Ovih dana na pijaci nude srijemuš, prodaju ga u strukovima. Mlade domaćice pitaju šta je to, a prodavači kažu - zdravo je to. I ne samo da je zdravo, nego medo kad izađe iz pećine samo srijemuš dere, da pročisti krv i dobije snagu.
Od kad sam čuo ovu reklamnu pastoralu srijemuš za mene dobija dublji miris i ukus. Sad imam cijelu sliku u glavi, meda kako se proteže, gega bunovan po livadama i traži omiljenu biljku. Slika mi oplemeni ručak, draže kusam i uživam u obroku kad znam da tamo daleko u šumi medvjed radi isto, dok mu zvjersko srce mekša pod opojnim mirisom divljeg luka.
Riječi su naravno obavezujuće i oblikuju ljudski odnos prema stvarnosti. Ta jedna slika izazvana prostim nizom glasova medo-jede-srijemuš, može promijeniti tok ručka i opredijeliti cijeli niz ugodnih događaja koji nastupaju potom.
Držimo se ovdje riječi i njihovog magičnog dejstva, pa se stoga držimo i međeda. Rekli smo da je ustao iz pećine, osluškuje proljeće u sebi dok prolazi šumom. Kao mamurni poštar traži lijek, nešto da ga kresne u novi dan, u godišnje doba, u biljno obilje pod majskim suncem. Ali zašto poštar, pitate se. Pa zato što jedna narodna izreka koju slušam od malena kaže da tamo đe je moj đed živio međed poštu nosi.
Zamišljao sam tog međeda, uvijek uredno jotovanog, sa torbom preko ramena i zelenom kapom od čoje. Nisam se dublje nadvio nad značenjem izreke, riječi prosto funkcionišu, donesu slike i prodube ukus života svojim zvukom. Međed-poštar bio je i ostao vrsta ugodnog pežorativa, uvrede koja to nije, jer sama slika koja bi da potcijeni i deklasira jedan predio, zapravo kupuje slušaoca apsurdom, poglavito dječaka koji vidi zavičaj predaka kao obećanu zemlju.
Sad već nema nazad, zapis je odmakao previše da bih se bavio ičim do međedom i uticajem riječi na sluh i maštu. U sjećanje dozivam, spreman da blago pogriješim, činjenicu da je međed kod starih Slovena dobio ime po medu. Zapravo je postojalo neko drugo odnosno prvo ime međeda, ali je bilo toliko strašno da se nije govorilo, pa je na kraju i nestalo. Zaboravljeno ime međedovo vjerovatno bi danas izgovoreno pokrenulo neki čudesan događaj, jer se u njemu nakupilo toliko uzdržane i nikad ispaljene simbolike. Dao bih sve gore napisano za poznavanje tog starinskog tabua, praimena iz doba kad su riječi upravljale životom, dozivale razornu silu, pa ih je predak koristio sa mjerom i lukavstvom.
Malo je ostalo od te magije, ali ona čeka da bude ponovo otkrivena. Ako je čovjek centar čovječanstva, onda se moj centar svijeta može opisati riječima i njima se jedino može iskupiti. Kad jednom dođe do neobične ideje da može promijeni vlastiti život, čovjek jedino može krenuti od riječi. Brižljivom upotrebom kletve i bukvice, preci su čuvali selo od napada, odbijali groznice i bolesti, plašili neprijatelja i zapravo radili sve ono što danas rade bolesnici na tviteru, avaj, lišeni svijesti o magijskom i prepušteni hladnoj tehničkoj liniji svojih neserifnih fontova.
Paklene uvrede i zvjerska pretjerivanja korisnika društvenih mreža zapravo liče na posrnulu magiju, na kruženje jedne pradavne kletve prsle na milijardu djelova, malih nejakih tvitova, beznačajnih glasova i slogovnog rashoda koji samo sa aspekta davne ukupnosti svega izrečenog mogu imati prirodu djelotvorne sirovine za stvaranje svijeta. Ali ovako rasparčane i bez starinskog značenja, sve te kreštave riječi novih medija zuje kao pčele ostale bez košnice koju je slomio nepomenik i pojeo sav med. Slast je nestala, jezik se prometnuo u sredstvo puke dojave, njime jedva mogu kazati zašto pišem o međedu, a kamoli dozvati njegovo magijskog ime od kog se ježila koža plemenskih otaca.
Poraz drevnog čovjeka doveo je do poraza međeda. Kakva je to samo pacifikacija. I jedan fun fact, omiljena igračka američke djece Teddy bear, dobio ime po predsjedniku Teodoru Ruzveltu. Pobjeda marketinga i konačno pripitomljavanje, kraj magije. Eto, dosta je arčenja riječi za danas. Ne pada mi na pamet ništa više o međedu, ili bilo čemu drugom.