Crnogorsko-kanadska književnica Lidija Perović o stvarima dubokih korijena govori bez pretencioznosti. Makar se dogovarali elektronskom poštom, već poslije par rečenica jasno vam je da je sagovornica iskoračila iz mentalitetske čaure koja mnoge lokalne razgovore čini nemogućim. Naprotiv, Perović donosi spontan i slobodan pristup komunikaciji, a njeni uvidi djeluju iskreni i svježi, okrenuti više životu nego istorijskim izmaglicama.
Autorka zapažene knjige Lost in Canada: An immigrants second thoughts, Perović u centar svog iseljeničkog iskustva ne stavlja ni žrtvu, ni obećanja, ni lovorike, već daje pogled realnog i kompleksnog iskustva na razmeđi kultura, između dva jezika i dvije tradicije koje svojim pismom spaja. Rođena na Cetinju, Perović već dvije decenije živi u Torontu. Piše za kanadske novine i bavi se operskom kritikom.
Nedavno si napisala zanimljiv tekst o Alice Munro i crnogorskim motivima u njenoj prozi. Nakon smrti slavne nobelovke oglasila se njena ćerka da kaže da je majka prikrivala da ju je očuh seksualno zlostavljao? Kako si to doživjela, koliko je to pokrenulo priče u Kanadi?
Pokrenulo je ogromnu priču, i toliko sam loših kolumni pročitala o tome, da ne mogu više pratiti. “Ona nas je izdala kao čitaoce!”, “bacam sve njene knjige!” i slično. Jedna plaćena katedra koja je kreirana u njeno ime na renomiranom univerzitetu u Ontariju sada kao hoće da se samoukine. Samo zato što nosi ime Alice Munro.
Ne, nisam nešto specijalno razočarana, jer ne očekujem od umjetnika i pisaca da imaju savršeno etične privatne živote, te lako odvajam kvalitet djela od života. Ali živimo u dobu u kojem se gubi sposobnost za tu podjelu, i ona je filozofski i politički problematizovana. Najbolje što dobiješ od neke umjetnice je u njenom djelu. Ako zavirimo u privatne živote, i tražimo neke uzorne roditelje, odgovorne političke aktere, moralne mislioce, grdno ćemo se razočarati. Pogledajmo samo kakav su trag političkog djelovanja umjetnici i pisci ostavili u dvadesetom vijeku. Da se naježimo. Činjenica je da talenat i um u jednoj sferi ne podrazumijeva isto u drugoj sferi života, a umjetnici su često na vrlo rudimentarnom nivou znanja o političkim i etičkim pitanjima.
U kojoj se mjeri u prozi Alice Munro, sada, a posteriori, prepoznaju nagovještaji tako strašne tajne?
Ništa ne opravdava autorku što je izgleda nagovorila sebe da pređe preko čudnog pedokriminalnog ponašanja prema ćerki od strane njenog drugog muža koji joj je posvetio život. Navodno je on sve oko nje radio i bio posvećen u svakom momentu projektu po imenu Alice Munro. Ona nikad nije naučila da vozi, recimo, on bi šoferisao svuda. Poznati su nam ovakvi parovi, koji žive u kodependenciji. No, spekulišem sad. Šteta što niko nije više živ u ovoj priči, ni Andrein otac ni majka, ni očuh, da ih pitamo. Ozbiljniji čitaoci Munroinih priča kažu mi da je sve to u njenim pričama već sadržano, uključujući ženu koja oprosti mužu koji je osuđen zbog pedofilskog akta. Ta tama, ta gotika na najintimnijem nivou, to je sve u pričama.
Riječ je o ličnoj traumi, ali provocira pitanje, je li Kanada zatvoreno društvo u kome se ovakve stvari stavljaju pod tepih?
Ni više ni manje nego ostali djelovi anglo svijeta (a manje u poređenju sa ostalim državama gdje je zaštita djece na nižem nivou). Ali je najčudnije u svemu tome da mediji nisu namirisali ovu priču do sad. Pričala sam sa više ljudi sa ogromnim iskustvom u novinarstvu i oni mi kažu da je iko znao za ovo, skočili bi na priču bez razmišljanja. Istina je da se očuh Gerald Fremlin jednom izjasnio krivim, ali da je njegovo priznanje i presuda donesena u provincijskom sudu u dubokom Ontariju dvije hiljade i neke, pa je ostala skrajnuta od očiju javnosti. Koliko sudskih reportera je moglo znati za taj slučaj? Je li moguće da su neki novinari ignorisali? Vjerujem da je bilo i ljenosti i nezainteresovanosti, nije da novinari ne pate i od tih boljki.
