Stvaralačka putanja ovog kompozitora nikad nije bila ravna linija. Jedan od vodećih savremenih crnogorskih muzičara, Ivan Marović ne stvara da bi udovoljio tržištu. Stanuje u Berlinu, ali često svira u Crnoj Gori. Decenijama istražuje muziku, živi muziku unutar širokog opusa, počev od džeza, elektronike, preko muzike za film i pozorište, sve do velikih scenskih orkestracija.
Osuđen na svestranost, multinstrumentalista poznat po cross over preletima i eksperimentu, krajem prošle godine je objavio album sa bendom Bisamkiez, kojim je nagovijestio da se kreće ka jednoj uzbudljivoj sintezi svojeg nemirnog kreativnog traganja.
Kako je odlazak iz Crne Gore uticao na tvoj muzički put?
Uticao je i pozitivno i negativno - u svakom slučaju ne baš onako kako sam se nadao. Suprotno mojim očekivanjima, u inostranstvu sam i poslije osam godina i dalje totalni stranac. Svojevremeno sam bio oduševljen Berlinom, moj davnašnji san je bio da živim tu i upijam prebogati muzički sadržaj grada. A sada, Berlinci mi mahom djeluju kao gomila klovnova i nafuranih pozera, čast izuzecima. Jedva čekam da ih ne gledam, pretvorio sam se u totalnog džangrizavog crnogorskog đeda. Ali ako ništa drugo, zbog nostalgije za kućom uobičajena depra koji isplivava iz svega što komponujem sada makar ima neko pokriće. Zvuči uvjerljivije.
Kako ti izgleda crnogorska kulturna scena iz daljine? Vidiš li je, osjećaš li je?
Mislim da crnogorskoj sceni ne fali talentovanih i kreativnih autora i bendova, nego nešto drugo. Dosta dobre nove muzike je izašlo, ali izdvojio bih “Pojačano prisustvo”. Oni imaju to nešto u izvedbi što fali i meni i mnogima, a to je nekakav manjak blama. To je možda zbog toga što su u taj projekat uključeni i glumci, njima je to u opisu radnog mjesta, ne možeš bit inhibiran i glumac. Pritom materijal ne mora da bude ništa kontroverzno niti šokantno, što god da je, treba ga samo iznijeti sa tom distancom prema palanci, sa tom slobodom. Mogli bi muzičari malo da se ugledaju tu na glumce, makar po tom pitanju. Ukratko, CG sceni fali bestidnosti.
A kako ti izgleda berlinska scena izbliza, vidiš li je, osjećaš li je?
Vidim je kao turista, jer sam, kao što rekoh, ovdje i dalje turista. Nisam dio nje, i pomirio sam se sa tim da nikad neću ni biti. Ali, nije da nemam ništa od Berlina, slušao sam neke vrlo dobre koncerte i prisustvovao dešavanjima kakvih definitivno nema u Crnoj Gori.
Otišao si iz Crne Gore kao eksperimentator, onda si jedno vrijeme okupio bend klasičnijeg jazz repertoara. Posljednji album je neka vrsta fuzije koju je teško svrstati u žanr, kako bi ga ti okarakterisao?
Prolazio sam, kao i svako, kroz kojekakve faze i identifikacije sa ovim ili onim. Mislim da je poslijednji album, koji sam objavio pod imenom Bisamkiez, talog svih tih faza kroz koje sam prolazio. Iz tog taloga je niklo nešto, što i pored svih žanrovskih šaranja, i dalje ima neki zajednički sadržalac, čini mi se.
Muče li te uopšte žanrovske podjele u muzici? Čemu one zapravo služe?
Žanrovi u muzici su izraz supkulture kojoj pripadaju, tako da je za očekivati da postoje tabori. Svaki žanr prati neki van-muzički narativ koji je plod vremena u kojem je nastao. Odnosno, žanrovi imaju neku priču, za koju se ljudi zalijepe. Čuo je svako one floskule tipa “R’n’R je način života” “Džez je način života” itd, i tome shodnu modu i stav.
Mene sve to danas ne dotiče naročito, nisam ni prvi ni jedini koji muzici postupa “post-žanrovski”, da se tako izrazim. Mada, može ponekad biti iritirajuća nečija potreba da te po svaku cijenu svrsta u neku konkretnu fioku, bez koje nije u stanju da uopšte percipira to što napraviš. Nije mu jasno iz koje “priče” dolazim, koji tabor zastupam, i zato ne može da čuje o čemu se tu uopšte radi.
