Vrućina je zahvalan književni motiv, prirodni uzročnik promjena unutar čovjeka, ali i simbolički prikaz njegove žalosne uslovljenosti. Jedna od poznatih literarnih žega svakako je ona iz Kamijevog Stranca u kome glavni junak Merso izjavljuje pred sudom da je ubio čovjeka zbog sunca. Na početku romana Mersou umire majka, a na sahrani je, naravno, upekla zvijezda:
“Činilo mi se da pogrebna povorka nešto brže odmiče. Oko mene uvek isto osvetljeno i suncem obasjano polje. Bleštanje neba bilo je nepodnošljivo. Neko vreme prolazili smo delom druma koji je nedavno bio popravljen. Asfalt se topio na suncu. Noge su u njega upadale i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj smesi. Iznad kola kočijašev šešir od kuvane kože kao da je bio umočen u ovo crno blato(…) Osećao sam kako mi krv bije u slepoočnicama. Posle toga sve se odigralo brzo, sigurno i prirodno, tako da se ničega više ne sećam. Samo jedne stvari: ulazeći u selo, bolničarka iz pratnje me oslovi. Reče mi: »Ako ideš polako, možeš dobiti sunčanicu; ako suviše žuriš, oznojiš se i u crkvi te uhvati groznica.«
Čarls Konder, Vreli pijesak, Alžir (1909)
Indijska književnica Arundati Roj u svom znamenitom romanu Bog malih stvari, piše nesnosnu vrućinu na početku jednog poglavlja:
"Maj u Ajemenemu je užaren, setan mesec. Dani su dugi i vlažni. Reka se povlači, a crne vrane čuče na sjajnim plodovima manga sred nepomičnih krošnji prašnozelene boje. Zru crvene banane. Prskaju plodovi hlebnog drveta. Razuzdane muve-zunzare zaludno zuje leteći kroz vazduh koji miriše na voće, pijano se zaleću u čista prozorska stakla i umiru smetene, okupane suncem. Noći su vedre, otežale od tromosti i mrzovoljnog iščekivanja".
Ne javlja se vrućina samo u djelima lijepe književnosti, nalazimo je i u pismima velikana revolucionarne misli kakvi su bili Marks i Engels. Na primjer, Engels piše iz Mančestera u London svom prijatelju Marksu u ljeto 1856:
„Pismo koje nije stiglo pretvorilo se na ovoj vrućini u vodu. Ne znam da li je i kod vas odjednom nastupila ovakva tropska vrućina, od koje prestaje sve osim stalnog kupanja i pranja vodom spolja i svakojakim drugim tečnostima iznutra. Juče nisam bio apsolutno ni za što i jedva sam bio u stanju da izađem, od četvrtka se nisam prestao znojiti, čak ni pri kupanju, i tričavi rad u kontoru zamara čoveka toliko da je posle sasvim gotov. Pri tom i noću jednaka zapara."
Decenije su prošle, Marks je ekonomski i zdravsteno propadao, pa je krenuo na put za jug, kada iz Kana 1882. piše Engelsu:
Marks i Engels u paklu, freska, Podgorica
“Čudno je da je ova vrućina pre pogoršala moj bronhijalni kašalj nego što ga je ublažila. Naravno, utoliko više »izgovora« za prehladu! Uostalom, Kunemann (a taj čovek je odličan lekar, poznaje englesku, nemačku, kao i francusku medicinsku literaturu, specijalista za plućne i grudne bolesti) ne deli Tvoje mišljenje o povratku u Pariz. Ne treba da ga pređem s prekidima. On kaže da je sad vrućina, ne samo danju nego je toplo i noću; da su sada glavne opasnosti od prehlade na železničkim stanicama..."
Osim konkretne, materijalističke i dijalektičke vrućine, ljudi su je od prapočetka tumačili simbolički. Glasovit primjer je vrućina koju mitski Jona osjeća u utrobi kita. Psihoanalitičar Karl Gustav Jung u knjizi Psihologija i alhemija kaže:
"U junačkome mitu to je stanje poznato kao stanje progutanosti u utrobi kita (zmaja)? Unutra vlada većinom takva vrućina da junaku ispada kosa, naime, on se ponovo rađa ćelav kao novorođenče. Ta vrućina je »ignis gehennalis«, pakao, u koji je sišao i Krist, kako bi, kao dio svojih »opera«, savladao smrt”
Sunce, Eduard Munk, 1908,
Hrišćanska misao i teologija najvišeg ranga nije zaobišla prirodni fenomen žaropeka, od kojeg su se mnogi vjernici skrivali u hladnim zaklonima crkava. Toma Akvinski filozofira u Državi na temu vrućine.
