Na krštenju sam dobio djedovo ime.
Moj djed, Vladimir Jakovljev bio je ubica, krvavi dželat, čekist. Među njegovim brojnim žrtvama bili su mu i roditelji. Rođenog oca ubio je zbog nagađanja. Kada je to saznala, njegova majka, a moja baba se objesila.
Najvedrija sjećanja iz mog djetinjstva vezana su za starinski veliki stan u Novokuznjeckoj ulici na koji je naša porodica bila jako ponosna. Kako sam kasnije saznao, ovaj stan nije kupljen niti sagrađen, već je stečen – odnosno na silu oduzet – od jedne imućne porodice moskovskih obrtnika.
Sjećam se starog ormara u koji bih se popeo da tražim hranu, kao i velike udobne sofe na kojoj mi je baba s večeri čitala priče. Sjećam se dvije ogromne kožne fotelje koje su po porodičnoj tradiciji služile samo za posebno važne razgovore. Kako sam kasnije saznao, moja baba, koju sam mnogo volio, veći dio svog života bila je uspješan provokator. Iskoristila je svoje plemenito porijeklo da se približi različitim ljudima i isprovocira ih da joj se suprotstave, da bi kasnije te razgovore opisala u zvaničnim izveštajima.
Kauč na kome su mi pričane priče, stolice, bife i sav ostali namještaj nisu kupili moji djed i baba. Jednostavno su ih probrali iz posebnog skladišta u kome je čuvano pokućstvo iz domova strijeljanih Moskovljana. Iz tog magacina čekisti su besplatno opremali svoje stanove.
Pod tankim velom neznanja moja su sjećanja na djetinjstvo prožeta duhom pljačke, ubistva, nasilja i izdaje. Natopljena su krvlju. A ja, ko sam ja? Svi mi koji smo odrasli u Moskvi, unuci smo žrtava i dželata. Bez izuzetka. Ako u tvojoj porodici nije bilo žrtava, onda je bilo palikuća. Nije bilo ubica? Dakle, bilo je žrtava. Ako nije bilo stradalih ni dželata, tu postoje tajne, nemoj ni da sumnjaš!
Čini mi se da vrlo potcjenjujemo uticaj tragedija ruske prošlosti na psihu današnjih generacija. Moja i tvoja psiha - kad procjenjujemo veličinu tragedije ruske prošlosti, obično brojimo mrtve. Ali da bismo istinski shvatili razmjere uticaja ovih tragedija na psihu budućih generacija, nisu nam važni mrtvi, već preživjeli.
Mrtvi su svi nestali, ali preživjeli su naši roditelji i roditelji naših roditelja. A preživjeli - to su udovice, siročad, izgubljeni voljeni, prognani, oni koji su postali ubice da bi se spasili, u ime ideje ili pobjede, izdajice i oni koji su slomljeni prodali svoju savjest, pretvorili se u krvnike; mučeni i njihovi mučitelji, silovani, osakaćeni, opljačkani, svi oni primorani da pišu izveštaje; potrošeni prostom tugom, krivicom, ili izgubljenom vjerom, poniženi, izgladnjeli, zarobljeni, tokom okupacija, ili usred logora.
Desetine miliona ljudi je umrlo. Preživjelo je stotine miliona. To su oni ljudi koji su prenijeli svoj strah, svoj bol, osjećaj da su pod stalnom prijetnjom koja izvire iz spoljašnjeg svijeta - oni su to prenijeli na svoju djecu, koja su osjećaj proslijedila na nas. Statistički, danas u Rusiji nema nijedne porodice koja na ovaj ili onaj način nije snosila stravične posljedice neviđenih zvjerstava koja u zemlji traju čitav vijek.
Da li ste se ikad zapitali koliko životno iskustvo tri uzastopne generacije vaših predaka utiče na vašu ličnu percepciju svijeta? Ako niste - razmislite o tome.
Trebale su mi godine da razumijem istoriju svoje porodice. Ali zato sad bolje znam odakle je došao taj stalni, bezrazložni strah. Ili pretjerano prikrivanje. Ili apsolutna nemogućnost dijeljenja i izgradnje bliskih odnosa. Ili stalno osjećanje krivice koje me proganja od djetinjstva — zapravo otkad znam za sebe.
U školi su nam pričali o zvjerstvima njemačkih fašista. Na univerzitetu - o zločinima kineske Crvene garde i kambodžanskih Crvenih Kmera. Samo su zaboravili da nam kažu da mjesto gdje se dogodio najstrašniji, nezapamćen po svojim razmerama i trajanju genocid nije Njemačka, ni Kambodža, ni Kina – već naša sopstvena država. A ovaj užas najstrašnijeg genocida u ljudskoj istoriji nisu doživjeli Kinezi ili Korejci, već tri generacije naših porodica. I dalje mislimo da je bolje ne znati.
Zapravo je gore od toga. Mnogo gore od toga. Ono što ne znamo nastavlja da utiče na nas kroz dječiji san, kroz naše odnose sa roditeljima. Jednostavno, kada ne znamo, nismo svjesni njegovog uticaja i nemoćni smo da mu se suprotstavimo.
Najstrašnija posljedica nasljedne traume je nemogućnost da je budemo svjesni. I kao direktna posljedica toga, nesposobnost da shvatimo razmjere ove traume u onome što vidimo u stvarnosti oko nas.
I nije toliko važno ko tačno oličava taj strah, koga doživljavamo kao prijetnju – Ameriku, Kremlj, Ukrajinu, homoseksualce, Turke, žalosnu Evropu, petu kolonu, ili šefa na poslu, pandura na ulazu metroa...
Važnije je da li shvatamo u kojoj mjeri su naši lični strahovi danas i sopstveni osjećaj spoljne ugroženosti zapravo samo duh te prošlosti koju se toliko plašimo da pogledamo u oči.
Članak je izvorno objavljen 2016. na portalu gazeta.ua; Prevod sa engleskog: M.B