Misao na webu
CRNA GORA,
pop istorija

Kako je Njegoš prodao svoje manastire

Foto: Normalizuj
Zanimljiva storija o vremenu kad je mladi vladar na Cetinju morao da donosi krupne poslovne odluke

Dok Crna Gora obilježava Njegošev dan raspravom o neradnom danu, djelo ovog velikana ostaje nedovoljno istraženo.

Kompleksan um i zadivljujući pjesnik, Njegoš je po mnogim svjedočanstvima bio i pragmatičan vladar, često primoran da racionalno sagledava i svoje duhovno prvenstvo i vladičanske obaveze.

O jednom takvom odlučivanju, da proda svoja dva manastira Austrijancima, pisao je sedamdesetih godina dr Jefto M. Milović, iz čijeg istorijskog prikaza prenosimo zanimljivi dio, bez želje se miješamo u aktuelnu temu imovinskog porijekla i pravne prirode crkvene imovine u Crnoj Gori.

DALEKO OD OČIJU

Milović piše o mladom Njegošu koji je početkom tridesetih godina 19. vijeka prvi put sišao u Paštroviće od smrti Petra I, te shvatio da su mu dvije svetinje, dva crkvena dobra, višak za koji bi mogao uzeti nešto novca.

„Za vrijeme svog bavljenja u Stanjevićima i Mainama od 21. do 25. juna 1834. godine Njegoš je vidio da njegovi manastiri sasvim propadaju. Tada je bilo potrebno da se na njima izvrše velike opravke. Ali je to iziskivalo velika novčana sredstva. A njih nije bilo u Crnoj Gori. Manastiri su bili daleko od Cetinja. Nalazili su se u austrijskoj državi. Zbog toga ih Njegoš nije mogao tako često posjećivati ni o njima brigu voditi. Zato je bio riješio da ih što prije proda. Želio je najprije prodati manastir Maine, pa zatim manastir Stanjeviće".

Milović piše kako je za vrijeme svog zadržavanja u Beču 1833. godine na svom putu za Petrograd, Njegoš pismeno molio, preko ruskog poslanika Dimitrija Pavloviča Tatiščeva, austrijskog kneza i državnoga sekretara Klemensa Lotara Vencela fon Meterniha „da bi austrijsko pravitelstvo blagoizvolilo kupiti manastir Maine s dobrima njemu prinadležećima“.

PROPALI PREGOVORI

Iste godine, kako piše Milović, Meternih prima Njegoša u audijenciju u austrijskoj prijestonici. Njegoš mu i tom prilikom na prodaju nudi manastir Maine. Meternih ne prihvata njegovu ponudu. Kaže Njegošu doduše da može prodati svoj manastir Maine „bez ikakve prepreke kome hoće“.

"Po porvatku iz Rusije 1833. godine Njegoš opet pokušava da proda manastir Maine nekome Bokelju, ali se nije moglo naći u ovima stranama nikoga, ko će pomenuti manastir s njegovim dobrima kupiti. Njegoš se 29. juna (11. jula) 1834. g. ponovo obraća Meternihu i javlja mu da je prinuđen upravo Vašoj Svjetlosti pisati s prošenijem, da bi austrijsko pravitelstvo vselimostivjejše izvolilo rečeni manastir s njegovima dobrima kupiti“.

Milović detaljno piše kako se u priču uključio dalmatinski guverner Lilienberg, pa je u sporazumu sa Meternihom, austrijski car Fridrih I odlučio 16. maja 1835 g. da se dopusti Njegošu da proda manastir Maine sa svim dobrima nekom privatniku koji bi bio austrijski državljanin.

Lilienberg carsku odluku prenosi plemiću Gabrijelu Ivačiću, koji pokušava izdejstvovati da Georgije Ivanović iz Dobrote posluži Austriji kao posrednik za kupovanje manastira. To se ipak nije dogodilo. Pregovori između njega i Njegoša se obustavljaju iz nepoznatnih razloga, nakon čega Lilienberg pritiska vrhovnu vlast u Beču da Austrija kupi manastir.

Poslije dugog navaljivanja Lilienbergovog na svemoćnog kneza Meterniha, piše Milović, car Fridrih I odlučuje 11. juna 1836. da se kupi manastir Maine sa svim njegovim zemljištem na račun Državne blagajne.

17.000 U SREBRU

"Za vrijeme produženog Njegoševa boravka u Beču 1836. i 1837. Lilienberg je često s Njegošem, poziva ga u svoj stan, pregovara i cenjka se s njim oko prodaje manastira Maina Austriji i traži od Meterniha da posreduje kod cara Fridriha I da bi se konačno sklopio ugovor s Njegošem. Njemu najzad polazi za rukom da 17. februara 1837. nagovori Njegoša da ustupi Austriji manastir Maine za 17.000 forinti u srebru. Kupoprodajni ugovor se tada ne potpisuje nego tek 12. oktobra 1837. ", piše Milović.

On navodi da Njegoš 6. maja 1839. prodaje Austriji i svoj manastir Stanjeviće.

"Austrija će kupovinom dvaju crnogorskih manastira u Boki i razgraničenjem s Crnom Gorom, koje je trajalo s izvjesnim prekidima od 26. septembra 1837. do konca jula 1841, duboko pomaći svoju granicu na crnogorsko zemljište".