Stvaralački nagon gonio me je uvijek kao glad. Prihvatao sam ga sa zadovoljstvom, ali se nikada nisam svjesno pitao, otkuda ta žudnja za umjetničkim stvaranjem. Posljednjih nekoliko godina, glad se gubila da bi se pretvorila u nešto drugo. Sada me više ne zanima da saznam koji su tome bili razlozi.
Sjećam se, iz ranog detinjstva, velike želje da se hvalim svojim dostignućima: crtežima, fudbalom, plivanjem. Imao sam veliku potrebu da pažnju svojih vršnjaka privlačim na ove prve znake mog postojanja. Uvijek sam mislio, da mi ljudi nedovoljno poklanjaju pažnju. Kada stvarnost više nije bila dovoljna, počeo sam da izmišljam: zabavljao sam svoje prijatelje nevjerovatnim pričama mojih potajnih tumaranja. To su bile nezgodne laži koje su se rušile u dodiru sa visoko nadahnutim skepticizmom svijeta oko mene. Najzad sam se povukao i zatvorio u svijet svojih snova. Dijete u potrazi za ljudskom toplinom, opsjednuto svojom maštom, brzo se pretvorilo u uvrijeđenog, lukavog i sumnjičavog sanjalicu.
Ali sanjalica je umjetnik samo u svojim sanjarijama.
Potreba da me čuju, da komuniciram, da živim u toplini jedne zajednice, bila je još tu. Jačala je u korak sa mojom usamljenošću. Nemam potrebe da naglašavam da je film postao moje sredstvo izražavanja. Razumjeli su me, na jeziku od riječi, koje su me ionako bile iznevjerile, jačem od muzike kojom nisam vladao, jačem od slikarstva, koje me je ostavljalo ravnodušnim. Odjednom sam bio u mogućnosti da komuniciram sa svijetom oko sebe, na jeziku izgovorenom dušom duši, rečenicama koje su izbjegavale kontrolu intelekta, jednim skoro neopisivo čulnim putem. Sa svom zapanjujućom glađu djeteta nudio sam svijetu snove, intelektualna uzbuđenja, fantazije i ludosti. Moj uspjeh bio je strahovit, ali u suštini, to je jedna nevažna sekvenca.
Ne potcenjujem ono što sam vjerovatno i postigao. Mislim da je to bilo i da ostaje od važnosti. Ali sada mogu da vidim prošlost u novom i manje romantičnom svijetlu, a to mi daje sigurnost. Danas je moje stanje ne tako komplikovano, ne tako interesantno, i povrh svega ne tako sjajno kao što je to nekada bilo. Da budem potpuno iskren, danas doživljavam umjetnost (ne samo filmsku) kao nešto bezvrijedno: umjetnost više nema tu moć, niti mogućnost da utiče na razvoj našeg vremena.
Sedmi pečat, 1957. foto: Criterion
Literatura, slikarstvo, muzika, film i pozorište rađaju se i stvaraju zajedno. Rađaju se promjene i kombinacije da bi jedna drugu uništile. Posmatrano sa strane, pokret izgleda nervozno vitalan. S napetom revnošću, umjetnici prikazuju za sebe i za sve više zbunjenu publiku, slike o svijetu koji više ne mari za ono što voli ili misli. U nekim zemljama umjetnici se kažnjavaju, umjetnost se smatra opasnom, prigušava se i usmjerava. Ali, umetnost je ipak, smjela, slobodna, neodgovorna. Pravac je intenzivan, skoro grozničav, kao koža zmije puna mrava. Zmija je kruta jer je mrtva, izjedena, lišena svog otrova, ali je koža puna uzavrelog života.
Ako sam postao jedan od onih mrava, moram da se pitam, da li uopšte vrijedi da produžim sa ovim radom.
Odgovor je: da. Da - iako je na sceni ostala samo jedna stara, voljena i dobro očuvana žena koja je znala za bolje dane. Da - iako mnogi drugi ljudi smatraju da je Divlji zapad stimulativniji nego Antonioni ili Bergman. Da - iako mi nova muzika daje osjećanje gušenja kao u matematički razređenom vazduhu, iako sterilizirano slikarstvo i skulptura tonu u sopstvenoj paralizirajućoj slobodi, iako se literatura pretvorila u hrpu riječi bez poruke.
Neograničena, nezasita radoznalost koja se stalno obnavlja i koja me tjera dalje - radoznalost koja me nikad ne ispušta
Mislim da se danas ljudi mogu potpuno odreći pozorišta, jer žive u središtu drame, čije su različite faze neprestano prouzrokovane lokalnim tragedijama. Ne treba im muzika, jer su svakog trenutka izloženi uraganu zvukova, koji prevazilaze granicu izdržljivosti. Ne treba im poezija, jer ih je zamisao o svemiru pretvorila u funkcionalne životinje, koncentrisane na jedan vrlo interesantan - ali za za poeziju neupotrebljiv - problem metaboličkih smetnji. Čovjek (onako kako ja vidim sebe i svijet oko sebe) postao je slobodan, užasno i vrtoglavo slobodan. Čuvamo religiju i umetnost kao konvencionalni znak poštovanja prema prošlosti, ili kao rekreaciju demokratski raspoloženih gradana.
Ako se uzmu u obzir sve ove nezgode, i ako još i dalje tvrdim da želim da radim na polju umjetnosti, postoji jedan vrlo jednostavan razlog. (Izostavljam ovde novčani.) To je moja radoznalost. Neograničena, nezasita radoznalost koja se stalno obnavlja i koja me tjera dalje - radoznalost koja me nikad ne ispušta i koja je u potpunosti zamijenila moju čežnju za zajednicom i dodirom. Osjećam se kao zatvorenik, koji je posle dugog robovanja odjednom suočen sa vrtlovitim životom. Bilježim, zapažam, otvaram široko oči. Sve je nestvarno, fantastično, zastrašujuće ili besmisleno. Dohvatam trunku prašine. Možda je to film. Zar je to važno? Uopšte ne. Ali mislim da je interesantno i pogotovu ima posledica ako i jeste film. Šetam se sa trunkom prašine u svojim rukama, srećan sam ili nesrećan. Guram druge mrave, a zajedno izvršavamo ogroman zadatak. Zmijina se koža pomiče.
Ovo i samo ovo, moja je istina. Ne želim da to bude istina i nekog drugog, i kao utjeha vječnosti, rekao bih, da je ona prilično blijeda. Ali kao osnova moje umjetničke djelatnosti za ovih nekoliko godina, ona je zadovoljavajuća bar za mene. Predati se umetničkom stvaralaštvu pruža veliko zadovoljstvo, ali je istovremeno, ne uvijek tako prijatno. Ima, međutim, jednu prednost: umjetnik živi isto onako kao svako drugo živo biće koje postoji, samo za sebe. Ovo čini jedno mnogobrojno bratstvo...
Prevod: Biljana Bojadžievska; red. obrada: Normalizuj