Mogu li se uporediti kanadska i crnogorska porodica, a da se ne zapadne u psihogeografiju koja govori o toplom jugu/istoku i hladnom sjeveru/ zapadu?
Ha! Djelimično mogu, u tome što i dalje ženski partner u heteroseksualnim parovima obavlja ogromnu većinu kućnih poslova i porodične brige i pamćenja obaveza. Znate kako je komunizam opismenio crnogorske žene (ženska pismenost je bila na katastrofalnom nivou u Kraljevini Jugoslaviji) i kreirao poslove van kuće za njih, i čak otvorio pristup nekim tradicionalno muškim a prestižnim profesijama kao inženjerstvo, nauka, tehnologija…
Ali se u crnogorskoj i istočnoevropskoj porodici, skoro pa ništa u privatnoj sferi nije primijenilo, tako da su žene, zaposlene van kuće, radile u dvije smjene: kući i na poslu. Donekle se to dešava i u kapitalističkim zemljama i dan danas, a posebno su brojevi nezgodni u zemljama bez državno subvencionisanog vrtića. Samo jedna kanadska provincija ima jeftin vrtić dostupan svima (Quebec); ostale provincije i federalna vlada petljaju već decenijama i nikako da ga uspješno ustanove.
Dakle jug-sjever podjela ne stoji?
Interesantan je taj stereotip o toplom jugu, hladnom sjeveru… Upravo je obratno, sjevernoameričko uzgajanje djece je "nježno" i "dijete ga vodi", dok je odgajanje moje generacije u Crnoj Gori onoga vremena bilo mnooogo drugačije. Mi ovamo, sa zapadne strane Atlantika, odgajamo najrazmaženiju djecu u istoriji svijeta u posljednjih trideset godina, a dajemo im telefone i iPade negdje oko desete-jedanaeste i onda se čudimo što su mali neurotičari već od adolescencije. Svako ima ADHD ili disleksiju ili anksioznost. A najbogatiji, najmirniji period živimo u istoriji. Nevjerovatno.
Zašto misliš da je u Crnoj Gori muka patrijarhalne porodice još tabu?
Rado bih čitala ako ima kakvih socioloških istraživanja crnogorske porodice - a nadam se da crnogorski sociolozi i politolozi zaista rade na ovoj temi. Poneko od naših umjetnika uloži u ovu temu. Koliko je crnogorska porodica tradicionalna i patrijarhalna i dalje – a koliko se promijenila u posljednjih tridesetak godina divljeg pa onda burazerskog kapitalizma. I naša forma kapitalizma je patrijarhalna: porodične i prijateljske i političke veze su vrlo žilave i oko njih se formiraju mreže ekonomskog razvoja i distribucija javnih dobara. I vrlo me interesuje koliko se seksualni moral promijenio ili nije.
Čak i u puritanskom komunizmu, interesantno, postojali su muževi koji su imali dugodecenijske ljubavnice van braka, i možda paralelne porodice. Mislim da je monogamija često samo fasada. A opet razvodi nisu tako česti. Višeslojno je to pitanje, i nadam se da će neko pisati o ovome. Neki dan sam čitala interesantnu sociološku studiju Seks u Kanadi: Ko, zašto, kad, kako i sa kim, za koji su istraživači intervjuirali više hiljada ispitanika o njihovim navikama i uvjerenjima. Amerikanci su radili slične studije, i više drugih zemalja. Crnogorski sociolozi, gdje ste?
Vjerovatno se bave dnevnom politikom… A propos, čega je ovakva politička „elita“ kakvu imamo u Crnoj Gori simptom?
