Misao na webu
CRNA GORA,
etički obrt

O čemu govorimo kada govorimo o sisama

Ili: Kako je Etički odbor Univerziteta Crne Gore otkrio čari kafanskog humora

Priča počinje kao vic. Sreli se u nekoj birtiji ginekolog, harmonikaš i profesor književnosti. Vidjeli majicu na kojoj je pisalo AX. Šta je bilo ispod majice nisu mogli da iskažu, toliko im se svidjelo. I ne samo da im se svidjelo, nego su pomislili, valja to javno reći. Harmonikaš je dodirnuo ginekologa, ginekolog je pipnuo profesora.

– To ispod majice je naša briga – rekli su uglas – a to što je naša briga zove se dostojanstvo žene u Crnoj Gori. Amin!

Nakon ove zakletve, majicu su njušili uz poneki uzdah za koji se nije znalo potiče li od užitka ili patnje. Birtija je bila trošni savardak u selu zapeklih neženja, a majicu je skupa sa rancem i termosom zaboravila planinarka iz Švedske. Nije? Nemojte mi reći da nije - jer ako nije trošni savardak, ako nema termosa i Šveđanke, onda je to nešto drugo, možda nešto sasvim peto, recimo Univerzitet Crne Gore, koji po izvrsnosti nije peti, ali jeste 2076. na svijetu.

E to je brojka koja nas vraća u relnost.

Dakle, nismo u birtiji, nema suve kaštradine ni prismoka, ni kiselih čarapa ni osmerca, nego zasijeda Etički odbor UCG koji se izjašnjava po prijavi protiv profesora Aleksandra Stamatovića. Dotični povjesničar je u emisiji “Neki to vole vruće” na Adria TV Montenegro dana 16. 05. 2024. urednici programa Ireni Tatar uputio riječi za koje postoji osnovanja sumnja da su nedoličan, pa čak i zabranjeni oblik komunikacije po Kodeksu Univerziteta Crne Gore.

Novinarka Tatar je privodila program kraju i zahvalila gostima na učešču, kad je iz Stamatovića izašlo – Ja sam sve vrijeme bio koncentrisan na to AX.

– Je li ova majica na meni. Armani. Što? Sviđa li vam se – odgovorila je novinarka.

– Pa sviđa mi se ono što je ispod nje i iznad nje – rekao je profesor uz pogled tako krotak da njime možeš dobiti mjesto na Univerzitetu Crne Gore, što se ovom sretniku ostvarilo kad se na krilima novovalnog srpstva konačno vratio sa Pala u domovinu, te svijetloj kruni svog naučnog rada dodao najsjajniji dragulj – mjesto predavača na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

Priča tu ne završava, ili ne svršava, da se izrazimo filozofski, jer sve stvari idu ka svom svršetku i snošenju računa, dakle opet nekom snošaju, da se opet malo kafanski našalimo i relaksiramo ovaj tekst. Upravo to je u podnesku Etičkom odboru pod brojem 01/12-3033/2/1 Stamatović rekao – da su njegove izjave bile “šala sa ciljem rasterećenja tenzija”. I još je naglasio da je “Srbin i srpski istoričar”, te da je bio diskriminisan zbog svojih “nacionalnih, vjerskih, političkih i istorijsko-naučnih stavova” (tim redom).

I taman pomisliš da je proganjani Srbin osjetio tenziju i morao nekako da se olakša, taman si spreman da mu oprostiš prisilne misli i neslavno držanje, kad na scenu stupa Etički odbor u tročlanom sastavu: dr Saša Raičević, profesor i ginekolog, magistar harmonike Predrag Janković, te dr Goran Radonjić, profesor srpskog jezika i teorije književnosti. To što su oni sročili nije samo rješenje u korist Stamatovića, nego je filozofski krik, poezija i veleumno sprdanje na sitno tiskanoj ćirilici koju guglov pretraživač ne bi pronašao sve i da je Odluka objavljena na sajtu UCG. A nije objavljena, valjda zato što se negdje duboko u sebi stide svog lupetanja, ili sam ja samo naivan.

Da skratim, u Odluci oni polaze od slobode govora, od evropskih povelja, preko Ustava i kodeksa koji dozvoljavaju ljudima čak i da se vrijeđaju, a kamoli jedni drugima hvale sise. Kaže se i da akademska zajednica ima uzvišene norme ponašanja koje svaki član ne može uvijek da dosegne. A onda slijedi zlatni vez dostojan citata:

– Sama rečenica: „Ja sam cijelo vrijeme bio koncentrisan na to A IКS.", u svom prenesenom smislu bi mogla da se posmatra kao omalovažavanje, ukoliko se novinarka Tatar ne bi uvažila kao cilj, već ako bi bila posmatrana kao seksualni objekat. Ipak, Stamatović je drugom rečenicom, u prenesenom smislu, iskazao afinitet prema duhu novinarke Tatar.”

Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki telos, a ne po srpski telo, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.

Sve je počelo kao vic, ali završava kao tragedija jedne mjesne zajednice studenata, profesora i akademskih građana koji šutke dopuštaju harmonikašu, ginekologu i profesoru srpskog da propišu golu pišu kao vrhovni sofizam i etičku normu.

Nema te birtije ni savardaka u kojoj bi se niskost branila sa toliko perverzne slasti, pa se može slobodno reći da Stamatovićev krimen nije strašan, nego je strašna ova "filozofska" odbrana i bestidna komanda svakoj ženi koja bi se usudila da podigne glavu iznad svojih seksualnih karatkeristika, u ovom slučaju sekundarnih.