“Da sam pitao ljude šta žele, rekli bi brže konje.”

Nije Henry Ford. Citat je valjda nastao 2001. godine, a autor je neki marketinški strateg. Trebalo je odmah da provalim, čim sam prvi put čuo kako Fordu prišivaju ovu rečenicu. Ali, opet, djelovalo je uvjerljivo, jer svi smo mi odgajani na mitu o geniju, na priči da postoje izuzetni pojedinci čije će ideje okrenuti tok istorije.

Ove sedmice sam predvodio svoje studente u svečanoj diplomskoj ceremoniji. Divna prilika da se obilježi prelaz u životu i oda priznanje timskom trudu bez kojeg se ne može dalje. Jedna moja koleginica vodila je prvu generaciju diplomaca novog četvorogodišnjeg programa. Bili su to brucoši — studenti spremni da povjeruju u srž ideje tog obrazovanja, jer još nemaju starije kolege da im prenesu iskustvo. Novaci moraju sami krenuti da krče svoj put. Vjerujem da postoje izuzetni pojedinci, ali i da velikim misliocima treba zajednica da njihove ideje sprovede i podrži. Potrebni smo jedni drugima.

Taj lažni Fordov citat pogađa i našu Ahilovu petu — ultimativni FOMO (strah da ćemo nešto propustiti). Tu su i one uvredljive etikete koje lijepimo jedni drugima: “Bojiš se promjene. Zaostaješ.” Obično se uz to provuče i doza ejdžizma —  novo je uvijek najbolje, a staro zastarjelo.

A šta ako ne povjerujemo u taj hajp? Šta ako istaknemo da ono što prolazi kao “genijalnost” zapravo nije ništa drugo do lažna slika “nadčovjeka”?

Loše ideje postaju gore kada u njih povjeruje više ljudi. To je današnji cilj svih koji imaju interes da nam prodaju novu tehnologiju. Od Sama Altmana do Sala Khana, svi oni nastupaju s misionarskim žarom, s idejom tehnološkog imperativa, a sve to začinjeno ličnim finansijskim interesom.

Ali ne vodimo mi bitku protiv svemoguće elite — mi se svakog dana borimo sa samim sobom i  sopstvenim izborima.

Moj komšija, recimo, ima tri kćerke mlađe od 14 godina. Napravili su stanicu za punjenje telefona pored ulaznih vrata i kupili starinske budilnike. Nijedan telfon ne ide gore, u spavaće sobe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/93a0a2e8-1cca-49eb-8a71-8190a3eaeffa)
Rumeno lice, itaracije{.caption} 

Sinoć sam doživio nekoliko minuta tehno-terora kada mi je eksterni hard disk pokazao da je prazan. Sedam godina rada – možda izgubljeno.

Najviše me uznemirila mogućnost da su izgubljene sve iteracije. Završne verzije radova sačuvane su na drugim mjestima ili poslate klijentima — ali svi oni eksperimenti, pokušaji, skice, koraci do konačnog rješenja — mogli bi zauvijek nestati. To je kao ledeni brijeg — najveći dio je pod vodom. To je najinspirativniji i najfrustrirajući dio stvaranja umjetnosti — moramo pokušavati, griješiti, ponavljati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ae4a725a-271a-454c-b00c-5d0b2e8295c1)
Uništenje i Iteracija: Ista tabla — slike obrisane{.caption} 

Sviđa mi se obrt I.A. (iterative art — iterativna umjetnost) nasuprot A.I. (artificial intelligence — umjetna inteligencija). Treba nam neka naša, jednako zvučna skraćenica.

Ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke, dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo u na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja i izražavanja vizuelnih ideja.

Dobrodošli u doba I.A.

Članak je preuzet sa autorovog bloga.{.caption} 

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/)

Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja

I mi IA za trku imamo