Jao. Ne smijem da pametujem mnogo o ovome, jer nisam imala duže boravke u Crnoj Gori odavno, a prestala sam da redovno čitam novine otkad se raspala Dritanova vlada u tehničkom mandatu. Prije toga, imali smo uzavrelu situaciju od izbora u 2020. do nedavno, kad je haos pluralizma bio istinski. Nisi mogao jedno vrijeme da predvidiš gdje i kako će se stvari okrenuti, što je imalo i dobrih strana. Sad se na državnom nivou nažalost uspostavilja neka hegemonija srpsko-nacionalisticko-tehnokratska (i tu su tenzije očekivane). Neke djelove vlasti vidim samo nominalno srpsko-nacionalističke, a drugi su to istinski.
Puno post-komunističkih zemalja prođe ovakav put: početni haos pluralizma koji građani čitaju kao nestabilnost nažalost pređe u period jakog lidera i partije. Onda tzv. “stabilnost” nadjača sve ostale vrijednosti, kao i liberalne i demokratske slobode. Srbija ne izlazi iz te faze već duže, ni Mađarska. Rusija, naravno. Poljska je upravo izašla. Crna Gora je bizarno odmah ušla u jedan lider-jedna partija hegemoniju i tu se začaurila do 2020.
A onda se 2020. samo promijenio predznak, zar ne?
Kad sam počela opet da pratim vijesti iz Crne Gore te slavne 2020. šokantno mi je bilo da otkrijem koliko je ljudi našlo moralni uzor u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I to mladih ljudi; mase mladih koji divinizuju figure kao što je Amfilohije Radović. Klinci koji repuju o patrijarhu srpske crkve na TikToku! Kako je DPS izgubio kulturu u toj mjeri, kako nije znao da je čita, a kamoli kreira kulturu, a navodno su je imali pod potpunom kontrolom? Pitanje o kojem se knjige mogu pisati. Kontrola ne pomaže kad se izgube srca i umovi, hearts and minds, što kaže ona fraza na engleskom.
Politika je svuda i u svemu. Je li opšte ili lično glavni razlog zbog kojeg si napustila Crnu Goru? Može li se to odvojiti kad si pisac?
Mlađa si od mene, dozvoli mi da se vratim u prošlost i u devedesete (sorry, mi neki smo vječno obilježeni tom epohom). Ljeto 1999. NATO bombardovanje završeno, Crna Gora i dalje dio čudne države po imenu SR Jugoslavije”, Milošević i dalje vedri i oblači i pored izgubljenog Kosova, opozicija ne može biti slabija. Jedan jedini internet kafe otvoren u Podgorici; kućni kompjuter i dalje luksuz, pa ja idem autobusom da provjerim email u Podgorici jednom u nekoliko dana. Mama i tata penzioneri (da li bi Crna Gora bila u mogućnosti da isplaćuje penzije pod sankcijama da nije punila kofere zaradom od švercovanja cigareta? Rado bih čula od istoričara na ovu temu, ali vjerujem da dokumentacija nije bila baš, hm, najažurnija.)
Dakle, jedan od emaila za mene je sa Dalhousie Univerziteta u kanadskoj provinciji Novoj Škotskoj. “Pokušavamo da dođemo u kontakt sa vama, koja vam je trenutno adresa? Htjeli bismo da vam ponudimo stipendiju za koju ste aplicirali.”
I tako sam se našla jedna od stotine hiljada koji su napustili regiju. Imala sam 25 godina, boga pitaj odakle hrabrost i odlučnost, ali politika u državi naravno da je primarni faktor, čitava ta dekada koja je u ostatku razvijenog svijeta pauzirala istoriju, između pada Berlinskog zida i 11. septembra, kad je izgledalo da su liberalna demokratija i prosvjetiteljstvo na neumitnom svjetsko-istorijskom maršu, kod nas je bila užasna.