Koja je uloga umjetničke muzike danas?
Da citiram jednog profesora teorije muzike, kojeg pratim na društvenim mrežama: “I love listening to art music. After I’m done, I get in my vehicle car and eat a food burger”…
Prije dvije godine si na jednoj platformi objavio noćne improvizacije na električnom klaviru. Slobodna asocijativna muzika za odabrane slušaoce. Je li to duhovno traganje, razgovor, molitva?
Stvarno se nisam nadao da će taj album biti na dnevnom redu… To je intimno bilježenje mog toka svijesti na instrumentu sa kojim sam najviše na ti, dakle na klaviru. Samim tim, nije baš za svakoga. Ne u smislu da je to nešto što zahtijeva nekakvu posebnu intelektualnu ili ne znam kakvu pozadinu, ili što je to neka “elitna” umjetnost, daleko bilo, nego zato što generalno takva svirka, ta potpuno slobodna improvizacija zahtijeva poseban pristup slušanju koji je suštinski različit od slušanja muzike koja ima jasnu formu. Kao što postoje vrste izraza, postoje i vrste slušanja, otprilike. Taj žanr traži posebno raspoloženje, isto takav slobodni tok svijesti koji ne pamti šta je bilo i ne pretpostavlja šta dolazi, kao što smo navikli kad slušamo većinu muzike. Što će reći, ni ja sam ne mogu to uvijek da slušam. Niti bi od svojih uradaka to bilo prvo što bi nekome preporučio za slušanje. Zato taj album nisam ni promovisao, ali eto ga na internetu, pa ko nabasa.
Foto: Fiat-Montenegro.org
Požališ li nekad što si tako raznovrstan u izrazu?
Požalim u jednom smislu - što utvrđuje nedostižnost mog sna - da živim i privređujem isključivo od onoga što volim da radim. Da me neko pogrešno ne shvati, nisu pare razlog zbog čega radim razne stvari, nego to što radim razne stvari znači da se ni za jedan projekat ne vežem dovoljno čvrsto da bi eventualno ostvario njegov puni potencijal, što između ostalog znači da bi to moglo biti nešto i od čega živim.
Nakon nagrade za muziku na Otranto filmskom festivalu u Italiji, je li bilo ponuda za rad? Kako pristupaš filmskoj muzici, jesi li komponovao na osnovu scenarija, ili si gledao neke djelove filma?
Ima ponuda za nove projekte, ali mislim da to ne mora biti direktna poslijedica toga što sam “nagrađivani kompozitor”. Zovu me ljudi koji me znaju i od ranije, i koji bi me zvali i bez te nagrade. Što se tiče filma, radim uglavnom sa već izmontiranim materijalom, ili sa verzijom montaže koja mi pruža dovoljno informacija da mogu da radim svoj dio posla. Dešavalo sa da komponujem muziku za neke pozorišne predstave samo na osnovu scenarija, ali za film uvijek imam vizuelni predložak. Gledam film i čačkam po instrumentu dok muzika ne prestane da smeta slici, tad znam da sam na dobrom tragu.
Radio si velike orkestracije “Kotor 1979” (2019), Iskra besamrtna (2013). Od tada nije bilo sličnih projekata. Zašto?
Pa, bila je još jedna porudžbina Kotor Arta, doduše za duvački kvintet, nije u pitanju orkestar. Što se toga tiče, ne mogu da se požalim da nedostatak angažmana, kakva je situacija sa tom vrstom muzike u Crnoj Gori, a i šire, nas nekoliko kompozitora može da se pohvali količinom izvođenja i porudžbina koje imamo.
Zar ne bi bilo dobro biti socijalistički kompozitor kome država stalno naručuje grandiozne orkestracije?
Mislim da se Šostakovič ne bi baš složio s tim… On je, kad smo kod toga, imao porudžbine od države koja je zahtijevala strogi soc-realizam, a paralelno sa tim je krio u fioci muziku koja je njegov lični izraz, jer da je to došlo do vlasti, bio bi optužen za “formalizam” i završio u gulagu. No ajde da ne uzimam samo ekstremne primjere iz Sovjetskog Saveza - lijepo bi bilo, doista, da država ozbiljno shvata umjetnost i njenu društvenu ulogu kako je to znalo biti u nekim socijalističkim društvima, i da pruža institucionalnu podršku autorima.
