Roberto Bolanjo u romanu „Lumpen-novela“ narkomane naziva svecima. Portuglaski reditelj Pedro Kosta u dokumentarnom filmu „In Vanda's Room“ snima svakodnevicu Vande Duarte, heroinske zavisnice koja život provodi u lisabonskom kvartu Fontainhas. Vanda Duarte, prije filma „In Vanda's Room“, glumila je u Kostinom igranom filmu „Ossos“.
VJEČNI PROBLEM
I Bolanjovi džanki-sveci i Vanda Duarte ljudski su prikazi zavisnika i zavisnica. I jedan i drugi uspijevaju ono što ne uspijeva često – najteže zavisnike predstaviti kao ljudska bića koja pate, ali i žive svoje živote.
Droga, bol i bolest najkonstantniji su dio njihovih dana, ali čak i takvi životi sposobni su za polifoniju emocija svojstvenu svakom čovjeku, pa i zavisniku. Kod Bolanja i Koste, i oni vole, pate, rade, razgovaraju s ljudima, smiju se. A Bolanjo upravo taj njihov osmijeh vidi kao jednu od odlika svetaca, fokusiranih samo na jedan trenutak u vremenu (na vječnost ili na vječni problem?) i njegov sadržaj.
ŽUTA PROŠLOST
Priznajem, uvijek sam bio slab na podgoričke narkomane. Pogotovo na generaciju koja je jahala svog konja krajem devedestih, pa dalje, kroz prvu dekadu dvijehiljaditih.
Tih godina odrastao sam u centru Podgorice i na poseban način intrigirali su me naši kvartovski sveci. Njihov čudan hod, uvijek pomalo ukočen i brz. Njihov uvijek upaljen radar za svijet koji ih okružuje. Tek kasnije, čitajući Berouza, naučio sam nešto o ćelijama koje, pulsirajući za heroinom, zaista autonomno misle i vode tijelo koje su naselile, hipersenzibilne na blizinu dilera, policije ili drugog narkomana.
Ali podgorička džanki ekipa tih godina nije ličila na ekipu iz Berouzovog „Džankija“. Podgorica nije Njujork. Podgorica je Podgorica. Žuti, kontinentalno-mediteranski džanki raj. Tako sam to tada vidio.
Do kostiju uplašen posljedicama heroina koje su se mogle osjetiti na svakom ćošku, mogao sam mirno da posmatram naše kvartovske „svece“, vjerujući da je heroin droga prošlosti i da svi znamo da se s njom nije zajebavati.
EINE KLEINE SPENDE
Na podgoričke narkomane mislio sam i kad sam, prvog dana po preseljenju iz rodnog grada, upoznao berlinske svece.
U trenutku mog dolaska, krajem 2013. godine, Berlin je već bio pacifikovan grad, osvajao je svjetske klabing-turiste, njegova droga odavno nije bio heroin.
Berlin; foto: Misstravelclogs.com
Zbog toga su berlinski heroinski zavisnici zaista ličili na posljednje propovjednike starog, zaboravljenog Boga. Svetačkom izgledu još više je doprinosila njihova pojava: blijedi, umorni i iznureni pušenjem, ušmrkivanjem ili injektiranjem heroina, ti sveci vuku se ulicama, ne dirajući nikog, držeći pred sobom ulične novine koje prodaju da ne bi zvanično prosili.
Već prvog dana po dolasku počeo sam da nailazim na te kvartovske šetače, često blago nasmijane, uglavnom izgovarajući ljubazne rečenice, nudeći novine ili tražeći malu donaciju, „eine kleine Spende“, taj uporni refren stondiranih prodavaca starih novina i jedna od prvih fraza koje sam naučio na ulici.
Tamo, u toploj Podgorici koju pamtim, nijedan narkoman nije prosio, a kamoli prodavao novine. Krali jesu. Tražili nam telefone da prebace karticu, pa onda bježali, takođe jesu. Ali i dalje su to bili kvartovski „momci“, živjeli su na roditeljskim platama i penzijama, odjeća i obuća bila im je brza i ispeglana, a većina njih u svakom trenutku mogla se osloniti na mrežu baba i tetaka kod kojih se uvijek moglo ogrebati za novac i pojesti nešto na kašiku.
ĐE JE PAZOLINI?
Valjda mučen nostalgijom za najmračnijim trenucima podgoričkog djetinjstva, tog dana kad je nestašica „buprenofina“ izazvala zastoj ispred Doma zdravlja na Koniku, pažljivo sam gledao sve fotografije i snimke grupe zavisnika.
