Misao na webu
CRNA GORA,
13. jul

Crveni Nikšić

Željezarci na radničkim igrama
Praznični zapis o jednom dalekom, izolovanom gradu koji zove upomoć

Studirao sam u tmurnom i pometenom gradu koji je tih godina srljao ka svojoj konačnoj propasti. Živio sam u ulici Narodnih heroja u kojoj su redom bili poređani: SNP i DPS, stanica policije i kuća lokalnog bosa. Na kraju ulice bila je Opština, a sa lijeve strane atelje mog druga koji se jednog jutra probudio i vidio da mu ateljea nema.

Jebo Gregora Samsu i čovjeka bubu, kad se zorom uvjeriš da su srušili zgradu, da nema krova ni prozora, i da je komšija zamiješao beton za stambenu zgradu. Tako su temeljno komadali Nikšić, asfaltirali pijacu, presjekli je na pola, uništili tržnicu koja je bila ulica, kaldrma, preko koje sam kroz kantare, vage i miris voća kratio put do Filozofskog fakulteta.

Tamo su bili, da se ne lažemo, klerofašisti, parohijske mudre i studentska populacija koja nije imala đe drugo. Na taj fakultet mahom su slali nesposobne da misle, ili one kojima je trebalo da smisle šta će ozbiljnije u životu da rade. Bio sam zaglavljen između poriva da pišem i nekakvog traljavog sna o odlasku u inostranstvo, kad se desilo čudo, zaljubio sam se, smrtno i životno - zaljubio sam se koliko sam mogao u ranim dvadesetim, znači mnogo sam se zaljubio, i to u Nikšić.

Znam, vadite maramice, sve je ovo tužno i slina slinu stiže, ali istina je, genetika možda, ne znam kako se to zapravo desilo. Moja primorska svojta uvijek je bila bliži odgojni krak, a nikšićko porijeklo zamršeni emotivni čvor koji se odjednom preda mnom otvorio u svojoj kontinentalnoj raskoši. Nikad i niđe kao u Nikšiću nisam sreo ono što sam od rođenja tražio, svoj nesretni jezik, svoj opsesivni poriv da pričam, da se zarijem mišlju u drugog, da se napijem tuđeg iskustva i bez straha zagrlim sve što mi prijeti.

To mi se u Baru, na moru, nikad nije dogodilo, morske su priče svršavale i počinjale sa a i e, ili onim staroslovenskim poluglasom koji sam polagao na prvoj godini, a koji u sebi čuva neku nazalnu ljenost da se govori i misli. Žilavi glas pripovjedača koje sam slušao u Nikšiću povezao me je direktno sa pravom prirodom mog zbunjenog bića. Shvatio sam da je predrasuda da tamo ljudi graju: cikotićka sinkopa mnogo je agresivnija od nikšićkog prigovaranja koje sam upijao sve dalji od nesretnog fakulteta.

Na ulici, u kafani, u predgrađu, bio sam naciljan i sretan, u gradu koji se nekako držao, zbog svojih talentovanih ljudi, uglavnom neuspješnih u društvu koje im je ipak zavidjelo. Nikšić koji ovdje ispisujem bez koncepta nikad nisam napustio, ali sam vidio kako se getoizira i urniše, prekađuje i ruši, pogani i razvozi u nepoznatom pravcu, dok od njega nije ostalo ništa. Ali bukvalno ništa, osim čudne gustine zvuka, tišine pobočnih ulica koje me svaki put omame, pa pomislim, zašto ja više ne živim ovdje?

Logično je da sam prije nekoliko godina odlučio da svadbeni dan provedem u Nikšiću u čudnoj građevini drugara koji je na Rastovcu svojim rukama, vizijom i talentom podigao mjesto nazvano Novi svijet. Danas je to poznati restoran i tamo sam kusao svadbenu tortu sa kilom oraha i čuvarkućom u fondanu. Veče je minulo, krenuli smo nazad, S. je bila u dugoj haljini, prelijepa, sa diskretnim crnogorskim pojasom koji je sjekao bjelinu. Iz Nikšića se nije moglo zbog autolitija ili nečeg sličnog, sjeli smo u Flojd, da prođe muka, da prođe dreka, da protutnji jad. Ipak smo izašli na ulicu, nismo mogli izdržati, just married, jbg…

Da kupimo čips, rekao sam, haljina se vukla po prašini, ali koga briga - stali smo kao ljubavni kip na jedno pješačko ostrvo, dok su oko nas obigravali novočetnici nižeg ranga, pitomci nove vlasti, sirotinja bez kinte i znanja, đeca slavljenici Mladića & Karadžića sa zurlama i trubama, sa probušenim auspusima. Ljubili smo se, ali ne kao kod Klimta, lica su nam se stopila, više je to bio onaj Munkov poljubac, i po koloritu zagasite večeri i po uviru koji smo jedno drugom poklonili u tom ludilu, u tom sručenom poniženom stanju grada osuđenog na propast. Ljubili smo se i nije nas bilo briga, jer ljubav je bila tekstura koja je svemu dala smisao.

Nikšić je bio grad, živio sam njegove ostatke, prije konačnog raspada; i moji preci su živjeli, bili livci ili milicajci, seljaci ili činovnici. Grad u kojem su komunisti usred kraljevine osvojili 75 odsto glasova, grad kojim su hodali heroji i radnici, kitili ga crvenom bojom za Trinaesti jul.

Današnja vlast u Nikšiću slavi kvislinge i dželate, a na bilbordima povodom praznika nema pomena o antifašizmu. Ipak, psihologija praznika je usmjerena ka sjećanju. Koliko se god činio izolovan, ugašen i dalek, Nikšić je suština Crne Gore koja se mora iznova buditi.