Bulatu Okudžavi
Pariz-Zagreb, prosinca 1993.
Dragi Bulate,
Prilikom našeg posljednjeg susreta, u Parizu, jedva smo stigli pružiti ruku jedan drugom. Čuo sam da si bolovao. Kažu mi da više ne pjevaš.
Pišem ti pod dojmom vijesti koje stižu iz Rusije. Sjećam se tvojih riječi prilikom našeg susreta u Moskvi godine 1976: „Svašta se može dogoditi, ako samo počne...“ Više ne znam gdje stvari započinju, gdje završavaju.
Ti možda nisi iznenađen onim što se zbiva u bivšem Sovjetskom Savezu. Ja jesam, premda se nisam nadao ničem mnogo boljem. Tko je ipak mogao zamisliti da će na prvim slobodnim izborima polovica zemlje odbiti slobodu da bira. Da će Rusija odbaciti „izbor Rusije“! Doduše, to je Jeljcinov izbor, koji ne vrijedi mnogo kao ni sam Jeljcin. Zapad podržava takva predsjednika jer se boji da ne dođe gori od njega: ali i „manje zlo“ je ipak zlo. U politički život vraćaju se oni koji su vodili najgoru sovjetsku politiku. U Parlament se biraju oni koji su topovima istjerani iz njega. Jednostranački sistem pretvara se u karikaturu višestranačkog. Vladavinu u ime naroda zamjenjuje novo narodnjaštvo. Prihvaćena je reforma ustava, poraženi su reformisti. Crveni teror pretvara se u smeđi i crni. Pribojavali smo se nacionalista, a scenu zauzimaju crnostotinaši. Takva su proturječja moguća samo u Rusiji.
U ruskoj je povijesti bilo clowna i šarlatana. Takvoga kakav je Žirinovski nismo očekivali. Nisam mogao povjerovati da će se za njegovu fašistoidnu ideologiju opredijeliti najviše građana. To pokazuje u kakvom je stanju sama Rusija. Je li to uopće Rusija: Sovjetski Savez bez sovjeta, komunistička država bez komunizma?
Stječem dojam da se inteligencija izgubila u svemu tome i da opet ne zna što da se radi. Stvari su otišle dalje nego što je očekivala, nitko ne vidi kako bi se mogle zaustaviti i usmjeriti. Znakovi s lijeva i s desna nisu pouzdani. Što je tu uopće lijevo i desno? Kao u onoj Gogoljevoj priči: „Ah ti kudrava - ne znaš gdje ti je lijevo, gdje desno“. Pratio sam prošlih godina skupove u Savezu književnika u Moskvi i ex-Lenjingradu, besjede koje su držale spodobe po tribinama, njihovu slabu (sovjetsku) obrazovanost i nepoznavanje ruske kulture. Nedavno je bivši disident Edvard Limonov došao u Bosnu da "sa srpskih položaja" puca na Sarajevo - i stvarno je pucao. Hvalio se time, slikali su ga! Vladimir Volfovič Žirinovski nije nastao ni iz čega.
Matvejević, foto: Le Mond
Na kraju godine 1993, nakon poraza slobode na „prvim slobodnim izborima“, čini se da najbolji dio društva šuti. Možda se osjeća krivim. Ili pak ne kani sudjelovati u svemu tome. Je li u takvu stavu ostalo imalo one plemenite želje inteligenata za otpadniš tvom otščepenstvom, kojem su težili duhovi s kraja prošloga i početka ovoga stoljeća u Rusiji? Ili je pak „sovjetska praksa“ posve ugušila takvu tradiciju? Možda su pisci, prisiljavani u prethodnim razdobljima da se „suglašavaju“ i „zauzimaju stav“, odlučili da više nikoga ne podržavaju i ne slijede? Želio bih da je tako. Pribojavam se da nije. Očekujemo da se javi neka nova disidencija, intelektualna i duhovna, dostojna ruske kulture. Nema je na pomolu. Tko zna hoćemo li je uopće dočekati.
Rusija je jedna od rijetkih zemalja u Evropi, možda jedina, u kojoj je veći dio inteligencije odbijao da sudjeluje u ostvarenju nacionalnog projekta. Bježali su „u narod“, odbacivali državu. Nacija-država nije postojala u staroj Rusiji. Carstvo je bilo nešto drugo. Posao na oblikovanju nacije ostao je neobavljen. Opasno je kad se obavlja sa zakašnjenjem (sjetimo se Italije i Njemačke 20-ih i 30-ih godina), pogotovo kad se u to upuste clowni ili šarlatani.
Tko zna kakva nas iznenađenja još očekuju!
Unatoč svim svojim nedostacima (donekle možda i zahvaljujući njima), Sovjetski Savez uveo je historiju Rusije u svjetsku historiju. To nije koristilo ruskom narodu, koji je ostao u bijedi. Rusija se vraća u svoju historiju, manje značajnu ali sukladnu s vlastitim pozivom. Možda se tako završava još jedno „smutno vrijeme“, započinje pojašnjenje: suočenje Rusije same sa sobom? Opsjedaju me takva pitanja.
U mojoj zemlji dogodio se rat, nacionalni, građanski, vjerski i ne znam kakav drugi, bratoubilački. Hoće li se u Rusiji i Ukrajini dogoditi nešto slično, uveličano tamošnjom „sklonošću prema nerazmjeru“, potpomognuto sredstvima kojima ta sklonost tamo još uvijek raspolaže? Sama pomisao na to ulijeva strah. I ona me navela da napišem i objavim ove redove. Pomišljao sam da otputujem u Moskvu, Prag, Peštu, Varšavu, da razgovaram s piscima i prijateljima poput tebe. Odustao sam, obuzeo me osjećaj potpune nemoći.
