Sa zadovoljstvom konstatujem da je posljednji preživjeli u bici kod Navarina mrtav. Možda ćemo sada konačno moći da počinemo od te bitke. Čini se da to mislim u ime svih, ali to je samo govorna figura; mislim samo i isključivo na sebe.
Cijeli život me nervira bitka kod Navarina. Ne pamtim vrijeme kada me spomen te bitke nije iritirao. Nemam ja problem sa samom bitkom; samo što nikad nisam uspio da je razlikujem od bitke kod Lepanta. Ne znam ništa problematičnije od ovakvih zabuna; svi ih imamo; niko nije pošteđen; zagorčavaju život i postojanje čine zamornim.
Oduvijek sam znao da je Servantes ranjen u jednoj od ove dvije bitke, ali nikad nisam mogao tačno da kažem u kojoj, a da opet ne provjerim u ciklopediji. Izlizao sam ciklopediju za ciklopedijom kako bih zaključio o kojoj se bici radi, ali nikada nisam uspio da učinim da se informacije zadrže nakon što sam ih našao. Ponovo sam konsultovao ciklopediju i, kao i obično, i ovaj put sam otkrio da je Servantes ranjen u borbi kod Lepanta. Po sto pedeseti put to saznajem, a otprilike stoti put želim da su ga ranili u obje te bitke; onda bih njegov dosije mogao da držim čistim, a sopstveni um mirnim.
Ne pomaže mi činjenica da je jedna bitka drugoj prethodila oko tri vijeka; u mojoj zbrkanoj glavi, one se drže zajedno i nikako da ih razdvojim. Ali zanimljiva mi je činjenica da mi smrt posljednjeg preživjelog Navarina pruža ličnu satisfakciju, jer nemam ništa protiv njega; samo sam sit njegove bitke.
Ali dobro, nema veze, pusti to; ne vrijedi da pokušavam da analiziram šta osjećam; nikad to neću moći; to je nešto kao osjećanje koje već četrdeset godina gajim prema knjaževima od Montenegra. To me ime uvijek živcira; no ipak imam kao konkretan razlog – trivijalan, ali kakav-takav.
Prije 40 godina, kada je grupa nas, na ekskurziji Kvejker sitija, obilazila pariške znamenitosti i stigla do Napoleonove grobnice, zaustavili su nas na ulazu i obavijestili da knjaz Crne Gore obilazi grobnicu, te da moramo sačekati dok ne završi. Čekali smo pola sata vani, a vrijeme je bilo vrlo dragocjeno za nas jeftine hodočasnike.
Nikad ranije nisam čuo za njega, ali sam se raspitao i otkrio da drži gazdinstvo negdje u blizini Turske i da na njemu gaji kamenje – ne neko posebno važno gazdinstvo, ali kako je bilo knjaževina, crnogorskom knjazu je ipak davalo određenu težinu i uvrstilo ga među plemstvo.
Godinama kasnije, kada sam stekao porodicu i dok smo putovali po Evropi, telegrafom sam iznajmio sobe u jednom hotelu u Veneciji i kada smo stigli, jadni i umorni, sobe su bile zauzete. Gazda je objasnio da je bio dužan da ih izda knjazu Crne Gore, koji je neočekivano doputovao.
To su bili počeci čitave jedne serije narušavanja mog mira i spokoja od strane knjaževa crnogorskih, koje doseže do danas. Zbog knjaževa crnogorskih više ne idem u Evropu. Čak desetak puta su mi stali na put; bili su jedna od glavnih smetnji u mom životu; to ime mi je vječna sekiracija kad god i gdje god da ga vidim. Lepanto, Navarino, Montenegro: zauvijek su me naoštrili protiv svakog imena koje se završava na o.
Čini se trivijalnim što me pogađaju takve sitnice, a ipak je sasvim prirodno, budući da su sve ljudske brige trivijalne, a ove moje krupne kao i bilo koje druge.
*Napomena:
Mark Tven (Samjuel Lenghorn Klemens) je 1867. otputovao u Evropu i Svetu zemlju na parobrodu Kvejker siti, sa oko sedamdeset pet putnika, od kojih je samo nekoliko bilo iz Plimutske crkve Henrija Vorda Bičera u Bruklinu, odakle je i potekla ideja za ekskurziju.
Klemens je revidirao svoje novinske članke za časopise San Francisko Alta Kalifornija i Njujork Tribjun i iskoristio ih za više od polovinu knjige Naivčine u inostranstvu (1869).
Dana 5. jula, on i dva saputnika (Danijel Slout i dr Abraham Rivs Džekson) krenuli su vozom iz Marseja za Pariz, gdje su ostali nedjelju dana. U to vrijeme, Nikola I (1841–1921), knjaz (a kasnije i kralj) Crne Gore, boravio je u Parizu u posjeti Međunarodnoj izložbi. Ni u novinskoj prepisci ni u knjizi ne pominje se susret s Nikolom I, ali se on gotovo sigurno dogodio, budući da je deset godina kasnije Klemens o tome govorio u bilježnici iz 1878.
U jesen 1878, Klemens je boravio u Veneciji s porodicom (i supruginom prijateljicom Klarom Spolding). Stigli su 25. septembra naveče, nakon napornog jednodnevnog putovanja iz Belađa, na jezeru Komo. Odsjeli su u Grand Hotelu d’Italie, čija je južna strana bila na Velikom kanalu. Preuzimanje njihovih soba u nekom drugom hotelu od strane knjaza Crne Gore nije potvrđeno, ali je krajem septembra Klemens zapisao u bilježnicu „Sreo crnogorskog knjaza…”
Prevod: Ana Savjak