Vidjećemo što će reći aktuelni popis, ali standardne brojke uglavnom kažu da u Crnoj Gori živi oko 600.000 ljudskih bića. U berlinskom kvartu u kojem ovo pišem, živi 330.000 hiljada. Zbog toga, kad god čujem da se kvalitet, pogotovo umjetnički, reže mjerom čije su granice Crna Gora, rastužim se i ugrizem za jezik. Grizem se i sad jer upravo ovaj tekst počeo sam s mišlju da ću jednog muzičara najaviti kao „najboljeg crnogorskog“, ali sam ipak odlučio da ovom prilikom ne vrijeđam muzičare, da makar njihovom jeziku dozvolim da govori i svira preko granica koje se zaustavljaju na rampama Crne Gore, čak i preko granica iza kojih je nerazumljiv jezik na kojem ovo pišem.
Da skratim, želio sam da pišem o albumu „I dreamt that I had done it, I awoke to find it true“, benda „Bisamkiez“. Možda na toj informaciji treba stati. Sakriti iza engleskog jezika i njemačkog imena benda sva prezimena na „ić“, pa tako izbjeći serdare i vojvode, ali ipak neću, zašto bih, pustimo imenima da otvaraju šifre poznanstava, plemena i bendova.
Jesam li rekao „plemena“? E pa, taj muzičar je imao i bend imena „Pleme“, „prvi crnogorski“ punokrvni noise bend. Ko je bio na tih nekoliko nezaboravnih svirki, vjerovatno se ne sjeća ničega, osim osjećaja da muziku, ponekad, treba baš tako svirati i slušati. Puštajući da zvuk uništi sve oko nas i u nama. A onda graditi iz početka, kao gluv čovjek kojem se postepeno vraća sluh, ili kao rajsko biće izašlo iz pakla, spremno da iznova imenuje stvari.
Jesam li ranije rekao „da skratim“? Ipak neće biti skraćivanja, tako je to kad se piše o muzici, ili vezeš kritičarsku notu, ili sviraš kurcu pjesmu, a ovo drugo je nekako zabavnije. Dakle, Bisamkiez. Rekosmo, bend je to njemačkog imena koji je krajem protekle godine objavio album, prvi pod tim imenom, naslov albuma već znamo. A znamo li ko su članovi? Ovako: Ivan Marović, Tin Džaferović, Blažo Tatar, sa povremenim upadima Lune Kostadinović i Stefana Pavićevića. Kompozitor muzike je Ivan Marović, ali mu se u aranžmanima i improvizacijama ravnopravno pridružuju svi ostali članovi benda. Album je snimljen u studiju Andrije Pejovića na Cetinju, iz kojeg je ove godine izašao još jedan poseban album, „U mojoj sobi“, benda „Pojačano prisustvo“ o kojem još nije bilo riječi, a trebalo bi.
Ovo je mjesto na kojem bih mogao razvezati o kvalitetu i svestranosti muzičara, posebno o vođi benda „Bisamkiez“ Ivanu Maroviću, ali to mu mogu reći i preko piva kad se vidimo za par dana u Berlinu, gradu u kojem ovaj muzičar mirno i anonimno živi, dok svoju muziku stvara i svira u Crnoj Gori, a od ovog albuma, nadam se, i po čitavom necrnogorskom, širokom svijetu.
Marović, foto: Boris Pejović
Jer takav je to album. Iznenađujuće slušljiv i komunikativan za ovog muzičara koji je uvijek istraživao granice muzičke forme, ali i izdržljivost slušalaca, pa se njegova muzika često zadržavala u onom predivnom krugu posvećenika spremnim da uvo i aortu (koja od dobrog nojza posebno pulsira) izlože svemu što ih može muzički uznemiriti. Moram priznati da sam jedan od takvih i da mi ništa nije falilo u klubu posvećenih fanova haotičnog muzičkog kosmosa Ivana Marovića, na soundcloudu skrivenog iza imena Zismaer, ali ipak me raduje da na ovom mjestu možemo pričati o nečem što je spremno za mnogo širi spektar ušiju.
