Misao na webu
CRNA GORA,
mimohod

Radovan Zogović: Bilješke o Andriću

Radovan Zogović (1907-1986)
„Bilješke o Andriću“ napisane su 1963. godine, a objavljene tek 1990. U ovom odlomku Zogović govori o svom položaju posle 1948. godine, kada nije podržao jugoslovenski otklon od Rezolucije Informbiroa.

Od 6. septembra 1949. do početka jeseni 1950. ja nijedanput nijesam izišao iz dvorišta i kuće u kojoj sam stanovao. Tome je bilo mnogo razloga, a jedan od glavnih bio je što nijesam mogao da podnosim praćenje kome sam bio podvrgnut, praćenje od same dvorišne kapije pa kud god da krenem – dva sprijeda, dva straga, u stopu, svaki s desnom rukom u džepu. Za tu godinu dana posjećivala me povremeno samo Desanka Maksimović, a u kuću je, osim žene i djeteta, ulazio samo još poštar, naplaćivač struje, brijač i, s vremena na vrijeme, pokoji pretendent na kućicu u kojoj sam stanovao (bila je mala i zimi vrlo hladna, i to me spasavalo!). Bivše drugove, prijatelje i poznanike počeo sam sretati, na ulici dabome, tek pošto sam, početkom 1951, prinudno preseljen u Cvijićevu ulicu, pa sam ponekad odlazio da potražim vazduha na Kalemegdanu ili u Botaničkoj bašti.

Bivši drugovi, prijatelji, znanci, rođaci prestali su da se na ulici pozdravljaju sa mnom, čak i sa Verom, još u proljeće 1949 godine – to uostalom nije primjenjivano samo prema nama. Neki od njih prolazili su okrenuvši glavu na drugu stranu, neki su obarali pogled, neki poizdalje skretali na drugi trotoar ili za najbliži ugao, neki su – ako ih je bilo dva ili više – prolazili u isforsirano živom razgovoru, a jedan je, izbliza iznenađen mojom pojavom, odjednom zastao pred uličnim drvetom, zabacio glavu i stao da traži vrapce koji se, neuviđavni kakvi već jesu, nijesu tu na vrijeme našli. Oni, pak, koji su prolazili gledajući me izazivački, bili su vrlo rijetki. Primijetio sam, međutim, da su mi se u bolničkom krugu, ili na usamljenu mjestu javljali i oni koji su me na ulici već više puta mimoišli bez pozdrava. A za onog koji bi mi se normalno javio, ja sam, poslije iskustva od nekoliko mjeseci, unaprijed znao i sebi govorio: ovaj je ili demobilisan ili otpušten iz službe; u svakom slučaju – neće se dugo kretati ulicama. I ne zato što se meni javio, nego zbog onoga što ga je podsticalo da se javi.

Prvi od pisaca koga sam sreo pošto sam bio preseljen u Cvijićevu ulicu bio je Veljko Petrović. Bio je jedan od onih, u Beogradu tako rijetkih, proljećnih dana koji – vedrinom i čistoćom koja proširi i produži ulice, blagim suncem koje se posebno ne primjećuje – izmame na glavne ulice i na Kalemegdan i mlade i stare. Desanka Maksimović i ja, idući na Kalemegdan, prošli smo, ispred Narodnog pozorišta, na lijevi trotoar Vasine ulice. I kad smo sreli Veljka Petrovića – visok, uspravan, odjeven kao mladić u proljeće, sa šeširom u desnoj ruci, on je išao s još dvojicom ljudi, nadmašujući ih za čitavu glavu.

Ja sam se, od početka bojkota, držao mučnog pravila da se nikom prvi ne javljam, ali kako sam bio s Desankom koja će se pozdraviti s Petrovićem, i kako se radilo o nepartijskom, starom piscu, o tom piscu koji je čak i prije rata pokazivao prijateljstvo prema meni, ja sam, u istom trenutku kad je Desanka nazvala dobar dan, skinuo šešir i poklonio se. A Veljko Petrović, koji nas je prolazio s moje strane, nagao se tako da to naginjanje znači preskakanje mene i vrlo naglašeno rekao:

– Dobar dan, gospođo Maksimović!

