Zašto bacam petarde? Rekao bih da čulnim putem želim ispuniti prazninu vremena. Ta praznina najgušća je u definitivnoj tački kalendarske smjene kad mi se najviše ruga svojom proizvoljnošću.
Stanari naših brda svjedočiće za koji dan još jednoj pucnjavi i na taj način potvrditi gornju teoremu – mi pucamo kako bismo naglasili važnost trenutka. Ako će od toga skončati neki pas, nije nas briga. Ako je suludo slaviti istu stvar dvaput u petnaest dana, fućka nam se. Sve te jadne životinje i njihov tremens zapravo se prinose na žrtvu.
Bukom ne samo da javljamo tačno vrijeme, nego uživamo u dementnom višku značenja, nekakvoj julijanskoj i gregorijanskoj shizofreniji endemskog karaktera, na koju smo potajno ponosni. Novogodišnja euforija, pa još dupla, sama se brani svojom tautološkom prirodom, raste u pomodnom kretenizmu, ohrabrena vlastitim ehom i krkljanjem pijanih slavljenika.
Svaka eksplozija novogodišnje noći urezuje se u pseći mozak, pa tek onda u uši. Stvar je višestruko konceptualna - kao što smo gluvi bez moždane funkcije, tako ni Novu godinu ne bismo mogli vidjeli bez kalendara. Zalud silne uši i časovnici, ako ne koncipiramo nadržaje, ako ne priznamo kalendar, svijet će se rasprsnuti kao petarda u rukama malodobnog jedinca. Bićemo preplašeni psi, a ne gospodari vatrometa. U tom slučaju nećemo imati sistematizovani razlog da pucamo, što dovodi do zaključka da je svaki novogodišnji pucanj paradoks - ujedno i pokoravanje i pobuna protiv shematizovanog života koji vodimo.
Ali zašto buka, eksplozija i ekstremno učitavanje u taj prazan saldo? Ako se svijet želi pokloniti nečem što je više od pojedinca, ako se sugeriše nadmoć jedinstva vremena - zar ne bi bilo učinkovitije Novu godinu dočekati u tišini? Recimo, istočni štimung festivala trešnjinog cvijeta u Japanu - čulna svedenost koja dopušta da se kroz nju učita prisustvo svih učesnika. Kad bi noć bila sasvim mračna a tišina apsolutna, u trenutku ponoćnog stava mirno ljudi bi zaista mogli komunicirati iznad vremena. Čuli bi jedni druge kao koncept, ogroman i nesaglediv, ali i kao neznatni šum, prolazno ništa koje bi pokvarilo čar ukoliko se prvi susjed nakašlje ili dijete brizne u bezrazložan plač.
Roman Singer: Polenska groznica, 2006.
Takva upotreba tišine nije strana konceptualnoj umjetnosti, Kejdžov 4'33'' slavni je primjer poziva na slušanje tišine, kao i suočavanje sa činjenicom da apsolutna tišina ne postoji, da je ona izvodljiva samo virtuelno i umjetno, pod staklenim zvonom, u vakuum sobi kakvog instituta za mjere ili u samom Cernu.
Zamislite je, Tišinu, na svježem zraku, dok komšijina klima štekće, dok vjetar pomjera traku plastičnog pokrova obližnje verande, uronite u Tišinu potcrtanu trivijom vlastitog disanja, zagrlite ljudsko biće i primite u naručje psa koji gleda mjesec nadahnuto kao psalmopojac, i eto vas u najboljoj od svih novih godina, u istinskoj komemoraciji, usred minuta ćutanja za pali podeok na kalendaru. Bila bi to prava spoznaja i proslava kakvoće jedinstva u vremenu.
Prasak petardi tu se zapravo ispriječi kao čulna ograda, zvučna bodljikava žica kojom se ranjava naš pokušaj prelaska na drugu stranu, ka vremenu i društvu kakvo bi trebalo da bude. Svaki udar barutnog dejstva javlja neku pojedinačnu frustraciju koja se nadimala i pukla u samoći. Ne postoji ničeg utješnog u toj ponoćnoj diferencijaciji, osim čulne naslade stečene traumom. Prepoznavanjem u plotunu mi se mirimo sa svojim pradavnim strahom, javljamo jedni drugima gubitke. Pravdamo se vrlo agresivno: džepni gromovnici koji se igraju scene stvaranja. Iz dima izlazi novi svijet, novo vrijeme, što mu ga dođe isto.
Kad hoće da kaže kako je prošla godina, pripadnik plemena Jokuti kaže „prošao je svijet“. Mirče Elijade daje još primjera, indijski drevni tekst veli „oltar vatre jeste Godina“, a Njemac Uzener, objašnjava srodnost riječi tempus (vrijeme) i templum (hram, sveti prostor).
Dakle, sve što radim u slavu vremena i činim prostoru oko sebe opremljen svojom jadnom pirotehnikom može se nazvati nakaradnim ritualom izazivanja buke, straha i žrtvovanja životinja u sladostrasnom oponašanju vatre koja mi je tokom godine strogo zabranjena. Taj mali hiperrealizovani džep forsirane čulnosti, prežderavanja i opijanja ište svoju glazbu, a i meni je potrebna osveta, da ubijem vrijeme i sahranim ga u šenluku. Vrijeme rasute pažnje i grubosti što stoluje nad bukom, iz buke raste, kao novogodišnja zvijezda, ili promašeni visoki C na vrhu plastične jelke.