Austrijski psihijatar Viktor Frankl, tvorac logoterapije i preživjeli iz Aušvica, Terezijenštata, Kauferinga i Tirkhajma, u knjizi „Čovjekova potraga za smislom“ piše o tome kako je svaki oblik egzistencijalnog besmisla, kao i realnog užasa, muke i patnje moguće izdržati, pa čak i preživjeti, samo ako postoji nešto za šta živimo, što volimo i čemu želimo da se vratimo.
Čitajući njegovu knjigu, pomislio sam da su Crnogorci i Crnogorke najbolji dokaz uspjeha logoterapije, i da smo mi ti spašeni ljudi koji žive isključivo u sferi želje, da ne kažem borbe za ono što želimo i volimo. I naravno da se naša želja i smisao ne troše na ljudska bića i slične ovozemaljske trice. Crnogorska je vjera, ljubav i nada sva rezervisana za državu, i zato smo narod koji će preživjeti.
TEHNO ANATEMA
O tome mislim ovih dana dok gledam natezanja oko crnogorske zastave i Cetinjskog manastira. Neki neumorni Cetinjani ne spavaju noću da bismo mi lijeni smrtnici ujutru mogli da gledamo ogradu Cetinjskog manastira urešenu crnogorskim zastavama. Na ovom mjestu moram odati iskrenu počast genijalcu koji se sjetio da naporno stavljanje i skidanje crnogorske zastave zamijeni jednim kiljanom, produžnim kablom i projektorom, i da o jadu zabavi popove i monahinje kojima se ovog puta na zidinama manastira crnogorska zastava pojavila u formi elektronskog đavola.
Ne mogu ni da zamislim kojom će tehnološkom anatemom popovi i monahinje ukloniti projekciju sa manastira, ali jedno je sigurno, dok to ne riješe, ko god se našao u onim kancelarijama ili kelijama kojima se kroz prozor po zidovima projektuje crvena boja zastave, nalazi se u paklu na zemlji, i to u njegovom posebnom ćošku – crnogorskom.
NEMIR I STRAST
Vladimir Jakovljev u tekstu „Prošlost kojoj se ne gleda u oči“ piše o nasljednoj traumi ruskog naroda i savremenim Rusima koji makar u prethodnih stotinu godina među svojim precima zasigurno imaju ili žrtve, ili zločince. Jakovljev priznaje da je njegova loza bila zločinačka, đed Staljinov čekista, ubica i mučitelj koji je likvidirao sopstvenog oca, dobra babuška provokatorka i špijun, i da je tek otkrićem porodične istorije definisao muku i neobjašnjivu krivicu koju osjeća u sebi i svojoj porodici od kad zna za sebe, njih i njihove disfunkcionalne odnose. Tekst Vladimira Jakovljeva bolno je iskren i jezivo podsjeća na Crnu Goru.
Jer i ovdje smo posljednjih sto godina bili ili špijuni ili oni koje se špijalo, mučeni ili oni koji muče, i nema kuće bez makar jednog poluđelog partizana koji se nije mogao naubijati četnika ni poslije rata, krvoloka četnika koji se vratio kao partizan, golootačnina ili onoga ko je na Goli otok slao, udbaša i sve tako dalje do švercera, lopova i ostalih savremenih funkcionera. Svi su oni svoje ludilo, strast i trud upregli za državu, narod i njegovu pobjedu u vječnosti.
Motherless road: Aleksandar Đuravčević
A ako se ode dalje i dublje od tih sto mučnih godina, tamo ćemo naći iste samuraje zagledane u vječnost i nacionalni smisao. Nikad Crna Gora nije bila bogata i zadovoljna, ali je makar bila slobodna, a slobodna je bila zato što su joj vjekovima unazad muške glave strpljivo čekale rat u koji će za slobodu i zemlju poginuti, a žene frizirale i gajile buduće heroje, trpjele ih dok su se spremali za borbu, trpjele i ako se iz slavnog boja vrate živi, vjerovatno još teži i crnji nego što su pošli, bolesni od nekog praPTSP-a o kojem je sramno pričati.