Ali vrlo često, bez obzira koja je vladajuća idologija u nekoj državi u datom trenutku, pomoć države umjetnicima dođe sa nekim implicitnim ili otvorenim očekivanjima koja umjetnika ograničavaju, ili njegov rad kasnije politizuju na način koji nije nužno u skladu sa umjetnikovim ubjeđenjima. Pričam iz iskustva.
Kad stvaraš unutar zadatog predloška, koristiš li nemuzička istraživanja, dokumenta, istorijske izvore, fotografije, kako bi se doveo do stvaralačkog vrenja, ili je prostor rada isključivo muzički?
Više ovo drugo. Doduše, do sada nisam imao puno radnih zadataka zbog kojeg bi ulaženje u van-muzička istraživanja naročito doprinijelo muzici i njenoj ulozi u projektu. Ti u tamo sam koristio neke muzičke citate koji bi trebalo da asociraju na vrijeme i mjesto ili teme kojima se film ili predstava bavi, što je postupak koji naravno mora uključivati informisanost o nemuzičkom kontekstu djela, ali generalno, više se bavim traženjem odgovarajuće boje i emocije.
Nedavno je kompozitorka Jocelyn Pook takođe po narudžbi snimila album "Drawing life: Remembering Terezin" u kome je semplovala glasove ljudi koji su prošli nacističke logore. Nasnimljeni glasovi mogu biti moćno izražajno sredstvo, jer spajaju muziku, istoriju, tehniku, antropologiju.
Nisam slušao, hvala ti na preporuci. To me podsjeća na jednu stariju kompoziciju Steve Reich-a koju jako volim - “Different Trains”. Reich je tu takođe koristio snimke Jevreja koji govore o holokaustu, i intonacija njihovih glasova mu je bila melodijska i ritmička osnova za gudački kvartet koji prati te snimke.
Uglavnom, takvi postupci, korištenje snimaka, semplova govora itd. definitvno mogu ostaviti jak utisak. Ali istovremeno stupaju na klizav teren, i time zahtijevaju određenu pažnju, da ne kažem vještinu, da to na kraju ne bude polu-svareni “gimmick” nego smislena sinergija muzike i ljudskog glasa, koji u ovom slučaju nije ni pjevanje ni recitacija, nego dokument. Što znači, to nosi istu problematiku kao i svaka druga umjetnička upotreba dokumenata, pored balasta asocijacija koji ljudski glas daje u muzičkom kontekstu. Reich, na primjer, je tome pristupio smisleno i opravdano - jer kad je u pitanju svjedočenje o traumi, boja i intonacija ljudskog glasa govori jednako, ako ne i više nego same riječi.
Drugi primjer i drugi pristup koji mi pada na pamet je jedan youtuber, André Antunes se zove, metal gitarista koji nasnimava muziku preko viralnih klipova. Ima jedan video njegov, gdje je nasnimio metal rifove preko snimka neke lude tetke iz Amerike koja se dere u kameru “WE ARE LOSING OUR DEMOCRACY!” i tome slično, ali sa takvim bijesom i nabojem u glasu da bi se Zack de la Rocha postidio, i to je sigurno najbolja metal stvar koju sam ikad čuo. Jer to nije neki dobar performans, nego pravi bijes.
Misliš li da se muzika jezika gubi, čuješ li promjenu našeg jezika pod uticajem engleskog govora, tehnološkog ubrzanja i sličnih faktora?
Mislim da nas od bilo kakve bitne promjene toga tipa čuva naša zatucanost. Srećom dovoljno zaostajemo za svijetom da nas uglavnom mimoilazi i tehnokratsko preseravanje i anglo-američka kulturna hegemonija… No, cinizam na stranu - ukoliko i ima promjene, to nije uvijek razlog za lamentiranje. Tako ponekad prosto kultura funkcioniše.
Često se sjetim jednog predavanja iz etnomuzikologije, kod divnog prof. Dragoslava Devića, kada nam je pokazao primjer uticaja muzike sa radija na neki folklorni trubački orkestar, tamo iz 60-ih godina, konkretno, to je bila muzika iz špice za vijesti u podne, čije muzičke motive koji su trubači svjesno ili nesvjesno unosili u svoj vokabular. I što je tu prelijepo, niko od tih trubača tu nije vidio problem sa “modernizacijom” svog zvuka pod uticajem tehnologije, kao što bi im neko to mogao prigovoriti, kao neku profanizaciju tradicije, to je prosto oponašanje onoga što čuju u neposrednoj svakodnevici, kao što je to uvijek bio slučaj godinama i decenijama unazad. Tehnologija ima svojih negativnih uticaja na kulturu, ali sve dok je promjena organska i nije isforsirana kapitalom, ja nemam problem. Mislim, malo toga danas nije poslijedica kretanja kapitala, ali možemo makar ove indirektne slučajeve izuzeti iz kritike.
