Kako pisati o Moši Pijadi, a da se ne piše istoriografski – o njegovim herojskim podvizima, predratnom i ratnom aktivizmu, propagadnim crtežima, pisanju i naročito prevodilaštvu. Kako iz današnje perspektive brzog života, stalnorastućih nametnutih trendova i prolaznih heroizama govoriti o prvacima NOB-a, a sam ne potpasti pod trend u kome su i revolucionari i otpor postali strategija, galerijska matematika i potrošna roba u fotošopu. Kako ne iznevjeriti revolucionarni humanizam i humanističku revoluciju u koju je Pijada nepokolebljivo vjerovao?
Možda da bavljenje Pijadom stavimo ne u službu – riječ odviše vonja na pragmu – već u temelje stvaralačke revolucije, koja na bazi humanizma istovremeno podriva sumnjivu današnjicu i gradi bolju sjutrašnjicu. Izgradnja, to je riječ koja se uzdiže do same definicije, novi poredak koji se odbija ograničiti u dovršenosti i zaokruženosti, to je prostor u kome se umjetnost približava revoluciji, koju više nije moguće misliti kao politički čin nego kao umjetnički postupak. U tom postupku, neprestanom procesu traženja i kritike, osvrnuti se na Pijadu znači uklesati najčvrstiji kamen i imati - ne odskočnu tačku nasušne utopijske nade, već samu nadu otjelotvorenu u jednoj konkretnoj utopiji koja nije dovršena, a bila je moguća. A sve sto je moguće, ostvarivo je, sve što je ostvarivo postaje moralni zadatak ili usud – to zavisi od društva, ne samo od institucija. Riječ je, dakle, o spremnosti da se sa istorijskim zadacima kao pojedinci nosimo i da za njih stvaralački izgaramo.
Podgorička izložba “Moša Pijade - O revoluciji i umjetnosti” dobra je prilika da se podsjeti kako je borba za bolji svijet postojala i završila se u jednoj povijesnoj tački naše istorije. Izložbu koju je u Kuslevovoj kući postavila kustoskinja Nela Gligorović ne vidim kao obračun sa kukavičlukom ovdašnjeg čovjeka koji se u egzistencijalnoj nuždi i haotičnoj svakodnevici predaje. Više je to potreba da se ukaže na sopstveni potencijal, na to da čovjek nije nacija, etnos, politička pripadnost niti lična korist, nego univerzalna ideja boljeg i pravednijeg, koja se ostvarila kroz jugoslovensku ideju i njene izrazite pojedince.
Revolucionar, robijaš, slikar, poslanik, prevodilac Marksovog Kapitala, Moša Pijade je uklonjen kao višak u godinama ekstremizma i bolesne nacionalističke opijenosti. Izložba je neposredan i lako razumljiv poziv na novu izgradnju. Ona ukazuje našem zaboravu na mogućnost pamćenja. Zato je vrijedna i važna.