Nemam pojma kako funkcioniše savremeni svijet muzičkih festivala, izdavača i promotera, ali siguran sam da za ovu muziku pozornica i publika postoji. U to sam siguran jer mi makar jedan bend pada na pamet, bend koji se bavi stilski sličnom muzikom, a koji uspješno svira i vidljiv je na svjetskoj mapi džez festivala, kao i festivala za avangardnu, improvizovanu muziku. Mislim na islandske bradonje ADHD, čija muzika svojom slobodnom strukturom ukorijenjenom u džezu podsjeća na Bisamkiez, a pored kojih bi Bisamkiez mogao da stoji ravnopravno, dijeleći sa njima scenu, publiku i, što da ne, zaradu od poštenog, vrhunskog muzičkog rada. Nadam se da će ovaj bend to uskoro dočekati. A kad dočekaju, da će u tome dugo uživati, jer to svakako zaslužuju.
Svi muzičari „Bisamkieza“ dolaze iz svijeta džeza, ali na sreću, onaj već pomalo izlizani, svingerski svlak makar na ovom albumu ostavili su iza sebe, pa virtuozitet, improvizaciju, harmonsku kompleksnost i sve ostalo što ide uz džezerski pedigre mogu slobodno da koriste u svrhu stvaranja muzike koja ničemu ne ostaje dužna, osim onima koji očekuju da će dobiti nešto žanrovski čisto. Zbog toga kompozitor Ivan Marović konačno može sa jednim bendom da iživi sve svoje autorske i instrumentalne strasti, pa na istom albumu svira gitaru, klavir, orgulje, komponuje vrlo čvrste strukture, a onda ih razgrađuje u grupnoj improvizaciji i otvaranju prostora za jednako upečatljivo autorstvo kojem ovom bendu donosi kontrabasista Tin Džaferović, uz podršku bubnjara Blaža Tatara čiji svedeni, skoro lirski stil sviranja bubnjeva i perkusija čini da ritam sekcija Tatar-Džaferović već na prvo slušanje postane jedan od mojih omiljenih bubanj/bas dvojaca. Upravo odnos kontrabasa i ostatka instrumenata albumu daje posebnu energiju, a Tin Džaferović zvuči kao muzički saučesnik kojeg je Ivan Marović dugo tražio.
U tom zajedničkom prostoru otvaraju se mogućnosti da Ivan Marović, kao kompozitor sa iskustvom klasične, džez, ali i scenske i filmske muzike, istraži klasičniju strukturu kompozicije, da svoje ionako netipično sviranje gitare upari sa Tinovom muzikalnošću, majstorstvom i širinom dijapazona kontrabasa, pa da uz pomoć Blaža Tatara na bubnjevima i Lune Kostadinović na violini postigne zvuk podivljalog, kamernog kvarteta koji je skrenuo s puta ili uma i odmetnuo se iz svijeta klasične muzike i džeza, pravo u svijet novih mogućnosti. Ta autorska vještina da se sprovedu precizno komponovane dionice koje se zatim otisnu u spontane improvizacije pa vraćaju nazad u strukturu, čitavo vrijeme uglavnom izbjegavajući tema-improvizacija-tema formu, zaista čini da ovaj album slušaoce lansira u poseban, na začuđujući način kultivisan svijet.
U svijetu albuma „I dreamt that I had done it, I awoke to find it true“ volim da boravim uživajući u prostoru bez riječi, pa više neću pokušavati da izbjegavam poziciju običnog slušaoca i prijatelja benda, i da glumim ozbiljnog kritičara koji bi na ovom mjestu, siguran sam, bio sposoban da napiše po nekoliko pasusa o svakoj kompoziciji, o detaljima stila, izvedbe i zvuka. Ozbiljnih kritičara ovom bendu, siguran sam, neće faliti, jer već su na francuskom „Couleurs Jazz“ radiju nagrađeni za najbolji album, a to je ionako tek početak.
Zbog toga, ovaj recenzent/navijač zadovoljiće se subjektivnim impresijama, a prije svega pozivom čitaocima „Normalizuj“ ne samo da preslušaju album na jutjubu, već i da bend „Bisamkiez“ podrže kupovinom albuma na bandcampu, pa da nesmetano, zaštićeni od reklama i algoritma, slušaju ponovo, i ponovo, i ponovo, sve dok se svijet oko nas ne rastoči u zvuku za koji, na sreću, više neće biti potrebne riječi.