Foto: lydiaperovic.com
Kod nas je zapravo bilo potpuno suprotno, umjesto kraja istorije, dobili smo je u punoj snazi…
Mi zapravo nismo imali minut odmora od istorije. Bila sam počela da radim u redakciji Naše Borbe u Beogradu, pisala obimne vikend tekstove o likovima kao Simon Vej i intervjue sa feminističkim filozofkinjama, ali to nije moglo da traje. Počneš nešto, politika/istorija te spriječi. Većina nas je otišla da bi otkrila što znači imati privatni život, idiosinkratsku sferu života gdje te politika ostavlja na miru. Ono sto je Richard Rorty zvao “sfera divljih orhideja” - neke naše preokupacije, kao čitati Prousta, ili raditi kompilacije operskih mezzosoprana u pantalonskim ulogama, ili uzgajati divlje orhideje, sve aktivnosti koje nijesu o pravdi, jednakosti, političkoj situaciji. Zarađivati za život kao muzičar, slikar, električar, farmer, frizer, zidar, bez ikakvog razmišljanja o politici. (Mutatis mutandis, imati privatnu sferu u kojoj možeš vjerovati u boga koji se javlja u tri verzije i u djevicu koja je oplođena magijom, bez da očekuješ od sugrađana da usvoje isti kredo.)
Je li ta vrsta slobode neupitna vrijednost kanadskog društva koje te dalje oblikovalo?
Pa, ono što sam otkrila poslije nekoliko godina moga boravka je da su takvi periodi kratkotrajni i fragilni svuda - i da se svuda recimo osnovna liberalna prava kao sloboda govora, vjerovanja i okupljanja, sloboda književnog izraza i umjetnosti da izmišlja šta im je drago, ne steknu zauvijek, nego uvijek samo privremeno. No, ipak, bolje je za iste se boriti u zemlji u kojoj vas neće upucati jer ste kritikovali šefa države koji se zove Putin ili Homeini.
Uprkos svemu, pojam nacije opstaje, žilav je i pokazuje se vrlo upotrebljiv, ne samo na fudbalskim stadionima. Kako pomiriti multikulturalno, građansko i nacionalno? Koji je to sastojak koji bi se dodao da stvar „proradi“?
Moramo imati neku formu zajedničke kulture - a da to zajedništvo nije bazirano na etničkom i vjerskom pripadanju. To treba da je zajednica osjećanja i afiniteta, i to može biti radost, ali i tragično osjećanje. Ako nema osjećanja pripadanja, ako se pripadanje daje nekom drugom ili većem entitetu, ne postoji taj broj istoričara i genetičara koji će vas uvjeriti da ste vi dio neke nacije ili da niste. Roman tu pomaže (a Crna Gora nema baš razvijen roman), poezija manje jer je pretežnije muzička forma. Narativni žanrovi kao TV serije su vrlo važne, ali svi moji stariji članovi porodice gledaju turske, latinoameričke i srpske serije ovih dana. Mi ne pričamo priče jedni drugima, jedni o drugima. To je ono sto Crnoj Gori treba. Stariji među vama će se sjetiti da je “Princeza Ksenija” bila komad koji je naizgled izašao iz vakuuma, jer Crna Gora nije imala pozorišni život mimo Budve i to samo ljeti, siromašna, beznadna Crna Gora, a Cetinje posebno. Odjednom ta Crna Gora doživi “Princezu Kseniju” koja, kao da ste uključili struju, pokrene priču o crnogorskoj kulturi i istorijskoj sudbini. Dosta se dobroga radi u našim pozorištima danas, ali je sektor vrlo nestabilan i neplanski. O kinematografiji da ne pričamo.
Naslovnica knjige, Sutherland house book, 2022.
Kanada je recimo, ako nastavimo ovako, nekih deset godina pod totalnom američkom kulturnom i medijskom hegemonijom. Nekad je to bio Holivud i pop muzika, a danas je, uz njih, to Netflix, Google, Facebook, Amazon, Apple, i njihove kulturne kreacije. Ljudi kao Alice Munro, koji lokalizuju priče u specifični terroir, neće postojati. Svi će samo da pišu za američko tržište; bićemo neki sjeverniji Michigan, ili što?. Svi ćemo biti erzac Amerikanci.
Kako si otkrila svoj ispovjedni žanr prožet non-fiction naracijom? Poznato je da je u anglosaksonskom jezičkom prostoru publicistika na velikoj cijeni. Na Balkanu kao da nisi dovoljno pisac ako nemaš klasični roman ili sonetni vijenac!