“Budući da živo biće živi zahvaljujući toploti i vlazi, kad je prevelika vrućina vlaga se brzo isuši i život propada, kao što se brzo gasi svjetiljka ako se ulivena tekućina brzo troši zbog velikog plamena. Stoga u nekim najtoplijim krajevima Etiopije, kako se iznosi, ljudi ne žive više od trideset godina. U krajevima pak s prevelikom hladnoćom naravna se tekućina lako smrzava, a naravna toplina se gubi. Osim toga, umjerena klima pruža mnoge pogodnosti u ratovima kojima se ljudska zajednica brani. Jer kao što izvješćuje Vegecije: 'Svi narodi koji su bliže suncu, isušeni prevelikom vrućinom, smatraju se sposobnima za razmišljanje, ali su siromašni krvlju, pa radi toga nemaju čvrstoću i samopouzdanje u borbama prsa u prsa, jer znaju da imaju malo krvi pa se boje ranjavanja. Naprotiv, sjeverni narodi koji su udaljeni od žege sunca manje su razboriti, ali imajući mnogo krvi vrlo su sposobni za ratovanje…”
Stare istočne skaske pune su toplotnih udara, pa se u Pričama iz 1001 noći nalazi Priča o beudinu, Marvanu Ibn-al Hakemu i zapovjedniku pravovjernih Muaviji. Pripovjetka ovako počinje:
"Priča se, sretni care, da je zapovjednik pravovjernih, Muavija, sjedio jednoga dana u svojoj rezidenciji u Damasku. Prozori su bili otvoreni na sve četiri strane, tako da je odasvud lahorilo. Halifa je sjedio i gledao na jednu stranu, a dan je bio vreo, bez vjetra. Bilo je podne i vrućina je postajala sve veća. Odjednom, Muavija ugleda nekog čovjeka koji je išao poskakujući zbog vrelog tla, jer je hodao bos. Muavija ga pažljivije osmotri i reče svojim sabesjednicima:
'Da li je uzvišeni Allah stvorio nesrećnije biće od ovoga koje mora hodati upravo u ovo vrijeme.”
Game of Thrones
Epska fantastika takođe štedro koristi (nad)prirodne pojave. U romanu Igra prijestola Džordža R. R. Martina ima finih minijatura o vrućini, poput jedne erotske:
„Kunem ti se, kada je vrućina, žene zaborave na smernost. Plivaju gole u reci, odmah ispod zamka. Čak i na ulicama, toliko je prokleto vruće za vunu i krzno, da idu okolo u onim kratkim haljinicama, svilenim ako imaju srebra, a pamučnim ako ga nemaju, ali se to svodi na isto kada počnu da se znoje i tkanina im se priljubi uz kožu, pa izgledaju kao da su gole."
Sunce jednako tuče u svim južnim krajevima pa i u Crnoj Gori, ali oficir crnogorske vojske i izgnanik Marko Vučeraković (1880-1931) u svojim se memoarima sjeća paklene omorine oko Skadarskog jezera:
“Upeklo sunce kao u avgustu na Skadarskom Jezeru, vrućina užasna, dosadila nam žeđ, nema vode osim sa Jezera, a voda sa Jezera je ljeti neopisano topla i slaba, u blizini ovog Ostrova nalazi se još jedno malo Ostrovo, na kom ima lijepa voda Studenac…”
Iz rječnika Staroslovenskog jezika
Na kraju, crnogorski pisac Ilija Đurović, u romanu “Sampas” koji je od kritike hvaljen zbog svog raskošnog pjesničkog jezika, upravo pjeva ljetnjem Suncu.
"…voliš li sunce, rekla je Sunce volim jedino, Sunce Sunce Sunce, ono nas grije i život daje pužu i vitkoj ribi, grožđu, kajsiji, breskvama, melanome beračima, boju travi i bubama, moždane udare trombofiličarima, puni pluća pustinji, mrvi nas kao žrvanj, oštri kljun bjeloglavog supa, grije Cres dok sup prelijeće svijet, dok jede i jebe prije nego što se vrati i zaotoči zauvijek, stari supovi vole se nad Cresom dok ne umru, dok ih ne zapljusne prejak talas i Sunce više nikad ne osuši a drugi supovi pojedu, velika nebeska sušilica, volim je i dajem joj tanku kožu, bljesnula je niskom zuba od koje meduze pod vodom oslijepe, hobotnice ispuste mastilo, ribe izgube rođena jata, njen je osmjeh jedina sreća koju je lako gledati, bez osmjeha njeno je lice lijepo, s osmjehom jedino živi, kratko i samo kad dobija ono što želi, osušićemo se i isploviti izgovorila je sunčanu rečenicu i legla na ražanj stijenja, legao sam i ja i slušali smo kako ćirikavci zelenom zrikom usisavaju Sunce (...)