Proveo sam dva dana u Ljubljani i niko mi nije podviknuo, što sam shvatio kao pasivno-agresivni način da mi se kaže kako tamo ne pripadam. Situacija je ipak nametnula misao o nekom drugačijem svijetu. U zimskoj depri Tromostovlja spazio sam napokon njega – Zelenog kavalira kako nečujno kliže Prešernovim trgom. U ovakvoj tišini, pomislio sam, među užirenim golubovima kokičarima, čak i ta električna drkalica ima smisla.
Zeleni kavalir je kombi koji je nadahnuo podgoričke vlasti da potroše 44 hilljade eura i izmisle Komša, socijalni servis za prevoz bakica kroz centar grada. Problem na koji vlasti prije dvije godine nisu obratile dovoljno pažnje je činjenica da Podgorica nije Ljubljana. Zeleni kavalir može da cupka kaldrmom od tržnice do Ljubljanice, Zeleni kavalir smije kroz pješake i djecu na bordovima, Zeleni kavalir može kroz bicikliste i galerijske kvartove, kao što Komšo ne može nikud. Komšo svuda izgleda kao višak.
Prosto usvajanje jebenog Komša, zapravo transplantacija Zelenog kavalira, pokušaj da se cikotićki brektavi centar poljubljanči sasvim je propao, a Komšo ostao beskorisno rješenje, duh tuđine koji nikako da se smiri i počine. Sve rjeđe ga viđam, istina, kao da je odustao od samog sebe i uglavom čami parkiran ispred zgrade Opštine, tamo prema Bokeškoj.
Foto: Normalizuj
Za razliku od indisponiranog Komša, moram pomenuti, Podgoricom godinama veselo prolazi žuti hamer jednog kontroverznika, sa natpisom virite li špijuni i tablicama NERAD. Ne znam da li je još u akciji, ali znam da je dugo bio hit. Taj kockasti žutać vozilo je podgoričke zbilje i više odgovara začepljenom špicu i izduvnoj komori za proizvodnju buke koju nazivamo centrom grada. Usred dinamičkog kolapsa koji se taloži na raskrsnicama, jedan takav divlje parkirani hamer zapravo je moćan simbol qurca u kojem pristojan svijet živi. Kao tromb u gradskom krvotoku hamer je svoj na svome, dok Komšo ostaje smetena akvizicija sa kojom se greota i sprdati.
Još jedna stvar koju želim da primijetim u ovoj komparativnoj dijagnostici - za nekoliko dana u Ljubljani nisam vidio nijednog mišićavog psa kakve obično srećem u domovini. Dobre duše crnogorske vole mrgodne pse, naročito ako su opremljeni snažnom vilicom i instinktom da ne puste kad zagrizu. Crnogorske dušice ne okreću leđa tim jadnim stvorenjima koja EU prezire i gura ka periferijama. Našim centrom vladaju robusni kerovi, dok ljubljanski ljubimci uglavnom budu omanje rase, kicoške pudlice. U dva dana špartanja nisam spazio rasu kane korso, pit bul, ili američkog staforda koji suvereno vladaju pod Goricom.
Ništa od svega toga, samo krotki zvuk kaldrme, meka slovenščina i Zeleni kavalir koji dolazi na poziv da preveze ljude u mirovini. Sa druge strane, sa naše divne strane, pit bilovi i hameri, nerad, žutilo i vrisak kočnica, slika u koju se jadni Komšo ne može na silu ugurati, ma koliko mali bio.