Sve varijacije zastava na cetinjskoj izložbi Uroša Krčadinca djeluju nadrealno. Kroz prostor galerije Miodrag Dado Đurić krećete se u bestežinskom stanju čiste ideologizovane zasićenosti. Te tkanine koje proizvode značenja dio su projekta „Svesvrtani“ kojim digitalni umjetnik iz Beograda ispituje odnos ideologije i tehnologije.
Krčadinac, inženjer po osnovnom obrazovanju, stvorio je softver koji svakome daje šansu da stvori svoju zastavu unutar sistema zadatih parametara. Tako može nastati, na primjer, crnogorsko-afričko-LGBT-anarhistička zastava, odnosno više njih koje softver množi i varira.
Krčadinac traži jednu „radikalnu dijalektičku otvorenost ka složenosti svijeta“ kojom pokušava da izbjegne dualistički binarni sukob savremenog doba. Upravo zbog te isključivosti koja je u temeljima svih binarnih sistema, bili oni matematički ili identitetski, moderna društvenost potpada pod štetni uticaj mreža i algoritama koji se hrane sukobima.
Zaoštreni identiteti kod Krčadinca ne postoje, on je pokretač, priređivač, donekle i koautor, jer njegovo djelo dograđuje AI, dakle softver, kao i ljudi koji ulaze u interakciju tako što prave nove zastave. Zajedničko djelovanje humanuma i mašine, čini da zastave gube na svom fiksnom simboličkom značenju koje sužava prostor misli.
Umjetnost Uroša Krčadinca je poziv da se identiteti prelivaju u sadejstvu, usred humanijeg društva koje uči i komunicira slobodno.
Misliš li da opšta inflacija simbola vodi ka gubljenju njihove moći? Ili je to prosto samo proces množenja novih i novih slika?
To je dobro pitanje, jer ja sam osjetio kako oni za mene gube moć. Postoje knjige, enciklopedije koje se bave time, koja su pravila sklapanja simbola, boja, grbova i slično… To je jedan vrlo formulaični skup sistema. On je dušu dao da se od njega napravi neki algoritamski generativni postupak. I kad s tim radite, onda shvatite da sve te zvijezde, krstovi, znakovi, da je to skup nekih matematičkih tačaka, nekih vektora. I kad nad time provedete sate, dane i mjesece – onda oni za vas makar počnu da gube neku vrstu snage.
Poslije ovog rada prvi put sam osjetio da nisam više toliko u njihovoj vlasti, kao što sam bio ranije, da nisam toliko omađijan. U tom smislu to mi je bila zanimljiva introspektivna igra. A ono što vidim da se dešava i sa digitalnom kulturom i sa prelivanjem te kulture na cijelo društvo, jeste činjenica da imamo opštu inflaciju simbola. Ta proizvoljna igra postaje nekontrolisana, sigurno da je na mnogo načina opasna, ali je i uzbudljiva.
Govoriš o odnosu tehnologije i ideologjje?
Jeste, ovo je ultimativna ideološka mašina. Mislim, svaka tehnologija jeste ideološka na neki način, samo što sada dobijamo onako baš bjelodano, sa chatGPT-jem i Midjourney-om i svim tim tehnologijama koje nam proizvode bilo koju sliku.
Simboli možda slabe, ali i zadržavaju snagu. Ne vidIm svastiku među tvojim zastavama?
Ima je, hindu i budistička, evo, ima ovdje jedna... Odnos svastike i AI je jako zanimljiva priča. Naime, Džon Hartfild bio jedan od tih velikih antifašističkih umjetnika što je radio u Berlinu tridesetih, dadaista, modernista, radio je foto-montaže i roto-gravure za razne radničke novine…Svakako čovjek koji je danas dio svih istorija umjernosti. I šta je radio - podjebavao je naciste i jedva sačuvao živu glavu. Naime, jedna od tih njegovih fotomontaža prikazuje božićnu jelku koja je u obliku nekakve svastike, ali djeluje olinjalo i impotentno, tužno… A ispod piše: „o božićno drvce u njemačkom domu kako su krive tvoje grane“, što je parodija na popularnu božićnu pjesmu. I naravno, to je izazvalo u to vrijeme more problema. Luj Aragon ga je zbog toga prozvao ultimativnim primjerom antifašističkog umjetnika. Prije par godina Fejsbuk AI automatski cenzuriše taj njegov rad, zato što ima svastiku. I kako ti sad da objasniš tu finu dijalektičku igru, da možeš da budeš svastikom protiv svastike. Da li je značenje u simbolu, ili u jednom oblaku kolektivne subjektivnosti koji se dešava oko simbola i koji uvijek proklizava, koji ne može nikad da bude formalizovan. To je nezgodno teorijsko pitanje, jedno od onih koji se otvaraju opet.