Postoji li šansa za novi proboj tzv. balkanskog zvuka u svijetu. Da li prosječni zapadni slušalac prepoznaje muzički Balkan?
Nisam siguran. Ono što najbolje prolazi je neki balkanski folklor, kao što se može vidjeti na primjeru Bregovića. Mi ostali koji hoćemo iz Istočne Evrope da prodajemo zapadnu muziku zapadnjacima, možemo samo da se nadamo neznanju publike odakle dolazimo…
Koji je posljednji krik berlinske muzičke mode za ljeto-jesen 2024?
Ima previše svega za svaku ciljnu grupu, tako da je malo teže reći. Mada, mislim da je i sada kao i ranije, DJ-elektronika i klupska scena ono što je dominantno u Berlinu. A to me ne zanima pretjerano. Srećom, grad je dovoljno veliki da svaki pravac ima kritičnu masu.
Šta je danas svježe i avangardno? Biti akustičan, bos i izvoran, ili koristiti procesore i sintetičke zvukove, audio gadžete i VR cvikere?
Ne mogu da zamislim danas nikakvu avangardu, to jest, bilo kakav rad koji bi potpao pod tu definiciju u strogom smislu. Uzmi danas najekstremnije performanse, najneslušljiviji sintetički electro-noise, i vidjećeš da je to neko već radio prije 60 godina. I ako bi neko htio da bude alternativa tome, vraćajući se na, što kažeš, golu i bosu akustičnu svirku, to može biti svježe u odnosu na ovo, ali nije avangarda iz istih gorenavedenih razloga. Avangarda uključuje protest ali i novinu. Svojevrsnu revoluciju, pa neka je i na ne znam kako maloj skali.
Sve češće nailazim na stav da je je AI muzika budućnost umjetničkog izraza. Ko zna, možda i jeste. Ali ja sam skeptičan prema estetici koju mi prodaje tehnokratska klasa, jer, između ostalog, ne postoji top-to-bottom revolucija ni evolucija.
Pop muzika je stari muzički hegemon. Nekad joj je je glavno oružje bila melodija, a danas je ritam. Uz to i postproducija, autotune, AMSR i ostali hipnotički alati. Šta misliš o ovoj tendenciji?
Tehnologija je oduvijek bila u sprezi sa muzičkom produkcijom, a svakoj tehnologiji se proizvod prilagođava, i obrnuto. Taj obostrani uticaj ne mora uvijek da bude negativan. Ni naglasak na melodiju, ni naglasak na ritam nije nužno ni mana ni vrlina uticaja tehnologije, ili manjka istog, prosto, ako je neko dobar u svom poslu, savremene tendencije mu neće odmoći.
Uglavnom, nisam ni tehnofil ni tehnofob, mada kad smo kod toga, podvlačim crtu tamo gdje se tehnologija koristi ne kao kreativno sredstvo, ili olakšica-prečica, što da ne, nego kao šminka koja treba od pojedinaca čija je želja da budu umjetnici obrnuto srazmjerna njihovom talentu, da od njih napravi pjevače ili autore. Možda sam malo buržuj po tom pitanju, ali mislim da je talenat neka vrijednost koju treba čuvati, iako se danas da uspješno simulirati, i ta simulacija je dostupna svima koji mogu da plate.
Jesi li ikad probao da pišeš pop kompozicije i svoj talent unovčiš na jedan tako logičan način?
Jesam, i to je bio fijasko. Pokušavao sam da se prodam u nekoliko navrata, ali ono što je smatram “komercijalom “ prosječni kozument čuje kao nekakav džez, i u ovom slučaju, konzument kao kupac ima pravo, iako to definitivno nije bio džez. U svakom slučaju, nije mi upalilo. Šta da se radi, ne slušam dovoljno komercijalu da bih znao šta je hit.
Na čemu trenutno radiš sa najviše žara?
Spremam materijal za novi album Bisamkiez-a. Ako uspijem da ga snimim, to će biti moj prvi drugi album sa nekim projektom ikad. Svi moji bendovi bi po pravilu snimili debi album, i onda bi se pregrupisali u neki novi projekat pod novim imenom. Nadasve neozbiljno. Nikad sreće od mene… Ne znam zašto uopšte dajem intervjue.
Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija