Misao na webu
CRNA GORA,
SVJEDOKINJE 50 I 87

Crnogorski vojnici i silovanja u Foči

Počast žrtvama, Žene u crnom, 2015, foto: RSE
Zločina ratova devedesetih za koje su odgovorni i vojnici iz Crne Gore

Iako do sada nije bilo državljana Crne Gore koji su odgovarali za zločine silovanja u Foči 1992/93. godine, svjedočanstva žrtava govore o višestrukim zločinima crnogorskih vojnika.

Dokazne materijale pod pečatom Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija, Crna Gora još ne može koristiti dok ne promijeni Krivični zakon što se očekuje do kraja godine.

Pred Sudom je govorilo više svjedoka, među kojima i Svjedokinja 50 koja je opisala jednog crnogorskog vojnika kao čovjeka starog i odvratnog koji je odveo u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.”

Svjedokinja 50 je Međunarodnom sudu UN-a rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari.

“Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.”

Svjedokinja 87 je preživjela višestruka silovanjima i trafikovanje iz Foče do Nikšića i Podgorice, kad je imala 15 godina.

Svjedočila je 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, koji su proglašeni krivi za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora.

Svjedokinja 87 je između ostalog rekla da je silovana u svojoj školi, srednjoškolskom centru Nikola Tesla u fočanskom naselji Aladža.

Srpski vojnici žene su odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”. Po riječima Svjedokinje 87, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju.

“Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”.

Svjedokinja 87 je kasnije prebačena u jedan stan gdje je silovana sve do februara 1993, kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka.

Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “(p)itale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “(P)ogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.