I
Ako prihvatimo tezu da se socijalno vrijeme ubrzava, tj. da sve više nastojimo ubrzanjem tempa djelovanja (promjena) u životu nešto više napraviti u istoj jedinici vremena (akceleracija)... onda nam je jasno zašto nemamo vremena i zašto se posljedice ubrzanja djelovanja negativno odražavaju na ljudski život i život u prirodi.
Jasno je i to da takvo ubrzanje ne može ići u nedogled. Zato se postavljaju pitanja, na primjer, kako će to uticati na budućnost čovječanstva? Je li moguće usporiti ličnu i društvenu aktivnost (ritam, brzinu) i kako bi to uticalo na budućnost zapadne civilizacije? Pitanje je, je li uopće više moguće usporavanje života – deceleracija?
II
Načelo “jednostavne polaganosti” (sporosti) danas može biti problematično: na nivou pojedinca jer ne voli zastoje u saobraćaju ili redove na šalterima, a na razini društva jer neka politička rješenja taktikom “oklijevanja” i “otezanja” rješenja ne postižu pravi cilj, itd.
Da bi društvo usporilo brzinu sistema, a time i života, najprije je potrebna svojevrsna konsenzusna odluka o tome. Možemo se samo nadati da će jednom i do toga doći. U protivnom, perspektive nisu optimistične. Nije riječ samo o individualnom usporavanju, nego usporavanju cijeloga društva, jer su te dvije razine međuzavisne.
III
To ne znači da će svi pojedinci prihvatiti izbor usporavanja brzine života. Uvijek je u društvima bilo onih koji su živjeli (pre)sporo kao i onih koji su živjeli (pre)brzo u odnosu na društveni kontekst. Da bi se društvo svojevoljno i svjesno (a ne pod pritiskom rastućih problema ekološke krize) odlučilo na usporavanje, potrebna mu je i vremenska empatija (Zeitempathie), tj. uvažavanje i cijenjenje vremena prirode.
Prikladnost prirodnog vremena načinu života i ritmu ljudskog organizma stvarala je tokom povijesti otpor povećanju brzine života društva. Štoviše, proklinjana je “tiranija mjerenja vremena”, odnosno sat, još od antičkog doba. Carl Honoré drži da se razvio svjetski pokret za usporavanje i prkos brzini. Za taj pokret, koji je 2002. godine brojio oko 12 miliona, “sporo” znači “lijepo”, ono je “vrlina”.
IV
Pod usporavanjem ne mislimo na povratak unazad, na zaustavljanje čovjekova napretka, nego na modifikovanje postojećeg modela napretka koji sve brže “guta” resurse i sve više “odbacuje” otpad u okolinu, a čovjeka šalje u “antikvarijat”.
U strukturi otpada modernog društva nisu samo materijali (predmeti), nego je sve više ljudi koji ne mogu fizički ili intelektualno pratiti i izdržati tempo rada i života. Zahtjev za inovacijama, posebno u vodećim tehnologijama, ugrožava i mlađe zaposlenike koji postaju potencijalni otpad na “ljudskom smetlištu”, “smetlištu ljudskih resursa” zvanom “berza rada” ili “biro za zapošljavanje” (ne računajući i one što kopaju po kontejnerima da bi preživjeli). Uopšte mislimo na smanjivanje entropijskih procesa.
V
Odluka o promjeni orijentacije i tempa života trebala bi vremena da se započne sprovoditi, jednostavno zbog zakona inercije i potrebe prestrojavanja glavnih sektora post/modernog društva. Za takvu odluku potrebno je prethodno priznati postojanje unutar-civilizacijskog konflikta kao vremenskog konflikta.
Chris Burden, Doomed, 1975.
Tržište roba nije drugo nego tržište vremena, kompeticija različitih vremenskih formi. Što se brzina povećava to se konflikt vremena uvećava. Usporavanje (brzine života) moguće je na dva načina: produžavanjem vremena u kojemu obavljamo neku aktivnost (treba li spremati brzinska jela u par minuta; treba li sašiti ili skrojiti toliko haljina u jedinici vremena, itd.), odnosno smanjivanjem brzine aktivnosti unutar jedinice vremena (pitanje je treba li pojedinac raditi do granica lične izdržljivosti, snažeći se i različitim medikamentima; ili, je li potrebno u društvu proizvesti baš toliku količinu proizvoda u datom vremenu s tendencijom povećanja proizvodnje?).
VI
Usporavanje ritma mora nastupiti najprije u ekonomiji, tamo gdje je započelo i gdje se diktira tempo rada i ubrzanje života. A prije ekonomije, mora se dogoditi promjena shvatanja u čovjekovoj glavi – ljudskoj svijesti – da je za održivi razvoj potrebna ekološka ekonomija.
U ekologiji vremena ekološka ekonomija znači takvo shvaćanje ekonomije po kojemu je ekonomski sistem dio ekološkog sistema, te da ekonomija mora uskladiti ritam svojega vremena (proizvodnje i potrošnje) s vremenom “ekonomije prirode”. To je zahtjev koji nema nikakve, osim asocijativne, veze s primitivnim društvima, nego je upućen industrijskom društvu. Za početak, ekonomija treba smanjiti ritam i brzinu i tako utjecati na usporavanje brzine društva.
VII
Tehnološke mogućnosti ekonomiji su na raspolaganju, ali ne i društveni mehanizmi koji će obuzdati stalno rastuću pohlepu. Zato je za usporavanje potreban i uticaj razvijene ekološke, što će reći i građanske, svijesti društva.
Preuzeto iz: Ekologija vremena. Vrijeme kao integrativni i dezintegrativni čimbenik; Priredili: Normalizuj.me