Prvi maj je dan otpora radničke klase, dan podsjećanja da je prije 137 godina više od 200 ljudi stradalo boreći se za poboljšanje uslova rada. Te žrtve sve više su nam pred očima, kako se radnička prava gube u novom tehnokratskom ustrojstvu svijeta, ustrojstvu koje ukida slobodno vrijeme, tri osmice i poraznu pohlepu kapitalizma izdiže na nivo feudalne strukture kojoj AI polako raščišćava teren.
Na našem sajtu možete pročitati razgovor sa umjetnikom Urošem Krčadincem koji kaže:
“Nije pitanje hoće li nam AI uništiti radna mjesta. Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan. Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje? Mi ne smijemo da postavimo pitanje komunalne tehnologije. Zašto ta tehnologija ne bi funkcionisala kao neka vrsta globalne pošte, telegrafa, telefona. Nama to zvuči nemoguće, do te mjere je naša mašta kolonizovana, da ne možemo ni da zamislimo nešto tako”.
Međunarodni dan rada zato treba da se obilježava protestom, a ne praznovanjem, kreativnim pokretom, a ne letargičnim pivskim turnirima. Jer što znači raspaljivanje roštilja u zemlji u kojoj sa završenim fakultetom posao uzalud čekate godinama. Na stranu tehnološke prijetnje vještačke inteligencije i globalne nedaće radništva, podsjetimo se da smo u zemlji parkiranoj na sporednom kolosjeku, u kojoj veliki broj radnika nema osnovne uslove rada. Zastanimo nad slikom koju vidimo svakog dana - pognuti pod nagonom i pohlepom vlasnika ugostiteljskih objakata ili lanaca marketa, radnici i radnice se bore za ono što bi trebalo da im pripada, nerijetko ućutkani, ucijenjeni i bez osiguranja.
Ukoliko samo uporedimo stanje u istoj zemlji prije 40-ak godina, vidjećemo da je svaki radnik crnogorskih fabrika bio adekvatno plaćen, da je radnik mogao da se dodatno socijalizuje kroz posao koji obavlja, jer su fabrike imale kulturno-umjetnička društva i različite sekcije za radni narod, da su im bila obezbjeđena ljetovanja i zimovanja, što je danas nezamislivo i što je posebno važno, da su mogli nakon osam godina radnog staža da dobiju stan ili izgrade kuću.
Pripadam generaciji koja ne može ni da zamisli da kupi stan, a da to ne znači doživotno vraćanje kredita, punjene bankarske kase pod kamatu, a sve to pod uslovom da imaš stalni posao kao uslov da budeš ucijenjen.
U svakom slučaju, Prvi maj bi trebalo da je podsjetnik koliko smo kao društvo unazađeni i dehumanizaovani i koliko je nužno da se borimo za prava svakog ko je marginalizovan i podređen kapitalu „izabranih“. Niko se neće zauzeti za mene, za tebe, za nas, ako se sami solidarno ne okupimo oko boljih uslova života i zaštite onog što bi trebalo da je temelj ekonomskog života. A to je radnička klasa, obrni-okreni, tu je glavni zaplet, osvijestiti ideju klase u decentriranom kolonizovanom svijetu postideologije, to je najviša umjetnost i zahtjev trenutka.
Na našem crnogorskom planu igra se nije mnogo promijenila u odnosu na evropski 19. vijek, bogati utiču na donosioce odluka koji prekrajaju zakonska rješenja po njihovoj mjeri, sponzorišu izborne kampanje i na taj način se pretvaraju u državu u državi. Radnici su prepušteni sami sebi i solidarnosti drugih koje nema, jer nije isplativa. To smo naučili od gospode, sitnih buržuja koji lagodno troše i trguju okruženi bijedom. Neoliberalna logika podupire nejednakost, i preživljavanje kvazijačih, koje se svodi na sposobnost krađe, egoizma bogaćenja, sposobnost laktanja, poročne pohlepe i ambicije. To nijesu sposobniji i mudriji ljudi, a svijet se ne smije izgrađivati na osjećaju tjeskobe koji je simptom bolesti zgrtanja.