Slikara Đorđa Kuna, predratnog i ratnog druga, koji je 1947. poklonio mojoj ženi veliku skicu „Partizanka“, rađenu ugljenom, a 1950. je uzeo natrag i poklonio drugom, sreo sam istog proljeća u Knez-Mihailovoj ulici – on me, ne javljajući se, gledao obično, bezizrazno, kako na kolege u kancelariji gleda činovnik po povratku iz zahoda. Milan Bogdanović, isti onaj koji se vajkao što mu prostor ne dopušta da u zbornik „jugoslovenske poezije“ uključi čitavog Ali Binaka, a zatim je „iz književnih razloga“ odobravao isijecanje mojih pjesama iz tog istog, već odštampanog zbornika, išao je na mene, cijelom širinom Poenkareovo-Staljingradsko-Makedonske ulice, samim trbuhom, koji mu inače nije bio baš velik, s rukama, istim onim kratašnim rukama kojima se obavezno obadvijema skupa, toliko puta rukovao sa mnom, odmahivao je oštro i prezrivo: odbij! Janko Đonović javio mi se u rejonu Botaničke bašte, a u „užem centru“ prije toga nije htio da se javi. Eli Finci prešao je sa suprotnog trotoara da se rukuje sa mnom i Verom, a poslije nedjelju dana povinovao se naređenju i poveo Đilasu „delegaciju pisaca“ koja je tražila dopuštenje da me Savez isključi iz svog članstva kao „izdajnika naše socijalističke domovine i neprijatelja naroda“. Najteže mi je, međutim, pao postupak Velibora Gligorića. Ja sam njega držao za čovjeka koji ima hrabrosti, karaktera; prije rata mi smo skupa, kao urednici, potpisivali časopis Umetnost i kritika. Kad se, poslije rata, vratio iz Njemačke, ja sam se pobrinuo o njemu koliko sam najviše mogao; on mi je, jedini – prijateljski, bez okolišanja – rekao za pjesmu „Vladičin Han“ da nije dobra. Njegovu kandidaturu za profesora Univerziteta progurao sam isključivo ja – tu sam valjda bio jedino nepopustljiv, jer nijesam mogao da se pomirim s nepravednim i podmuklim otporom toj kandidaturi; ja sam Gligorića predložio za upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I sve sam to činio u uvjerenju da je tako pravedno, ne obazirući se na neprijatnosti. A kad sam 1952. sreo Gligorića u Knez-Mihailovoj ulici i, ne odoljevši, nasmijao mu se, on je prvo oborio glavu pa je, pohitavši, sišao s trotoara i daleko me zaobišao.

Gledajući i proživljavajući sve to, sve ove i mnoge druge, slične susrete, ja sam često pomišljao na Andrića: kad li ću susresti njega i kako li će on pri susretu postupiti? – pitao sam se, priželjkujući susret, strepeći od njega. Odgovor je došao u proljeće 1952. Andrić se pojavio u Kolarčevoj ulici, na pedesetak koraka od mene – išao je samom sredinom ulice, prema Trgu republike, meni u susret. Ja sam se obradovao, osjetio sam čak onaj mlaz u grudima koji se pojavljuje i nestaje na istom mjestu, ne raznoseći se po tijelu i od kojeg, ipak, moramo da priuzmemo vazduha. A Andrić, koji je dotle išao jednostavno, odjednom je, ne davši nikakva očitijeg znaka da me vidio, spustio očne kapke, velike i veoma vidljive, i počeo je da se kreće, da mi se približava, da me mimoilazi, onim hodom koji se za mimoilaženog ubrzava a za mimoilaznika usporava, traje dugo, i mimolaznik ga, to se vidi, sve vrijeme osjeća. Približavao mi se i prošao je važan, namešteno zamišljen, primjetljiv usred prepune ulice, kakav inače nije ili bar kakvog ga ja nikad dotad nijesam vidio.

