I
Moja braća su zdravi ljudi
neopterećeni povišicom
zadovoljni ako ikad dobiju i minimalnu
oni su vječno začuđeni zašto im otac uplaćuje osiguranje
ne bune se što rade na crno
normalni ljudi u kapitalističkom bezvremenu
zadovoljni ispodprosječnom platom
skromim poklonima za skromnu djecu
njihove radosti potrošačko društvo ne bi ni priznalo za radost.
Tako je lako nikom ne zavidjeti
nikoga ne mrzjeti
živjeti neposredno bez gorčine
zavidim im
jer su bolji ljudi od mene.
II
Moj otac je pravi proleter
društveno osviješćeni električar
koji je previše pošten da se prikloni bilo kome
odrasla sam uz antiratne parole
prezir prema lokalnim ulizicama
i partijskim profiterima
on me naučio da čitam klasike
i da se rad uvijek isplati.
Još uvijek nije
ali još mu vjerujem
jer nikad nije lagao
čovjek
kome je istina
osigurala da ima nezaposlenu djecu.
Majka stalno govori
da ocu nije važno da je nešto lijepo
samo završi stvari da budu funkcionalne;
vječno ću braniti tu estetiku unutrašnjeg
jer rad nije lijep
ali je težak
poštenje nije isplativo
spoljašnja ljepota je čist
kapitalistički izum
nastala u uređenim salonima
fukare.
III
Moja majka ima reumatoidni artritis
u čvorovima na njenim prstima
ima više ljubavi nego u cijeloj prosječnoj ženi.
Živi od sreće svoje djece
za raspoloženje muža
ne trudi se da bude u pravu
to prepušta drugima kojima je
takvo nešto važno -
meni na primjer.
Ona se trudi na drugi način
ona brine i nikog ne opterećuje svojom brigom
jedini pokazatelj brige je njena autoimuna bolest
o kojoj jedva brine.