Misao na webu
CRNA GORA,
revolucija u pokretu

Dolje stubići, živjela sloboda

Podgorica, detalj, foto: B.R.
Velika saobraćajna revolucija samo što nije, sravniće sa zemljom sve te čunjeve i ograde...

Ne tako davno slobodarski duh ovih brda bio je zatomljen u desnu traku. Srećom, došla je sloboda sa novim čarima, pa se osjetilo u vazduhu, u lakom jutarnjem buđenju, a ponajviše na raskrsnici. Gomila sretnika krenula je u osvajački pohod preko punih linija i ivičnjaka, do mjere da se podgorička džada već sasvim poznaje po trasama što vode s onu stranu pozitivne prometne prakse.

Kao da je dobro popustila prpa od režima i batina, raja se stala kurčiti na jedan sasvim osoben način. Mimo strogih pravila ljudi parkiraju, pretiču i obilaze u potrazi za apsolutnom jedinicom demokratije, anarhičnim pulsom koji vodi ka slobodi kretanja. Poneki sudar i psovka nisu omeli ljude da odjebu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju, kolone su se okrenule jednoj vrsti samoupravnog turiranja, intuitivne vožnje kroz napeti gradski špic. Sloboda najljepše pjeva na ulici, tamo đe ljudi u direktnoj demokratiji dogovaraju staru enigmu prvenstva prolaza.

Ali onda se dogodilo nešto ogavno, proisteklo valjda iz ponora onog starog režimskog Zeitgeista koji se odlikovao neljudskim inženjeringom. Plastični stubići, narandžasti čunjevi, ukazali su se posvuda, nova vlast je zabola silne PVC kurčiće da vibriraju neslobodu i ospore duh varoši. Ona ista računska regija mozga koja je proizvela ideju konc-logora, sad pokušava sistemski da ubije slobodu kretanja, da usmjeri ljude u pravcu nekakave rigidne vizije pokreta koji se svodi na matematiku.

I đe to vodi? Naravno da to vodi ka funkcionalizaciji ljudskog bića. Kreativni pojedinac kao temelj demokratije prestaje biti suvereno biće koje se za svoju slobodu izborilo 30. avgusta. Prosječni slobodar za volanom postaje rob sumnjivih proračuna. Umjesto da u kretanju bude oslonjen na unutrašnje nagone i na taj način stalnim interagovanjem sa svojom nutrinom iscrta najljepšu moguću mapu kreativnih silnica, umjesto da glavni grad Crne Gore kao neka savršena vještačka inteligencija dozvoli polukružna skretanja i preticanja u najdaljim tačkama podsvjesti koja bi upravljala tim fantastičnim eksperimentom - metiljavi pisari i cvikeraši crtaju nove i nove pomične bankine.

Čovjek kao suština demokratije prestaje da bude važan zarad strukture, sistema ako hoćete; humanizam ranog Marksa mijenjaju deterministi, ulazimo u doba staljinizacije saobraćaja. Od smjelog revolucionarnog gesla,čovjek je sam sebi garant parkinga, sad se došlo do dažbina, ekonomske iznude, riječju, nastavlja se direktna pljačka pod firmom naplate javne površine.

Šta još da kažem, stvar je toliko očigledna i nije teško shvatiti kuda teče. Zasad samo hrabri pojedinci obore poneki plastikaner, ali ubrzo će to biti opšta priroda pobune. Napetost raste u smrdljivom vazduhu. Pitanje je dana kad će mnogi vozač krenuti putem časnog krsta na svom retrovizoru. Velika saobraćajna revolucija sravniće sa zemljom čunjeve i ograde, jer to to nisu samo fizičke mjere u prostoru, to su mentalne blokade, podmukli načini da se kontroliše svijest ljudi.

Onaj što bi da skrene desno, ili pretekne lijevo, onaj što neće da čeka, sada se dresira kao lovački ker. Pavlovljevsko poniženje semafora očigledno nije dovoljno, baš kao ni satanski znakovi izričitih naredbi. Ali polako, nije naš čovjek stoka sitnoga zuba! Istina, kratko stanujemo na ovom svijetu, vozimo još kraće, ali jebeš pravila, grmi pod lobanjom novog demokratskog nagona koji se rađa tu pred našim krvavim očima. Neka raste do konačne pobjede!