Ivo Andrić (1892-1975)

Tri-četiri mjeseca kasnije sreo sam ga opet – na Kalemegdanu. Bilo je ono doba ljetnjeg dana kad sunčana svjetlost već utrne a sumrak još nije takav da se svjetiljke upale – stišano i malo zanimljivo doba dana čak i u velikim gradovima. Vera i ja ulazili smo u Kalemegdan s Malog Kalemegdana, a Andrić je polagano dolazio slijeva, onom početnom stazom koja ide uporedo sa ulicom i tramvajskom prugom – na njoj se obično svijet najmanje zadržava. Približavajući nam se, Andrić se držao tako kao da nas nije primijetio i ne primjećuje. I mi smo iskoristili raspuće i mimoišli ga, ali naša je staza prema njegovoj ležala tako da nam je i dalje, sa strane, bio vidan. I on je brzo, jedva primjetljivo, pogledao desno i lijevo – nikoga osim nas i dva-tri povisoka žbuna nije u tom kutku parka bilo ni desno ni lijevo. I pozvao je onoliko glasno koliko je bilo neophodno da čujemo:

– Druže Zogoviću! – tako me on uvijek oslovljavao.

Kad smo mi zastali, on je pripitao jesmo li to mi, rekao je da stanemo i pošao prema nama, a mi prema njemu. Rukovao se s nama srdačno i upitao me da li smo ga bili vidjeli, i ako jesmo, kako smo mogli da ga zaobiđemo. Ja sam ga tada podsjetio na susret u Kolarčevoj ulici, najobazrivije i najpogodbenije što se moglo. On je odlučno rekao da moj zaključak nije tačan – nije me vidio. Mene je susret obradovao i nijesam htio da razmišljam je li moj zaključak bio tačan ili nije: to mi više nije bilo ni važno, a nije bilo ni vremena za to (to sam tu i u svim sličnim susretima jasno osjećao i od toga poslije danima bolovao!). Andriću je bilo važno i dva-tri puta je ponovio svoje tvrđenje i čuđenje, ali mu se ipak i žurilo, pa je, kao na važnije, prešao na drugo: pitao je kako sam, kako sam? Ja sam mu ukratko, žureći, rekao kako sam, šta se sve radi sa mnom, rekao sam mu čak i to da su mi brata, ni kriva ni dužna, samo zato što je moj brat i što nije prekinuo porodične veze sa mnom, osudili na 10 godina robije.

– Strašno, strašno! – rekao je Andrić s bolom, i po tome kako je ovo rekao, bilo je jasno da se njegov zaključak ne odnosi samo na moj slučaj. Dok nam je govorio, Andrić je nekoliko puta jedva primjetljivo pogledao oko sebe, a pošto je rekao svoj zaključak, pohitao je da se pozdravi i pošao, potišten očigledno. Učinivši nekoliko koraka, okrenuo se i rekao: „Ne mimoilazite me kad se sretnemo!“ I ja, ne znajući sigurno je li na sebi imao mantil ili nije, odnekud jasno vidim kako mu se, dok se udaljava od nas, mantil zapliće oko nogu. Stvari su, vrlo mogućno, i ovdje kao u onoj Dučićevoj proznoj egzaltaciji, dobile onakav izgled kakav im je dala naša duša!

Poslije ovoga, u toku pet dugih godina, sreo sam Andrića svega dva ili tri puta. Pošto se on od toga nije uklanjao, ja sam mu se svaki put javio, i on je odgovarao prijateljski, ne zastajući, istina, i ne pokazujući nikakva znaka ni želje da ja to učinim.

Poslije 1958, međutim, sreo sam ga više puta, i on je svaki put zažmurio ili je sagao, ili okrenuo glavu. Jednom se to desilo na stazi u parku ispod hotela „Metropol“: na pravoj, dosta uzanoj stazi nije bilo nikoga do nas dvojice – išli smo jedan drugom u susret i vidjeli smo se izdaleka. I kad je između nas ostalo još kojih desetak metara, Andrić je spustio očne kapke, zapeo glavom i prošao vrlo odlučnim korakom, gotovo ljutit što sam se pojavio na ovoj stazi (meni je ovaj susret pao najteže – trpija od njega trajala je u duši nekoliko dana). Drugi put se to desilo u „Jugoslovenskoj knjizi“: Vera i ja ušli smo u lijevo krilo knjižare i još s vrata ugledali Andrića. Ja sam se za trenutak uzbudio i uzmučio: šta sad, ali Andrić je sam našao rješenje: okrenuo se, porebarke, sagao se nad tezgom uz koju je stajao, skupio se i zaposlio nečim, izrebren pomalo na stranu otkud smo mi ušli, kao da je otud dobio ili čekao udarac, čak se – sad mi se čini – uvio u mantil. A svega tri dana kasnije sreo se u Dečanskoj ulici s Verom – i njoj se samoj javio, čak je zastao, rukovao se, raspitivao se o njenom zdravlju, o meni.