SVE PO SPISKU
Tako sam čitajući Franklovu teoriju logoterapije i postavljanja nečeg većeg od nas u centar naših života, da bismo opstali na ovom surovom svijetu, shvatio da nema ništa čudno u tome što, recimo, čitavo Cetinje može već decenijama ljeti opstajati bez vode, a sva četiri godišnja doba preživljava bez posla, sve je to beznačajno i sitno kad za preživljavanje postoji motiv – država, ljubav prema državi i odbrana države od okupatora.
Taj se motiv, uz još nekoliko junačkih osobina koje nam svima u porodicama jebaše sve po spisku, uspješno prenosi već stoljećima i prenosiće se dok god bude posljednjeg Crnogorca, ili posljednje Crnogorke da ga rodi i gaji do četrdesete, kad će možda doći vrijeme za njegov rat ili makar za njegovo stražarenje projektora na tajnom mjestu u Vladičinoj bašti.
DOSADNI PARTIBREJKER
Priznajem, dugo sam bio naivni ljevičar koji se iskreno čudio i ubijao nacionalnu strast pitajući se kako to da se ljudi ne organizuju, štrajkuju i bune kad su ostavljeni da žive bez posla, kad će biti ostavljeni da preživljavalju bez penzija, kako to da se niko ne pobuni i napravi nekakav haos, umjesto što tupimo o naciji.
Ali tek u posljednje dvije godine, od 30. avgusta 2020. naovamo, a pogotovo ovih dana uoči Temeljnog ugovora, shvatio sam da je crnogorski smisao oduvijek bio, i zauvijek će biti u čuvanju slobode i odbrani od okupatora. Jer sve ostalo ćemo preživjeti („glasaćemo DPS, da nećemo ljeba jest“, kako reče jedna baka koja zna smisao), ali slobodu ćemo braniti.
Ipak, ostaje pitanje koju slobodu i hoćemo li ikad više biti zaista slobodni. Rizikujući da zvučim kao dosadni partibrejker na nacionalnom slavlju, Crna Gora bez ozbiljne politike koja će je izvući iz političke krize u kojoj grca ne samo posljednje dvije godijne, nego posljednjih najmanje pet, ovako ili onako ostaje okupirana.
ČEKAJUĆI PASOŠ
Jer čak iako nas EU nekim čudom naglo pripusti unutra, kao što neće, tamo će nas sačekati naše sljedovanje, pozicija duboke periferije jedne umorne birokratske strukture koja će uzimati što joj treba, a davati onoliko koliko se periferiji daje. Makar ćemo biti spašeni od SPC i Rusije. Od nepotizma, korupcije i ostalih unutrašnjih trvenja bićemo spašeni taman koliko i susjedna Hrvatska od otvorenih, desničarskih politika. Ali to nije važno ni uštogljenim evropskim birokratama, a kamoli nama. Kad se jednom oslobodimo pretendenata i okupatora, i nađemo boljeg da brine o granicama naše slobode, konačno će nam svanuti.
I možda će tada zaista sve biti kako treba. Možda će tradicionalisti koji se hrabre pričama o junacima, crnogorskim i srpskim, konačno biti zadovoljni. Jer ako se jednog dana državljani Crne Gore dohvate EU-pasoša, nema sumnje da će iz nje pobjeći čim im se ukaže dobra prilika, da se pridruže evropskoj braći Rumunima, Bugarima i Hrvatima u bogatoj Irskoj i Njemačkoj.
A kad odu oni koju svoju zemlju i onako nisu voljeli, onda će ostati pravi patrioti, srpski i crnogorski, da na miru ratuju buljeći u vječnost njihovih nacija kojih se jednog dana, u budućnosti ne tako dalekoj, ali svakako mračnoj, više niko neće ni sjećati. Makar ne po dobru.