Uprava policije Crne Gore pokrenula je postupak protiv mene pred Sudom za prekršaje u Podgorici zbog navoda iz kolumne u kojoj kritikujem javni govor profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića.
Sud me je pismeno obavijestio da se moram pojaviti na saslušanju 16. 04. 2025. u 16.15 časova, ili može izdati naredbu o mom dovođenju. Uz sudski poziv primio sam policijski Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, sa potpisom službenika Alekse Rečevića. U Zahtjevu piše da sam prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.”
Kroz posebnu napomenu, u istom dokumentu, obaviješten sam da je Osnovno državno tužilašto procijenilo da u mom pisanju nema elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti.
Kolumna O čemu govorimo kada govorimo o sisama objavljena je 18. oktobra 2024. godine na portalu Normalizuj. Pisana je naglašeno satiričnim tonom, uz korišćenje literarnih konvencija kao što su parabola i fiktivni zaplet. U članku kritikujem Etički odbor Univerziteta Crne Gore, nakon što je opravdao lascivne aluzije profesora Stamatovića u programu Adria TV, upućene urednici emisije u kojoj je gostovao.
Sporni dio kolumne objavljen je na mojoj autorskoj FB stranici, koju godinama koristim kao službeni novinarski alat. Uz objavu je istaknuto uputstvo (link za tekst je u komentaru), kao očigledan znak da je pred čitaocem dio novinske proze, a ne neka vrsta lične prepiske.
Sporni citat glasi:
“…Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki telos, a ne po srpski telo, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”
Sam po sebi, odlomak je slabo razumljiv, jer je direktan komentar prethodno iznijetog stava Etičkog odbora da Stamatović novinarku nije gledao “kao objekat” već “kao cilj”, te stavova samog Stamatovića koji se u podnesku Odboru proglasio srpskim disidentom koji je htio da relaksira atmosferu u studiju.
Da me je g. Stamatović tužio za uvredu u građanskom procesu, rekao bih da je citirani pasus dio narativne strategije u kojoj se miješa fiktivno i istinito, kako bi se naglasila apsurdnost i neodrživost jedne društvene situacije. Da je g. Stamatović zamjerio zbog sintagme “matori jarac”, lako bih mu dokazao da je i ona data metaforično u skladu sa širim značenjskim slojevima tekstualne cjeline. Od mitoloških satira, dionizijskih svetkovina, pa sve do popularne kulture i “Žikine dinastije” matori jarac se drži kao simbol ritualne plodnosti i pretjerane seksualne konotacije, koju na koncu Stamatoviću u tekstu zamjeram, naravno, isključivo u svjetlu njegovog univerzitetskog zvanja.
Ali ne, nisam tužen privatno, nego je država Crna Gora u dva koraka, prvo preko policijske prijave, a onda preko sudskog poziva na saslušanje, zaključila da moje autorsko pismo valjda remeti javni red i mir, ili što Zakon kaže “vrijeđa moral”. Tu već dolazimo do problema koji nema veze sa ishodom ovog slučaja, ali ima sa granicama slobode izražavanja u profesiji koju smo nekad vidjeli kao temelj slobodnog društva.
Ako postoji mogućnost da službenici policije i suda nisu čuli da se dvije decenije pokušavam baviti novinarstvom, onda su makar morali čuti da je g. Stamatović mnogo duže javna ličnost par excellence, nacionalni tribun, političar, TV debater i agilni profesor. Shodno tome i brojnim presudama iz Strazbura koje svi vrapci znaju, treba dodati da su javne ličnosti podložnije kritici, da moraju shvatiti novinarski govor kao dio kreativnog izraza kojim se nadograđuje društvena savjest. Činjenica da je Etički odbor UCG propustio da ispuni svoju dužnost i makar simbolično usmjeri g. Stamatovića na vlastiti kodeks, bila je moj jedini motiv da napišem tekst, ne sluteći da ću time poremetiti javni red i mir.
Važno je istaći, jer se ne dešava prvi put – policija je ušla u tumačenje novinskog članka preko društvenih mreža, a članak nije tretiran kao javno dobro i stilizovani politički tekst, već kao bukvalna opaska, povreda ličnosti i u konačnom – šteta za zajednicu. Nadam se da je ovdje riječ o neznanju, ali plašim se da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa.
Nevoljno ulazim u sudski proces kroz obraćanje javnosti, ali moja dužnost prema kolegama je da prijavim ovaj neobični pravni tok u kome sam se našao kao okrivljeni. Vjerujem da će Sud postupiti u skladu sa razumnim pretpostavkama, ali ponavljam da je već i ovaj vid državne kontrole i agresije prema meni kao piscu i novinaru neprihvatljiv. Pritisak policijskog aparata vidim kao solidan povod za jedan žustri odjeb koji ovim putem šaljem. Pod uslovom da takvo što smijem reći, a da ne povrijedim svetost javnog reda i mira, koji tako uspješno čuvaju.