Otkud, ponovo, nejavljanje, otkud sve ovo? – pitao sam se mnogo puta i nikako nijesam nalazio onaj odgovor koji „znači rješenje“. Jedno vrijeme ja sam čak pomišljao da je Andrić krivo shvatio moju posvetu na knjižici Došljaci koju sam mu poslao 1958 – u toj posveti ja sam sramežljivo priznao Andriću kako ponekad dobijam želju da ga vidim i kako mu to kazujem jer sama želja nije smrtni grijeh čak ni za katoličku dogmatiku. Ali do ubjedljivog odgovora došao sam tek pri kraju pisanja ovih sjećanja (fra Grga Martić i Milan Bogdanović zvali su to „zapamćenja“, odnosno „prisjećanja“). Međutim, ja taj odgovor neću ovdje izričito navesti. Umjesto toga, daću još nekoliko „pomoćnih“ podataka iz dana i o danima kad je Andrić ponovo počeo da izbjegava moje pozdrave.

Promjena je, kako je već rečeno, nastupila 1958. A to je godina ponovnog zaoštravanja odnosa između rukovodilaca Saveza komunista Jugoslavije i svjetskog komunističkog pokreta, između jugoslovenske vlade i vlada socijalističkog „lagera“ (kako se, posprdno, pisalo u ovdašnjoj štampi). Sredinom te godine ponovo je vođena bezobzirna haranga protiv mene: u referatima na „sastancima na vrlo visokom nivou“ lični poklon mog prijatelja Borisa Poljevoja (fotografski aparat „Zorki“) prikazivan je kao materijalna pomoć koju primam od sovjetske vlade; za ruske članke gdje je kritikovan revizionizam u jugoslovenskoj književnosti tvrdilo se („utvrđeno je“, „potvrđuje se“) da sam ih ja pisao ili inspirisao ili bar dao građu za njih; na sastancima studenata rođaci visokih jugoslovenskih funkcionera uvjeravali su svoje kolege da su moji Došljaci, koje sam, u svom izdanju, objavio kao posebnu knjižicu 1958, „odštampani parama sovjetske ambasade u Beogradu“ (to je bilo „pouzdano utvrđeno“, ali je, na žalost, za tu knjižicu, čija je prodaja bila bez suda zabranjena, otišao moj honorar od prevoda poeme Vrlo dobro V. Majakovskog).

Te godine letio je u Crnu Goru Vule Mićunović, sekretar Ideološke komisije Izvršnog odbora SKJ, i na sastanku s crnogorskim kulturnim radnicima opširno pretresao – ja sam ispisan iz živih i sahranjen još 1948. godine! – moje kosti: do posljednje koščice, do posljednje kopejke „sovjetske ambasade u Beogradu“! Te godine su, zbog susretā sa mnom, vrlo rijetkih uostalom, i zbog toga što su išli u Ideološku komisiju i tražili dopuštenje da u Savremeniku objave osam mojih novih pjesama („pokušaj legalizacije odozdo“!), uzimani na odgovornost i pred partijske komisije, „opominjani“ i „strogo ukorijevani“ Mihailo Lalić, Branko Ćopić, Dušan Kostić i Marijan Jurković. Te godine se od mene na ulici okrenuo, sam pridajući tome veliki značaj, i jedan Đuza Radović.

