Je li dakle moguće sudbinu i aktuelni status novinarstva kao profesije tretirati unutar Greaberove teze o „besmislenim poslovima“ današnjice?
U najkraćem i najuopštenije, moglo bi se reći kako je Greaberova temeljna postavka da kvantitativno bujanje takvih tipova poslova u današnjem svijetu jeste posljedica savremene korporativno-menadžerske kapitalističke logike koja je naprosto premrežila sve sfere rada, proizvodnje i života. Tim sistemskim pretpostavkama autor pridodaje i one subjektivne poput osjećaja beznadnosti, uzaludnosti, beskorisnosti i besmislenosti koji su konstanta za veliki broj ljudi kada je obaveza obavljanja posla i rada u pitanju.
Sam autor ga definiše ovako: “besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uslova za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da to nije tako”.
Greaber pravi kategorizaciju pet osnovnih modela besmislenih poslova. To su:
- lakeji (flunkies), poslovi/zaposlenici čija je svrha da nadređenima stvore osjećaj važnosti, zaposlenici služe kao statusni simbol nadređenima;
- nasilnici (goons), poslovi koji u sebi sadrže element prevare i agresije, a uključuju nagovaranje drugih ljudi na nešto što je za njih štetno;
- popravljači (duct tapers), poslovi kojima se privremeno rješavaju nepotrebno nastali problemi;
- pro-formisti (box tickers) poslovi koji stvaraju dojam da su korisni iako to nije slučaj;
- žandari (taskmasters) poslovi u kojima se izmišljaju bespotrebni poslovi najčešće vezani uz različite oblike organizacije i nadzora
Četvrta skupina, tzv. pro-formisti, puki su ‘smokvin list’ za institucije, postoje kako bi kompanija mogla tvrditi da se bavi nečim korisnim s čime se zapravo uopšte ne bavi. Među takve zaposlenike autor ubraja i neku vrstu novinara angažovanih u internim reklamnim medijima tvrtke, poput periodičnih publikacija, magazina, biltena, portala, fabričkih novina... koji su namijenjeni specifičnim interesnim skupinama što ih firma stavlja u fokus svog interesa, a to su kupci, poslovni partneri, zaposlenici.
U proširenoj interpretaciji, s obzirom na diskrepanciju između normativnih društvenih očekivanja od novinarske profesije i s time povezanom ideologijom profesionalnog novinarstva i stvarnih, gore spomenutih, suvremenih novinarskih praksi, čini se da su novinari postali puki „smokvin list“ za komercijalne i političko interesne organizacije/skupine, iako i dalje legitimiraju svoje djelovanje navodnim profesionalizmom.
Značajke savremenog novinarstva, posebno u kontekstu sve jače dominacije oglašavanja i strateških mehanizama u funkciji privlačenja pažnje („ekonomija pažnje“) pronalazimo i u Greaberovoj drugoj skupini „nasilnika“ (goons) koji ljudima nastoje prodati stvari koje im objektivno ne trebaju, niti ih žele. Takvi poslovi imaju agresivna obilježja i primarno nastaju kao rezultat kompeticije unutar polja, u ovom slučaju novinarskog.
Manipulativni clickbait naslovi koji uopšte ne odgovaraju sadržaju, „krvožednost“ u praćenju „crne hronike“ ili života slavnih, preplavljivanje reklamama, prikriveno oglašavanje – sve su to agresivne strategije koje narušavaju javnu komunikaciju, a isključivo donose korist „nasilnicima“, medijima i oglašivačima.
Iste godine kada i Greaber, André Spicer objavljuje knjigu o „besmislenom poslovanju“ (business bullshit). S posebnim fokusom u analizi na ispraznom menadžerskom diskursu koji je institucionalno-organizacijski proizveden i podržan, Spicer se, vrlo blisko Greaberu, također dotiče motiva besmislenih poslova. Oni se očituju u kolektivnim osjećajima nezanemarivog broja ljudi da njihovi poslovi temeljno nemaju nikakvog smisla. No dobre pretpostavke kako za Greabera, tako i za Spicera, a i za nas u kontekstu teme ovog rada, napravio je Harry Frankfurt u svojoj studiji „o besmislenosti“.
Pritom Frankfurt iz filozofijske perspektive u fokus svoje rasprave stavlja besmislenost u kontekstu javne, pa tako i medijske, komunikacije. Kao oblik govora u pokušaju uvjeravanja ne da bismo se pritom rukovodili načelima istinitog i lažnog. Frankfurt s tim u vezi pravi distinkciju između lažova i seronje (bullshitter).
Za razliku od lažova koji ipak uzima istinu u obzir, ali ju pritom prikriva, seronji je potpuno svejedno je li ono što govori istinito ili lažno. Frankfurtovo razumijevanje „besmislenosti“ poslužilo je kao polazište Benkleru i saradnicima za interpretacije onih tipova komunikacije koje nazivaju „besmislenom komunikacijom“ (bullshit communication), u širem kontekstu mrežne propagande, pri čemu „besmislena komunikacija“ ne mari za istinito ili lažno, kao ni za političke efekte u izjavama koje publicira, sve dok iz toga generira novac. Apliciramo li Greaberovu tezu o „besmislenim poslovima“ generalno na suvremeno novinarstvo, otvara nam se cijeli jedan horizont praksi u domeni profesije preko kojih je moguće argumentirati u korist ideje da je novinarstvo postalo „besmislen posao“.
To naravno ne isključuje činjenicu da još uvijek postoje ozbiljne medijske prakse, profesionalni novinari i mediji, ali su zahvaljujući spomenutim trendovima i pripadajućim praksama sve više u manjini.