Što će reći da je to pitanje koje treba tretirati i riješiti u praksi…
Tako je, ono mora uvijek iznova i svakog dana da se postavi. Da se u praksi vidi šta to zapravo znači. Jer ta igra se svela na to da je Hartfildov antifašizam značio proizvodnju svastika, a da je FB pravilo anti-svastike zapravo u svom sadržaju fašističko pravilo.
E sad to su teška pitanja, i naravno da istovremeno ne možemo ni da dozvolimo svim ovim idiotima da kače šta god hoće na Internet, neka regulacija mora da postoji. Ali kako, to je pitanje za sve nas i u tom smislu tehnologija je par excellence političko pitanje. Tehnologija nije nekakva „mimopolitčka“ stvar koja je neutralna, koja tek tako stoji pored našeg društva. Ne, tehnologija nas formira. Mi gradimo grad, grad gradi nas, mi gradimo softver, a softver gradi naše načine gledanja, mišljenja, smijanja…
Kako je sve to počelo, i da li je uvijek bilo povezano sa politikom?
Čitava priča počinje još od Drugog svjetskog rata i neodvojiva je od vojne tehnologije. Tjuring koji je u neku ruku otac računarstva istovremeno je bio i heroj rata, zato što je provalo njemačku igru, našao je način da kriptografski čita šifre koje su ovi slali jedni drugima. Tako da od samog starta imamo te stvari kao neodvojive, imamo tehnologiju koja nastaje kao ratna informaciona tehnologija. Ona se dalje razvija kroz hladni rat, pa Amerikanci razvijaju jednu tehnologiju, Sovjeti drugu, i onda iz tog pritiska nastaju prvi računari i ideja vještačke inteligencije. Ta riječ inteligencija kod nas znači „kognitivna sposobnost“, ali na engleskom znači i „obavještajnu djelatnost“. Tako da je AI zapravo automatizovana obavještajna djelatnost.
Foto: Normalizuj
Ali onda se dešava nešto jako jako zanimljivo, počinje da buja kontrakultura u Kaliforniji, garažni bendovi, protesti protiv rata u Vijetnamu, hipi pokret, LSD psihonauti, razne nove vrste muzike, novi dizajn, pronalazači, kompjuterska animacija… Uslovno rečeno taj neki lijevi svijet eksperimentalnih aktivista, umjetnika i pronalazača i ovaj desni svijet stratega, ljudi iz vojnog industrijskog kompleksa, ljudi koji to finansiraju, krupnog kapitala koji sve to drži. Ta dva svijeta kao da zajedno u međusobnom prožimaju stvaraju ono što poslije vidimo kao ekspanziju personalnih računara…
Pomislio sam da ćeš reći da ta dva svijeta stvaraju clash (sukob) iz kojeg izlazi metak koji ubija Kenedija!
(Smijeh) Ne znam za to, ne znam ništa o istoriji Kenedijeve smrti, ali zanimljivo je da zapravo ne stvaraju clash, nego se prožimaju, kroz to prožimanje koje je bilo turbulentno na razne načine, mi smo dobili ono što danas zovemo informatičkom revolucijom. Ona je danas mnogo više desna nego lijeva, ali to je što je - ona je promijenila svijet.
Svi se danas pitaju kamo ide cijela stvar sa AI, dokle može da nas povede?
Naravno da je ljudima zanimljivo da pričaju o tome. Ali ima tu puno zamki, puno mistifikacija. Mislim prije svega da je taj termin „vještačka inteligencija“ jako ideološki nabijen. Kad kažemo inteligencija mi tu učitavamo volju, subjektivnost, namjeru, agency, učitavamo sebe, ono što smo mi. A to je prosto nesvodivo jedno na drugo. Mnogo bi poštenije bilo da sve to zovemo nekim „sistemima algoritamskih pravila“ koja rješavaju konkretne probleme. Ta pravila mogu da budu opasna, mogu da kreiraju haos, ali je opasno da ih zovemo „inteligencija“. Takođe je i taj termin vještačka malo sumnjiv i problematičan.
Zašto bi to bio problematičan termin?