LOL. Okej, ali nažalost nefikcija, publicistika, osobito sa memoarskim elementima, te fikcija koja miješa fikciju i memoaristiku (autofikcija), dominira izdavaštvom ovamo. Lakše se čitaoci nalaze, veliki se avansi daju, a i Kanada, Amerika i Britanija posebno, imaju dugu tradiciju pisanja biografija i istorije, u raznim stilovima, kao i političkih memoara. Nedavno sam čitala interesantnu biografiju o Adeli Igo, ćerki Viktora Igoa koja je imala tragičan život–pratila je oficira britanske vojske, neku bitangu, po svijetu, kako bi je oženio, i postala opsjednuta njime, živjela siromašno u Novoj Škotskoj (jeste, gdje sam ja završila 1999.) a onda na Barbadosu, i konačno su je vratili neki dobri ljudi nazad u Francusku u njenim poznim godinama kad je bila dobro prolupala. Tek - ovaj pisac je našao način da piše i o Adeli, i o svom istraživanju njenog života, i o svom ljubavnom životu koji takođe ima instance neuzvraćene ljubavi i mentalnih problema. Dakle, non-fikcija je toliko ekstenzivna i čitana da rado prihvata eksperiment i račva se.
Pominjala si roman kao važan i moćan žanr. Slabi li njegova snaga?
Romanu se nešto dešava. Avansi se smanuju još od osamdesetih, kritike je sve manje (u Kanadi je recimo književna kritika uništena digitalizacijom dnevnih novina) Sa druge strane, škole kreativnog pisanja se nezaustavno množe. Istovremeno, sve manje ljudi čita romane - posebno muškarci. Čitanje fikcije je u anglo svijetu, bizarno, postalo ženska aktivnost. Kao što je ples nekad bio za oba pola ( Fred Astaire i Gene Kelly!) i horovi takođe, sad je sve to postalo dominantno žensko. Zašto? Druge kulture nemaju takvih podjela, da ja znam. Svakako da je manje vremena da se čita, pa između najnovijeg romana Jonathana Franzena (da ne pominjem nekoga manje poznatoga) i najnovije knjige o američkim predsjedničkim izborima, možete pretpostaviti što je lakše prodati.
Promijenio se i kvalitet čitalačke pažnje, kao i navike?
Tako je, ali dešava se i paradoks da danas kad je sve manje čitalaca i dubinske koncentracije, svako želi da postane pisac, čak romanopisac. Sve više ljudi upisuje fakultete kreativnog pisanja i objavljuje tradicionalno ili u nekoj samizdat varijanti. Da ne ulazim ovdje u politička pitanja koja progone fikciju posljednjih godina: kome je dozvoljeno da piše iz neke kulture i rase? Samo pripadnicima te specifične kulture i rase…? Riječju, zabrinuta sam za fikciju na engleskom.
Staro pitanje i nazad u politiku - u čemu ljevica griješi?
U identitetskom okretu! Dajte, drugovi i drugarice, da se vratimo klasnoj analizi, pustite etnicitet, rasu i čak i rod na minut (besmislen termin inače, koji sam prestala da koristim - pol je riječ koja nam treba za analizu ženskog pitanja). I dajte da prestanemo sa pričama koje samo profesori na univerzitetskim konferencijama mogu da razumiju. Ako nekome treba magistarski da shvati naše objašnjenje nepravde, onda samo lupetamo.
Griješi po meni i u antiliberalizmu. Sloboda govora je bila naš prijatelj do posljednjih nekoliko godina kad smo preuzeli kulturne institucije u anglosvijetu i odjednom nam sad ne odgovara. “Riječi su nasilje”, ali paljenje prodavnica i kola po Seattle-u poslije BLM protesta 2020. nije? Jesmo li lakrdijaši ili ozbiljni ljudi?
Greška je i što ljevica dira u autonomiju umjetnosti. Ne možemo od romana očekivati da srede društvene probleme koje ljudi čiji je to posao ne mogu da srede. Pustite fikciju na miru.
Na kraju, greška je što je ljevica prestala da čita istoriju, posebno ljevica koja priča američki. I što je odustala od univerzalizma, pa ga sad konzervativci kradu ispod našeg nosa. Taj univerzalizam je naše, lijevo dijete, no izgleda da smo ga dali na usvajanje. Zašto? Za konsultantske, univerzitetske, NVO sinekure, poslove u državnoj upravi? Uspjeli smo da odustanemo i od univerzalizma i od nacionalne pripadnosti u isto vrijeme, pa zaista smo mađioničari.
Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija