajednicu. Muzika u kafićima oko njegove zgrade je neke druge vrste, često naporna varijanta narodnjačkog treša koji je učinio da se X od malena u rođenoj zemlji osjeća kao tuđin. Nije on usamljeni primjer, cijela jedna nova vrsta emigranata iz radne sobe obavlja poslove koji se ne dotiču njihove najbliže okoline: produciraju prekomorske bendove, vizualno oblikuju nordijske šoping molove, učestvuju u globalnoj kreativnoj industriji kao najamnici sa jedne male nevažne IT adrese. Crna Gora je predugo u političkoj i ekonomskoj blokadi, pa je valjda izgubila moć da prepozna pojedince kakav je naš junak. Zapravo, Crna Gora tu moć vjerovatno nikad nije ni imala.
Puna istina glasi da ovaj problem nije samo crnogorski. Nove tehnologije crtaju mapu svijeta čije se granice ne poklapaju sa državnim. Atomizacija poslova i otuđenje radnog procesa globalni su problem. Širom svijeta pojavila se jedna nova unutrašnja emigracija koja igra po pravilima četvrte tehnološke revolucije. Njihova je domovina konzola, a društvenost upitna. Osjećaj za udruživanje i razvoj nezavisne scene kod ovih mladica nije se nikad ni javio na maternjem jeziku. Oni pripadaju udaljenom svijetu u kojem ćemo ih zasad ostaviti, sa njihovim štreberskim navikama, skupim slušalicama i veganskim dijetama.
Okrenućemo se nešto starijoj, sredovječnoj generaciji kreativnih ljudi koji kroz maglu pamte život u Bloku 5, makar iz priče, onako kako je bio zamišljen ambicioznim urbanizmom i kulturnom politikama jedne bivše zemlje. Nakon raspada Jugoslavije, cijela jedna generacija morala je da se pomiri sa nasiljem kao glavnim oblikom komunikacije u društvu. Širom regiona, pa i u Crnoj Gori, kao kreativni odgovor na takvu političku komandu rađale su se nezavisne produkcije. Rađale su se u mukama, i umirale lako. Polet je dolazio u talasima, rastao je sa entuzijazmom koji bi se poslije nekoliko godina sam od sebe gasio.
Mnogi alternativni pokreti, kreativni kolektivi, ili ad hoc institucije nezavisne scene nastajali su kao spontane pobune u produženom trajanju. Ali nikad se nije razvila struktura, shema, model koji bi ovakve podvige učinio održivim. Naprotiv, dometi nezavisne scene bi se brže-bolje sahranili, da bi onda bili nekritički glorifikovani, mitologizovani, kao nedostižna prednost jednog vremena koje se nikad neće ponoviti. Otud se u Crnoj Gori razvila sasvim posebna melahnohija i stalna usmjerenost na nekakvu bolju prošlost, čak i među mladima koji bi trebalo da budu prvi u njenoj egzekuciji.
„Scene više nema“, reći će sagovornik, bio on muzički producent ili slikarka sa dva mastera, koja će možda dodati i poneku psovku na račun institucija. Rečenica „scene više nema“ služi da održi iluziju kako je nezavisne scene u Crnoj Gori nekad bilo. Na marginama kičerskih nacionalnih strategija iza kojih je stajala suva politička pragma, zaista bi se ponekad dogodili i nezavisni oblici stvaranja i društvenog angažmana. Ipak, to nije bila nezavisna scena. Bolje je priznati da su istorijske okolnosti vukle društvo na drugu stranu i pokušati makar pobrojati osnovne razloge.
Nezavisnost je crnogorski fetiš i ne postoji riječ koja je više puta upotrebljena u javnom govoru. Država je povratila nezavisnost 2006, nakon što je nezavisnost izgubila stotinjak godina ranije. Glavni trg u glavnog gradu zove se Trg nezavisnosti, a glavne novine – nezavisni dnevnik. Nezavisnost je osnovni motiv političkih kampanja koje su u zemlji sa pola miliona glasača ujedno i najvažnije produkcije. Nezavisnost se ipak shvata kolektivistički, oslanja na nekakav epski element i plemensku svijest koja ne priznaje pojedinca.
Kulturološki kȏd ratnog kampa, odnosno drevne Crne Gore, kao da se modernizovao kroz manipulaciju kolektivnim identitetima i politikama ucjena koje sistem drže u stalnoj nacionalnoj tenziji. Riječ je o istoriji dugog trajanja koja limitira domete društva, favorizuje mediokritetsku partijsku elitu i tjera mlade iz zemlje. U posljednjih deset godina Crnu Goru je napustilo oko 75.000 stanovnika. Među onima koji su otišli nije mali broj stvaralaca koji su priznali poraz i pomirili se sa sudbinom da u Crnoj Gori u dogledno vrijeme neće biti bolje.
Nije veliko čudo što na polju nezavisne scene stvari idu sporije nego u ostalim sredinama. Istorijski gledano Crna Gora je bila na repu razvoja još u Jugoslaviji, republika sa najmanjim prihodom i gubitaš sa velikim prirodnim potencijalom. Iako je socijalistička država donijela gotovo revolucionarni skok i opštu emancipaciju, prelaz iz sela u grad desio se suviše naglo a industrijalizacija nije uspjela da obezbjedi dovoljno godina ekonomske stabilnosti kako bi se to osjetilo u kulturi. Kao mala sredina sa jedva nekoliko gradskih institucija, Crna Gora nije doživjela mnoge prekretnice. Nije vidjela šezdesetosmu, jer tad još nije imala Univerzitet, nije doživjela seksualnu revoluciju jer je zadugo bila patrijarhalno društvo čvrstih normi. Logično, nije se razvila ni industrija zabave već su umjetnici jedva čekali da odu u veće jugoslovenske centre kako bi radili u uslovima dostojnim njihovog talenta. Sve je to stvorilo jedan poseban kompleks niže vrijednosti i provincijalni nagon za samokažnjavanjem koji se nerijetko očitava kroz apatiju i autodestruktivnu pozu mučeništva.
Kad se konačno krenulo u obnovu državotvorne politike novac je političkim kanalima pristizao sa svih strana, ali naročito sa Zapada koji je pomogao da Crna Gora vrednosno odredi svoj pravac ka nekakvom labavom mitu o demokratiji. U vrijeme kad je državna kasa bila puna a politički pritisak najveći, u osvit nezavisnosti, nezavisna scena je ojačala hraneći se ostacima. Bilo je to vrijeme kad su nosioci zvanične politike prepoznali da je kultura sastojak političke borbe, pa se mimo skupih državnih produkcija tolerisalo i nešto malo slobodne margine.
Čim je Crna Gora postala međunarodno priznata država, vlast je minirala spontane oblike samoorganizovanja u kulturi koje više nije smatrala poželjnim. Svaka nezavisna inicijativa se gušila iz partijskog centra. Period velike regresije značio je i razvoj apartmanskih naselja na primorju, te prizemnu materijalističku estetiku prljavog novca koja je rodila nacionalni kič i zatucanost. Šarene laže državne produkcije postale su anahrone i neubjedljive, krugovi kruženja koverti sa novcem postali su toliko očigledni i dobro utabani da su rađali bijes i odbojnost. Kao odgovor na takvu kulturnu pustinju konačno se dogodila i klerikalizacija društva.
Od ionako klimave urbane scene ostalo je nekoliko polovnih festivala i rok bendova, sa sve većim generacijskim jazom koji je mlade ljude poput našeg junaka sa početka priče držao dalje od aktivizma.
Razvijana unutar jednog suštinski zatvorenog društva, nezavisna scena u Crnoj Gori zapravo je postigla ponešto kroz nadarene pojedince i rijetke oblike posvećenosti. Ipak, ti pojedinci u jednome nisu pobijedili sredinu koju su oplemenili svojim vanrednim dometima. Većina njih nije pokazala osjećaj za saradnju i organizaciju. Tipično za malobrojne zajednice i brza kreativna pražnjenja, sasvim očekivano u državi koja se uglavnom svela na svoj glavni grad. Uspjeh je shvaćen kao soliranje bez težnje da se stvaraju mreže. Neke od najvećih šansi nezavisne scene izdahnule su u malim razlikama, u egoizmu lokalnih genija koji nisu shvatili važnost otvorenosti i kooperative. Dobili smo kulturne kružoke, grupice, klanove, karikaturalna gledanja preko nišana i uvrijeđene sujete što bujaju na razvalinama propuštenih prilika.
Ali tu je prelom, makar bi mogao biti. Kao pravo malo čudo u zametku, npr, posljednjih se godina javlja hip-hop scena stvorena odozdo, koja kao da prelazi u talas oko koga se okupljaju kreativci iz ostalih sfera. To bi mogla biti šansa za našeg junaka kodnog imena X i generaciju koja se nije socijalizovala kroz političku dresuru balkanskog poraća, već svoj metod i svjetonazor gradila na širim potezima neke drugačije lektire. Između groznog pritiska kapitalističke tezge koju svi moramo da držimo da bismo preživjeli i istinskog društvenog angažmana na lokalu, neki od njih će izabrati ovo posljednje, uložiti svoju vještinu, znanje i lukavstvo da stvore nemoguće i zauvijek prežaljenu, nikad dokazanu, a opet tako izazovnu crnogorsku scenu podignu na noge. Da je svi jednom vidimo kako stoji i ne pada.
Do cilja se može se doći samo novim revolucionarnim skokom generacije koja dobija šansu da opet počne sa ledine. Tu istu šansu mnogi su u Crnoj Gori već dobili i protraćili zato što im krajnji cilj nije bio da za njima ne ostane ledina.
Pisanje članka je pomogla mreža Reset! koja promoviše nezavisne kulturne i medijske aktere u Evropi