On takođe dolazi iz tog dualističkog gledanja na stvari da su stvari ili prirodne ili vještačke. I sad taj neki san da mi stvaramo vještačko biće meni djeluje kao magijsko mišljenje. Sve kulture su to imale, Srednji vijek i san o Golemu, da ćemo ispravnim čitanjem neke magične čini podići biće iz gline koje bi trebalo da nas štiti, pa se ono okreće protiv nas…
Print screen: krcadinac.com
Ovo mi sve djeluje kao jedna vulgarizacija tog mita. Ne mislim da pravimo vještačko biće, mislim da na AI možemo da gledamo kao na novac, kao na jezik ili motor sa samostalnim sagorijevanjem. To je prosto jedan novi medij, novi alat, nevjerovatno moćan alat koji može da promijeni stvari na mnogo nivoa. Ali to naprosto nije vještačko biće, jer nema svoju psihološku realnost, nama svoj point of view.
Kako onda tretirati realnost koju AI proizvodi?
To je ono o čemu se ne govori dovoljno, da je AI tehnologija inherentno kolektivna. Ona sakuplja tekstove koje smo svi mi pisali, koje su razni ljudi širom svijeta pisali, i svi ti tekstovi zajedno sada počinju da formiraju neku vrstu kolektivne statističke logike. A tu ogromnu tekstualnu mašinu je privatizovalo par hajduka iz Silicijumske doline i oni su sada kao vlasnici te softverske logike. I mi tu vidimo da je neoliberalizam sranje. Mi zapravo treba da vidimo šta ta tehnologija može da znači kao društvena, i da li može da bude kolektivna, jako dobra, komunalna, demokratska, da li možemo za nešto da se pitamo. Pošto smo mi radili za tu tehnologiju, a ona je sad vlasništvo par ljudi. Tako da mislim da bi ljekovito bilo da tu stvar svedemo na materijalno pitanje sredstava za proizvodnju i vlasništva sredstava za proizvodnju.
Ta priča da je AI neka svemoćna nadličnost nekome svakako odgovara?
To je AI ideologija i ova moja izložba to pitanje otvara. Sad smo došli u tu situaciju.
Nisam stručnjak za Marksa, ali čini mi se da on revolucionarni moment definiše radničkim preuzimanjem sredstava proizvodnje? Hoće li se nešto slično desiti?
Hoće ili neće... Možemo to interpretirati na mnogo načina. Sad je na nama, ja sam vratio ovu AI priču na te pojmove… Ovdje nije pitanje „ah, uništiće nam AI radna mjesta!“ Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan… U 21 vijeku! Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje?
Mi ne smijemo da postavimo pitanje komunalne tehnologije. Zašto ta tehnologija ne bi funkcionisala kao neka vrsta globalne pošte, telegrafa, telefona. Nama to zvuči nemoguće, do te mjere je naša mašta kolonizovana, da ne možemo ni da zamislimo nešto tako.
Ali, eto, imamo Google Maps, na primjer.
Mislim, ja koristim te tehnologije i volim ovo kako je sada… Samo što nemam pristup bazi podataka, ne pitam se kako će da izgleda dizajn, tek sam obični korisnik. Moj odnos prema Google Maps-u je kao odnos kmeta u feudalizmu prema nekim planovima feudalca da nešto izgradi na posjedu gdje mu se nalazi dvorac. Mogu da se identifikujem sa zastavom koju je postavio feudalac, mogu da vjerujem da sam dio nekakvog zajedničkog bića, ali na nivou konkretne prakse proizvodnje života, ja se ne pitam ni za šta. U tom smislu ovo danas je neka vrsta tehno-feudalizma, a mi ne otvaramo pitanja da li može da se zamisli nešto drugačije.
To je velika šteta jer mi zapravo u 21. vijeku prvi put možemo, na primjer, umjesto tržišta da imamo simulaciju tržišta, umjesto nekakve planske ekonomije socijalističkih država XX vijeka, da imamo ogromne umrežene forume na kojima se dogovaramo o tome šta su ljudske potrebe, šta bi imalo smisla proizvoditi... Možemo da imamo automatizovane dostavne lance, mi možemo da imamo čudo, ono o čemu su ozbiljni teoretičari, filozofi, ekonomisti mogli samo da maštaju prije sto, dvjesto godina. Ipak, ideološki smo toliko hipnotisani da ne otvaramo ta pitanja.
Internet je obećao demokratizaciju, koja je ipak izostala?
Tako je. Internet je počeo sa tim snom kontrakulture u Kaliforniji kojeg je bio dio i Steve Jobs, te ideje da će horizontalno umrežiti svijet. A zapravo se desila jedna ogromna centralizacija moći.
Što nas vodi ka zaključku...?
Neće nas pokoriti vještačko biće, pokoravaćemo sami sebe kao do sada. Pokoravaće nas ljudi i ideologije, i načini na koje proizvodimo život, interagujemo i kreiramo sistemsku dinamiku.
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija