Imamo sreću da poznajemo urednike FB stranice Polucija i možemo reći da su u privatnom životu dragi i pristojni ljudi. Riječ je o stidljivim pripadnicima generacije koja gazi ka petoj deceniji života i koristi Internet da tu mučnu tranziciju ovjekovječi. Kao nus pojava cijelog procesa rađa se politička satira koja ih je preporučila za ovaj intervju.
Kao fizička lica oni mogu biti bilo ko - kad bismo vam rekli da je jedan od njih gejmer iz Stoliva a drugi vlasnik halal roštilja, zar bi to nešto promijenilo? Stvarnost je dosadna, oni su heroji bez imena i obaveze, po mjeri današnjeg trenutka koji glumi ozbiljnost i misli da će proći nekažnjeno. E pa neće moći, poručuju sa Polucije i broje lajkove. Pod geslom "bolje na dopaminu nego na dopu", ovi vragolani čine jedno od rijetkih autentičnih tačaka na crnogorskom netu.
Odakle crpite toliku neosjetljivost za probleme tzv. običnog čovjeka?
Mi ponekad malo zakomitamo, ponekad zasrbujemo, i od toga zavisi podrška postu. Ali kad kažemo da su pripadnici ovog naroda prvo splačine pa debilčine, tu je podrška apsolutna, jer svi duboko u sebi znaju to i imaju neku mazohističku želju da im to neko spolja validira. Tzv. obični čovjek, kako ga nazvaste, je rak rana ovog društva i zaslužuje sve što mu se dešava. Ne da zaslužuje, nego prilično dobro živi s obzirom na to kakvo je govedo. Ne dajte da vas dovedu u zabludu nekavim optužbama za auto-šovinizam. Auto-šovinizam je zavjera Komiterne, SANU i loših nastavnika iz osnovne škole koji pričaju da su naše škole najbolje i đeca najpametnija na svijet i kad pođu u Ameriku mogu tamo da drže predavanja.
Postoji li po vašem mišljenju makar jedna politička ideja ili filozofski koncept koji bi imalo smisla zastupati?
Akceleracionizam. Od Deleza i Gatarija do Nika Landa i Marka Fišera, samo akceleracionalizam. Ovo je brutalna simflifikacija, ali akceleracionisti razumiju da je trenutni sistem loš, nepravedan, ali i nepopravljiv, te svojom ideologijom i akcijama se trude da ga što prije dovedu do tačke pucanja. Dakle ubrzavaju kapitalizam i tehnološki razvoj dok protivrječnosti ne postanu toliko velike da sistem implodira. Lijevi akceleracionisti bi poslije toga htjeli neku egalitarnost, desni nekakve njihove budalaštine, a mi samo hoćemo da zapalimo svijet i gledamo kako gori. Pa će na zgarištu istorije iznići cveće, što veli Njegi.
Kad dođe do najvljenog krvavog građanskog rata u Crnoj Gori, koju stranu ćete izabrati?
Dezertersku. Nema rata iz koga ne bismo dezertirali. Pičke šalju momcima pisma na ratište, ali kad se vrate invalidi, uvijek biraju nas, jer možda nemamo što da ponudimo, ali su makar svi ekstremiteti na mjestu.
Malo je vjerovatno da se pomenuta ratna stihija ne proširi na region? Kako vidite balkansko poluostrvo za deset godina?
Godina je 2033. Zapadni Balkan je paklena kombinacija korupcije, despotizma, kibernetskih tjelesnih implantanata i seksualizovane vještačke inteligencije, i kao takav, posljednja oaza slobode u Evropi. Hrvatska je davno podigla zid na granici da bi pokašali da dokažu sebi na nisu iste debilčine, ali njihova djeca i dalje u augmentovanoj realnosti kače live-filtere Aleksandre Prijović preko lica tamošnjih izvođača. Šaneri šalju dronove u Italiju za parfeme, dop se pravi u 3d štampačima, Brana i dalje niko ne čita, a opozicija se ujedinila pod Ćakijem Lekićem. Mi smo konačno postali Republika Srpska na moru, ali Beograd pravi fatalnu grešku dozvoljavajući domorocima izborna prava. Na vlast u Srbiji dolazi najbolji Srbin iz Crne Gore i završava što Slobo i Boris Tadić nisu stigli. Od Srbije ne ostaje ni kamen na kamenu.
Jeste li nekad pomišljali da skinete masku medija i konačno izađete da se izmjerite na političkom tržištu?
Plašimo se uspjeha. Evo sad smo vam napisali što mislimo o narodu, a zamisli samo da te hiljadu, dvije ili 10 hiljada takvih debilčina politički podržava. Zamisli kakav si ti onda. Što ne znači da ako se ne izmijeni izborno zakonodavstvo nećemo tražiti da nam se potpišete, pa da potrošimo pare od kampanje na lošu drogu i kurve kojima bi plaćali da se smiju dok im čitamo ovaj intervju iznova i iznova.
Kako se nosite sa anonimnošću?
Imaju ta dva lika, muzičara, što su napravili Poluciju i postovali neke fore za ljude iz Berlina, sa FIAT-a i Underhilla. I to smo rašćerali davno, kao Izreaelci Palestince 1948-e. Oni su, međutim ostali lica Polucije, i kad treba šamaračina da se zavali i kad treba piće da se časti. Zato im i promovišemo onu neslušljivu muziku, iako svaki put kad stavimo link za Antonija Sančeza, jedna prepička unlajkuje Poluciju. Što ste me ono pitali? E da, super se nosimo sa anonimnošću.
Šta mislite o kolegama iz mejnstrim medija? Je li bilo poslovnih ponuda sa te strane?
Ima dvije vrste medija u Crnoj Gori. Mainstream mediji su erotski časopisi za ljude kojima se diže kurac ili na popove ili svetu crnogorsku zastavu. Oni služe uglavnom za masturbaciju i otvaraju se kao incognito tab u google chrome. Druga vrsta medija su uglavnom porodične manufakure koje zloupotrebljavaju donacije od krvavo zarađenih poreza njemačkih bravara i austrijskih kobasičara, da bi pisali kolumne jedni drugima i svom društvu, koje je ujedno i njihova čitalačka publika, a broji do 20 ljudi, i imaju nazive normalno.me. Mi nismo iz te priče.
Navedite jednu grešku Nebojše Medojevića.
Medo je imao samo jednu, doduše, fatalnu grešku. Kad su ružni Miško i pop Gojko sastavili vladu od pijanih budaletina, ludih tetaka iz crkve, kripto jebača i lučaša iz srednje škole, on je poklekao i podržao tu vladu. A mogli smo imati sve, stadion, prskalice, kaveze. Sve.
I što nije nabo glavom onoga udbaša Ćosića kad mu je zvao Caneta Subotića u emisiju.
Šta bi bilo da je Živko živ?
Snimao bi sve lošije filmove, žalio se na konkurse Ministrastva kulture, podržavao glumce u štrajku za povećanje plata (AXAXAXAXXAXAXAXAXAXAXAXAXAX) i sjedio u Berlin.
Što bi Njegoš da se ustane rekao Živku Nikoliću (da je živ)?
Rekao bi mu: Živko, daj mi broj Savine Geršak, da joj izrecitujem nešto:
Noć skuplja vijeka
Malena ti usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana ti prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
plava kosa na valove niz rajske s igra grudi,
e što bih ti napravio, al' zapopi me striko ludi.
Predraću te, zabolje me, nek se o tom drugi brine,
A celibat ću, k’o kapelu, kao oni – dogodine.
Čemu služe institucije kulture u Crnoj Gori poslije radnog vremena. Što bi se moglo u njima organizovati u noćnim časovima?
Služe istom što i za vrijeme radnog vremena. U večernjim satima bi valjalo s Hamasovih lažnih profila slati prijeteće mejlove vladi Izreala. Uz isključen VPN.
Kao majstori jezika i diskurzivnog mišljenja, možete li specijalno za naše čitaoce smislit jedan aforizam koji bi podražavao stil najvećeg majstora tog žanra.
Kažu nam da smo dvije strane iste medalje, ali obrni, okreni, to je Obilića medalja.
U vozu ste. Nemate kartu. Kondukter prilazi i u djeliću sekudne shvatate da je riječ o čika Mirku Rmandiću, lideru Svetosavske. Šta mu kažete?
Ja ne razumijem ovo pitanje. Djeluje kao da želite da budete Polucija umjesto Polucije ili kao pišete uvod u neku šalu, a mi kao dresirani majmuni, treba sad neki pančlajn, zinger, nešto da izbačimo, da se svi smiju, jel? Alo, debičine, nismo vam mi džuboks za loše fore.
U liftu ste sa poslanikom Joletom Vučurovićem. Prdnuli ste. Situacija je vrlo neprijatna. Pod uslovom da goluba pusti i Jole, recite koju melodiju proizvodi?
Evo opet. More, mrš bre tamo.
Milojko ili Jakov?
Mickej. Bolje kripto-jebač no ona muška Danica Crnogorčević.
Dritan ili Medo?
Obojicu bi zvali na after, ali bi Dritan došao, povakao sve bijelo što ima, iznapadao sve đevojke i pošao da jebe najpjaniju, a sa Medom bi populi bocu rakije, probali DMT i saglasili se da ptice ne postoje, no su to špijunčine kojima svjetske vlade kontrolišu populaciju. Dakle, Medo.