U crnogorskim epskim pjesama nema krilatih junaka i vatrenih znaka na nebu. Ciklus crnogorskih epskih pjesama čine prosušeni izvještaji sa bojišta, u kojima se politički korektno opisuje hrabrost junaka. Jedini junak koji je malo odvojio bio je Nikac od Rovina, dok su u ostalim slučajevima stihovi dijeljeni na ravne časti. Ako pohvališ jedno bratstvo, moraš i drugo, pomeneš li jednog uskoka, sjeti mu se ujčevine, i tako dalje, sve do trulih kompromisa koji su ugušili pjesmu i prepustili slavu komšijama sa kosovskim ciklusom, Reljom Krilatim i ostalim čudesima.
Tribalno, a neko bi rekao herojsko društvo koje se u Crnoj Gori držalo kao politička struktura oblikovalo je život po principu vojnog logora, utaborene plemenske zajednice sa nepisanim pravilima iracionalnog ali vrlo praktičnog svojstva. U takvom kamenom kotlu sabilo se nešto kao mentalitet, depresivno optimistično, zajebano i tragično.
Osjećaj za tragediju doveo je do sahrane kao glavnog društvenog događanja, dok su svadbe ostale manje raskošne nego u susjednim državama. Lelek, naricanje i crnina, zapravo su postali društvena norma kojom se kontrolisalo pleme ratnog dejstva u kome je svaka individua živjela imperativ junačke smrti.
Ovaj nešto duži uvod nije odveć originalan, jer već se dosta pisalo o korijenima crnogorske uštogljenosti, neke vrste krtog i preozbiljnog shvatanja sopstva koje pojedinca gura ka velikim uspjesima ili slomu. Pojedinac zna da mu je poezija uskraćena, ali to podnosi kao nagradu. Taj isti pojedinac oduvijek držao jezik na oprezu, jer se riječ kao i sve drugo shvatala preozbiljno.
Susjedno ratničko pleme Arbanasa smislilo je besu kao verbalni apsolut, dok se u Crnoj Gori u pjesnički žanr razvila kletva. Sva ona zatomljena poezija buknula je u kletvama koje su do vremena naših đedova bile mjesto žive jezičke invencije. A onda su ljudi izmislili televizor i herojskom dobu je došao kraj.
Nedavno sam na Pravnom fakultetu u Podgorici govorio o jeziku mržnje dok su me sa zida gledali poslanici prve skupštine Knjaževine Crne Gore. Fototapet je prikazao mrgodne brkate persone koje su prihvatile parlament kao ideju, ali samo načelno, dok su ispod još vladale podzemne struje junačkog koda. Muke koje je Crna Gora doživjela da se oslobodi okova te ozbiljnosti i patosa obilježile su devedesete kad je herojska struktrura doživjela svoj bizarni krah na dubrovačkom ratištu. Postalo je jasno da degenerisana ideja o junaštvu i plemenskom kodeksu ne samo da ne važi nego predstavlja negativ po kome možeš razviti sliku savremenog fukarluka.
Kao na mapi, precizno i bolno padali su jedan za drugim svi tabui, sve rigidne konvencije koje su ostale još samo da zveče u govorima političara. Čega se god političari dohvate propada, pa je bilo jasno da se dešava i razgradnja herojskog jezika, dosadnog i debilizovanog deseterca, te svega onoga što je silom pokušano da se utuvi u život.
Istovremeno se rađao novi jezik ulice, mržnje, uvrede, masne psovke, plemenski oci počeli su da rade s drogom, počelo se stidljivo plesati po klubovima, suknje su okračale a brkovi izašli iz mode. Modernizacija je sa jedne strane donijela oslobođenje, ali sa druge strane srušila staru etičku dogmu i uništila socijalistIčki kontinuitet koji je obećavao postepenu promjenu društva.
Bez naslova, digitalni kolaž, 2021.
Sve se odigralo brzo i našli smo se u novoj godini dvijehiljade i nekoj, kad je na adrese svih urednika medija u Crnoj Gori stigao zoo porn snimak kojim se pokušala montirati afera protiv jedne žene. Sjećam se svog osjećaja u stomaku koji je bio ne samo strah, nego i stid. Tog januara čekao sam da vidim šta će se desiti i hoće li iko od medija objaviti tu bijednu video podvalu. Niko od crnogorskih medija to nije uradio, čak ni mediji koji su meli patos kuhinje iz koje je taj snimak poslat.
Trebalo je da prođe pola godine, da se u zemlju uveze tabloid kao novo pravno lice, da "Informer" osvane na podgoričkim trafikama, i da se nađe nekakav jado koji će se ispod te gadosti potpisati kao urednik. "Informer" nije preživio, zato što je crnogorsko tržište vic, ali i zato što crnogorsko društvo još posjeduje izvjesne kočnice i mentalitetske ograde iz davnina. Te ograde ne daju pojedincu da se slobodno razvija, umaraju i remete građanski koncept razvoja društva i o njihovim negativnim stranama znamo dosta. Ali sa druge strane, ta dirljiva drvena noga koju vučemo iz prošlosti kao da nas spašava da ne potrčimo baš u svaki gadluk koji neko plati.
Crna Gora, dakle, ima predispoziciju da se sačuva od govora mržnje, ukoliko iz svoje tradicije uzme ono što može da koristi, a baci sve ostalo, što smeta i ubija u pojam. Za takav odnos prema tradiciji opet nemamo mozga, već istoriju shvatamo kao bukvalan fetiš i mrca pred kojim se treba pokloniti. Sve to skupa čini crnogorsku društvenu šizoidnost dobrom podlogom za političku manipulaciju, jer govor mržnje kao i svaki drugi jezički sistem zapravo je politički resurs. Stoga je glavna opasnost od političara koji će postepenim diverzijama taj govor probati da normalizuju i ustale.
Dobar primjer je predsjednik skupštine Crne Gore, lokalni šoven izašao iz jednog davnog partijskog puča u kome su radili šrafcigeri, umiveni narodnjak koji se odaziva na ime Andrija Mandić. Taj iz stolice predsjednika Skupštine prije neki dan umilnim tonom opravdava fašizam nekog žutog paramedija koji kontroliše. Govor mržnje ne postoji dok ne dobije političkog sponzora, govor mržnje tinja u svim društvima ka antropološka datost, ali njegova prava snaga dolazi odozgo.
U Crnoj Gori postoji gotovo urođen strah od rikošeta kad su riječi u pitanju, ali to ne znači da se upornim puzajućim strategijama političke desnice neće razgraditi i taj mit, to pravilo da se u maloj sredini mržnja ne ispoljava bez posljedica. Novi pjesnici mržnje dolaze, rađaju se tu oko nas i čekaju političku komandu da zatruju javno prostor do tačke sa koje nema nazad. Zato je politička odbrana javne riječi novi Vučji do, bitka od koje zavisi sve ostale.
Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.