Slušam tvoje ploče, dragi Bulate, i žalim što si izgubio glas. Pitam se što one danas znače mladima u Rusiji. Pjeva li još netko, na neki sličan način, u Moskvi ili Piteru? Trebaju li ikome takve pjesme?
Neki dan sam sreo grupu mladih Rusa u otrcanim trapericama koja je, u pariškoj podzemnoj željeznici, pjevala staru romansu „Sveča gorela, sveča gorela“. Nekoliko ih se izdvojilo i zapjevalo sa simpatijom: „Evrei, Evrei“. Jučer smo bili njemački Židovi, onda smo postali ruski, sad više ne znamo čiji smo. U svome sam „Epistolaru“ ispričao kako smo se sreli i o čemu smo sve razgovarali u Moskvi, Ohridu, Zagrebu. Nadam se da ću ti uskoro poslati ruski prijevod.
Post scriptum
Savez pisaca Rusije, kojem je na čelu Jurij Bondarjev, dodijelio je 1994. godine nagradu Mihail Šolohov Radovanu Karadžiću: prigodnom pjesniku koji piše besprimjerno loše pjesme, psihijatru u službi miloševićevske paranoje, vođi srpskih nacionalista koji su dvije godine opsjedali i tukli Sarajevo, provodili etničko čišćenje po Bosni i Hercegovini, silovali i ubijali.
Karadžić prima nagradu, foto: Vreme
Staljinist Mihail Šolohov zaslužio je da takva nagrada nosi njegovo ime i da je dobije taj pjesnik. Savez pisaca Rusije postao je stjecištem nacionalista. Jurij Bondarjev izdanak je bivše nomenklature. Ratni zločinac R. Karadžić nagraden je u Moskvi. Nijedan pisac vrijedan pažnje nije mu pružio ruku. Žiri je istaknuo njegovu „borbu za slavenstvo“. Ubijanje bošnjačkih Slavena, čiji su preci davno prešli na islam, smatra se zaslugom „za slavenstvo“! U Rusiji ljudi malo znaju o tome, pritišću ih vlastite nesreće.
Razmišljam o razlici između slavenstva koje je bilo nada poniženih i uvrijeđenih, slabih i siromašnih slavenskih naroda koji su se željeli ujediniti i spasiti, naivnih i velikodušnih slavenofila u Rusiji XIX-og stoljeća i izvan nje: slavenstvo koje je bilo nacionalna ideja Strossmayera i polazište Masaryka, u koje su vjerovali pisci i umjetnici poput Gundulića, Dvoržaka, Janačeka i Hašeka, jugoslavenstvo mladog Krleže, Meštrovića i Ujevića, valjanih srpskih pisaca iz istoga razdoblja, ranog i kasnog Andrića, ono koje sam i sâm, sa strepnjom, usvajao. Na drugoj strani vidimo, danas jasnije nego jučer, zastarjeli slavizam, sklon da podcijeni ili podčini manje i slabije, suludu ideologiju koja je bila i ostala mračna i jalova. Jedno se ne može poistovjetiti s drugim.
Ne smijemo im dopustiti da to čine.
OKUDŽAVIN ODGOVOR
Moskva, proljeća 1994.
Dragi Predraže,
Drago mi je što sam primio tvoje opširno pismo. To je značajan rad: nastojati pojasniti vlastite nedoumice, pa i očaj pred onim što nam se događa u Rusiji. Izvrsno te razumijem, jer sam i sâm dugo bio u sličnu stanju. No, Bogu hvala, bavljenje ruskom historijom i osobno sudjelovanje u današnjim govnima pomoglo mi je da se više ne čudim onom što se zbiva oko mene. Naravno, trpim i mučim se, ali se ne čudim.
Pokušat ću ti ukratko iznijeti svoje misli.
Rusija je vjekovima živjela pod batinom. Ta je batina (i carska, i osobito komunistička) pomagala da se stvori privid blagodati, cjelovitosti, uzajamnosti. Netom su batinu uklonili, pokazalo se pravo lice naroda i društva.
Okudžava
Evo kako to lice vidim: Rusija nikada nije imala niti je poznavala instituciju demokracije. Bila je društvo s ropskom psihologijom, koje je služilo knezu i caru, vodi i genseku... Rusija nikada nije imala instituciju slobode. Znala je što je samovolja (volja), ne i što je sloboda... U Rusiji nikada nisu poštovali ličnost. Cijenili su apstraktnu domovinu, očevinu ili otadžbinu, ali samu ličnost nisu... Tome valja dodati: u Rusiji nikada nisu poštovali zakon.
Stoga mislim da ne treba očekivati nikakva dobra sve dok Rusija ne osvoji spomenute institucije, dok one ne uđu u njezin krvotok. Za to je potrebno mnogo vremena, mnogo pokoljenja i mnogo trpljenja.
Ne tvrdim da je cjelokupno društvo takvo. Nažalost, pravih je ljudi malo, oni koji postoje premalo utječu na društveni život...
Bulat Okudžava
Preuzeto iz knjige Istočni epistolarij, Predraga Matvejevića, Ceres, Zagreb, 1994.