Čekao sam da prepoznam nekog od svetaca kojih se sjećam. Ali to su već bili novi sveci, jednako karakteristični kao ekipa mog djetinjstva. Neki s kačketima nabijenim do pola lica, neki otvoreni i voljni da govore, izgledali su kao odbjegli sa nekog noćnog, Pazolinijevog seta.
Foto: Pagina12
Da Crna Gora ima Pazolinija vjerovatno bi se tog dana našao među zavisnicima na Koniku, snimao ih i objašnjavao čitavu stvar posljedicom siromaštva, društvenog zanemarivanja ljudi sa margine, manama sistema koji mentalne bolesti kao i bolesti zavisnosti stigmatizuje i drži što dalje od bilo kakve mogućnosti normalnog učestvovanja u zajednici, itd.
Dio zavisinka pred Domom zdravlja tog dana bili su Romi. Pozicija Roma narkomana vjerovatno je najdalje što se može biti od milosti crnogorskog društva.
Ali Crna Gora nema Pazolinija i podgoričke narkomane niko ne stavlja u filmove. Niko o njima ne piše priče. Ljudi ih se uglavnom gade, ako ih se ne plaše.
BOLEST I KLIMA
Iako sam se tog dana u znojava i nervozna lica sa snimaka i fotografija udubio iz najperverznije, lične želje da među ljudima koji kriziraju nađem nekog koga poznajem, taj detaljni pregled i pažljivo slušanje izjava uvjerilo me da bi pazolinijevska interpretacija, koliko god bila radikalna i pokušavala da smjesti stvar u ideološke okvire, i dalje bila dovoljno precizna.
Jer pogled na grupu okupljenu oko Doma zdravlja govorio je mnogo o socijalnim slojevima koji se gomilaju na rubovima grada, jednako koliko u njegovom centru. Narkomanija je nerješiv problem svakog društva, ali odnos prema zavisnicima radikalno se mijenja u odnosu na dio svijeta na kojem zavisnik troši svoje dane.
Sinsinati, SAD; Foto: B. Mandić
Zbog toga, koliko god podgorička klima bila pogodnija za podgoričkog sveca, berlinska društvena klima i dalje će biti prednost njegovog berlinskog druga. A ono što ga čini posebno mirnim i upravo u hodu razlikuje od podgoričkog sveca, svakako je odnos policije prema njemu. Jer berlinski heroinski zavisnik nije označen kao kriminalac samo zato što kod sebe ima heroin koji će upotrijebiti. Dok god ne krade, (a ne isplati mu se da krade), on je samo još jedan bolestan čovjek koji svoj lijek uzima na svoju odgovornost i svoj život troši onako kako hoće.
"RASPALI NARKOMAN"
U svemu tome podgorički svetac razlikuje se od berlinskog: nema skoro nikakvu pomoć socijalnih službi, a policija mu diše za vratom, pa mu ne preostaje ništa osim da se ponaša kao kriminalac, jer ga društvo kao kriminalca i označava. A kad jednom završi u zatvoru, iz njega uglavnom izlazi još bolesniji, zauvijek obilježen dosijeom i često regrutovan u uličnog dilera-narkomana.
Ali nisam Pazolini, ni Bolanjo ni Kosta, i nije mi namjera tupiti previše o širem, društvenom problemu koji najteže oblike narkomanije stimuliše i čini mogućim. Ili o tome koliko heroin postoji kao problem među sve mlađim generacijama i danas. Nekakav tup osjećaj u stomaku govori mi da je sliku „raspalog narkomana“' – makar onakvu kakvom je grade oni koji vjeruju da postoje problemi koji ih ne mogu dotaći – nemoguće razbiti.
Zato ću ovaj tekst posvetiti ekipi koja je tog dana krizirala na Koniku, i iskoristiću priliku da im poželim dobro zdravlje i redovan „bup“, dok god im bude potreban. I da čestitam odluku da heroin zamijene bilo čim, pa makar i „buprenofinom“.
A kad smo kod pozdrava i čestitki, neću propustiti ni da čestitam život preživjelim komšijama iz Centra i Kambodže, bez čijih svakodnevnih tura ulicom Moše Pijade na liniji Centar-Masline, usputnih petljanja, muljanja i stondiranih priča o tome kako su i oni nekad vrhunski igrali košarku i kako treba da se držimo sporta, moje odrastanje ne bi bilo tako živopisno sjebano kako je bilo u tom žutom, kontinentalno-mediteranskom paklu imena Podgorica.
Ili riječima uličnog pjesnika Cobre iz podgoričkog benda „Vrpca“: „Podgoričanos / čitav vijek na vrat, na nos“!