Kad sam bio mlađan lovac ja policija me napala ispred studentskog doma u Nikšiću, ali ovo nije priča o tome. Ovo je povijest o dugim cijevima koje su Veselin Veljović i njegovi goniči iz SAJ-a znali uperiti u goloruki živalj i studente.
Zadesiš se tako u pabu usred racije, jedan ti sejmen kaže lezi!, drugi ostav'!, treći dolazamo!, a četvrti klekni!. Ako se zbuniš pa te izvede napolje to nije dobro, jer onaj što čeka ispred, po svojoj komadnoj odgovornosti liči na dresirano pašče za klanje – on prosto ne pita, on samo udara, nema nikakvog interesa za melodramu koja se dešavala unutra – čim je vidio da te izvode on nadolazi pesnicom, obara te na pod i jebe ti sve što treba da ti jebe pred objektivnom publikom. Ta publika je izvedena iz kafane tek da posmatra mučenje, kako bi se kasnije vratila svom pivu kao da racije nije bilo. Ali ima tu jedan zajeb. Racije je bilo.
Sve je drhtalo pred odredom nitkova u uniformama koji su se iživljavali loveći brucoše, duge muške kose i minđuše. Njihova uporna uznemiravanja, koliko god bila trenutna, imala su dalekosežno dejstvo. Trebalo je fizički utući, tjelesno markirati, ulubiti svaki oblik misli, slobodnog ophođenja ili ne daj bože pobune. Makar ta pobuna bila na nivou memljivog birca u gradu Nikšiću u kome je državna partija imala apsolutnu većinu, a ja imao nesreću da studiram lijepu književnost.
Pomladak je valjalo deformisati na vrijeme, pisati pendrekom po tijelu - što reko postmodernista, svako tijelo je prazan papir na kome ideologija upisuje svoje znake, itd... U tom smislu nije bilo pametno kasnije ismijavati kolumne dr Veljovića, jer on je svoje završio u mladosti, kao Rembo, njegov je opus pisan pendrekom i svakako je jedan od najznačajnih u žanru.
Nije tu bilo velike ideologije, da se ne lažemo, tek banda, prljavim parama plaćena banda koja je u kancelarijama i spavaćim sobama držala fotografije šefa države, partije i mafije. To nas je strašilo i držalo za muda predugo da danas ne bismo skupo platili cijenu. Gledam hapšenje tog SAJ-ovca Veljovića koji je kasnije dogurao do funkcije šefa policije i savjetnika predsjednika države, pa i saradnika u nastavi na Univerzitetu Donja Gorica, i sjećam se tih dana u gradu Nikšiću za koji se danas čudimo što je postao stožer mentalne blokade oličene u političkim izlivima cinizma i mržnje.
A šta ste očekivali, hipi komunu?
Veljović će odgovarati, ako se dokaže, za mnogo veća nepočinstva od tih nasilnih racija, nije sporno da Tužilac traži njegove veze sa visokim kriminalom, švercom, ratnim zločinima. Ali meni će ostati želja da neko makar dokumentuje ako ne procesuira sav policijski sadizam koji je vladao na našim ulicama poznih devedesetih i na razmeđi dva milenijuma. Jer sve ovo poremećeno u ponašanju što gledamo kod mladih tribuna, svi grozni tikovi i nesanice, vrištanja sa govornica i muška zaricanja, sve je to posljedica. Uzrok je u službenom sadizmu koji je odgojio generacije. Za taj zločin Veljović vjerovatno neće odgovarati. A to je stvarna kruna njegove karijere - ulična sačekuša, duga cijev u stomak, masna psovka i arlauk koji ti ostane zaboden u ušima dok si živ.
Da slučajno ne zaboraviš kad si ponižavan i tučen u rođenoj zemlji, samo zato što je jedan komandant imao ambiciju da bude glas generacije, da piše svoje besmrtno djelo pendrekom po tijelu.