Pa ipak, ja nikad nijesam bio jednomišljenik onih koji osuđuju samo, recimo, Vuka Karadžića i Đuru Jakšića za njihov oportunizam, za ona moljakanja položaja, titula ili para, ona traženja oproštaja za trenutke hrabrosti i revolta, ono mahanje repom stiha i prozne rečenice pred knjazem Milošem ili kojim od raznih njegovih knezova i suknezica, koji su, da održe svoju ličnu vlast i svoja bogatstva, slali sultanu na peškeš oderane i neoderane glave svojih sunarodnika-revolucionara, gušili ili učestvovali u gušenju antisultanskih pobuna oko sebe, ponoseći se tim i porukom gospodara i pokrovitelja (recimo, Marašli Ali-paše): „More, budite vi sultanu pokorni pa, ako hoćete, nosite i topove za pojasom.“ Ne, ja sam uvijek insistirao da se ovakvi postupci ovakvih ljudi uzmu kao karakteristika prilika, prije svega; da se osudi sistem koji je čak i jednog Vuka ili jednog Đuru primoravao da griješe, dvoliče, da kade, moljakaju – da ne bi bili pregaženi i da ne bi umrli od gladi. Ali, s druge strane, ne treba zaboraviti ni to da je Andrić, u vremenu koje se u ovim bilješkama dodiruje, imao izuzetno povoljan položaj – kao čovjek materijalno apsolutno obezbijeđen, kao vrlo ugledan pisac, kao jedan od onih građanskih intelektualaca koje vlast, naročito u onom momentu, nikako nije htjela da dira (svojom tolerantnošću i širokogrudošću prema njima ona je „činila gest“ prema drugima, važnijima; to je bio dokaz „demokratizacije i zaokreta ka „demokratskom socijalizmu“). Kakav Dušan Kostić, Marijan Jurković ili koji drugi pisac, ne toliko čuven kao Andrić, a uz to još komunist, skupo bi platio održavanje najobičnije prijateljske veze sa mnom – onako skupo kako sam ja, recimo, platio svoja internacionalistička shvatanja, možda čak i skuplje! A Andrić – šta bi se desilo Andriću da je postupio onako kako je postupila Desanka Maksimović? On bi u najgorem slučaju imao nešto manje privilegija, titula, reklame i „veza na visokom nivou“. I ne bi, možda, doživio tu čast da ga A. Vučo, koji je, prema izjavi Vujkovića i V. Dedijera, za vrijeme okupacije anonimno, predajući svoje članke samom Vukoviću, sarađivao u Novom vremenu (Nedićevski list, prim. red.) – da ga taj i takav Vučo uvede u Savez komunista Jugoslavije!

Takav je, eto, materijal o ljudima i vremenu koji je ostao iz mog poznanstva i odnosa sa Ivom Andrićem. Ja sam, koliko se to najviše moglo, nastojao da materijal bude što iscrpniji. Međutim, sam fakat mog poznanstva s Ivom Andrićem nije, da tako kažem, još sasvim iscrpljen. U posljednje vrijeme, otkad se nastanio negdje blizu Tašmajdana, i Andrić i ja upućeni smo na tašmajdanski park kao na komad zemlje gdje se, bar u podne, dok park još ne služi kao „seksilište“ (iz parole na ulazu u Dom omladine) može pokoračati, osjetiti sunce, čak i nešto nalik na vazduh, i mi se tamo i sad ponekad viđamo. Andrić dolazi tamo prije mene, i ako ja, ne ugledavši ga izdalje, stupim na njegovu stazu, on se, čim me spazi, posagne i pređe na drugu, čak i na treću, već podosta oronuo, u mantilu (u mojim predstavama uvijek istom!) koji mu visi i koji mu se sad odista spleće oko nogu. A tad se ja odmah udaljavam sa staze koju on napusti, ponekad iz parka uopšte. I tako nama ono što bi trebalo da podržava ljude, da ih hrabri, podstiče i razgovara – poznanstvo, prijateljstvo – donosi muku, nedoumicu, smeta čak u časovima neophodnog odmora.

Bar meni to tako pada. I to, prije svega, zbog samog Andrića, jer ne mogu da se pomirim s tim da ljudi mogu praviti od sebe ono što on pravi; ne mogu, pogotovu, da se pomirim s ovakvim naličjem velikog pisca koji ni u jednom pogledu nije ugrožen.

Februar 1963.

Izvor: Postojanje i postajanje, priredila Vera Zogović, Matica srpska, 1992.

Agon