Mnogi od nas se ovih dana brčkaju u internet plićaku i sakupljaju male svjetlucave znake nadolazećeg fašizma. Kamen je to posebnog svojstva, dugo glačan u potaji, valovima prenesen iz dubina, da bi tu pred našim očima bljesnuo u storyju nekog lokalnog fana AfD-a.
Zašto bi, pitam se, fizičko lice van Njemačke navijalo za AfD? Je li to uzbuđenje u stomaku i mračna katarza onog koji posmatra vampira kako ustaje iz groba? Upravo se to dešava, a Njemačka dokazuje da smo boreći se protiv rasizma zapali u jedan paradoks – razvili gotovo rasističku nadu u njemačku racionalnost, koja će biti vječni zabran od povratka zle sile. Kao da su Njemci toliko dugo za čitav svijet bili nadljudi pokajanja, da se mislilo kako će zauvijek ostati podalje od onoga što je Max Weber nazivao etnička čast. Ipak, po istim šavovima po kojima je pukla Weimarska republika i uspeo se firer, sad su krenuli desni politički agenti, preuzeli glasačku petinu na izborima, kao politička volja koja se suštinski bavi samo jednim jedinim – problemom Jevreja.
Pardon, ne Jevreja nego imigranata…
Do strašnog je preklapanja došlo, zar nije? Ekonomska kriza se sto godina kasnije opet koristi kao prevozno sredstvo za nacional-kulturološka uzbuđenja po kojima je krvna veza zastupnik svetog tla, a strano tkivo ne samo nepoželjno nego opasno i kritično za dalji napredak.
Nije se u minuloj izbornoj kampanji mnogo govorilo o ekonomiji, tek pet odsto Njemaca je visoke cijene stavilo na prvo mjesto ličnih briga, dok su bezbjednost, unutrašnja politika i problem imigracije dominirali. Taj se mračni talas buđenja naroda odvija pred našim očima tako brzo i naširoko da je austrijski kancelar već sebe prozvao Volkskanzler, što je zloglasna titula iz Hitlerovog vremena, dakle naglašeno etnička, čitaj rasna, koja je garmanski soj vidjela kao glavni uslov njemstva, njegove povijesne uloge, snage i perspektive.
Ovog puta na steroidima, preko Atlantika, kroz bizarnu podršku Elona Muska, sa uzdignutom desnicom kao lajtmotivom cijele kampanje, desne naci preokupacije ušle su u glavni tok, najviše zahvaljujuči starom dobrom agensu svih političkih prevrata – strahu.
Mediji, ponajviše tabloidi, a prije svih Muskov Internet, ne izvještavaju dubinski o rastu desnog političkog nasilja, već detaljno opisuju zločine imigranata i generišu sliku tamnoputog varvarina koji siluje, bode, ubija i pljačka. Iako je naučno pokazano da imigracija nije povećala stopu kriminala, fašistoidna paranoja se lako širi. Baš zato što je naučno dokazano suprotno, može se govoriti o fašizaciji društva koja naučna utemeljenja odbacuje i tako pogađa jednu od onih Ecovih tački prepoznavanja Ur-fašizma. Na isti način kao što Trump resetuje klimatske, zdravstvene i druge politike, u Njemačkoj se imigracija kao kompleksan problem društva čereči po žutoj štampi i zaliva mržnjom obespravljenih plavokosih bijelaca.
Dešava se, velim, u dlaku isto što je nekad bilo, Njemačka je u recesiji kakva nije viđena od kraja četrdesetih, nema više ruskog dotoka energije na kojem je sigurno počivala privredna konstrukcija, nema više Amerike kao dobrog starešine, odmetnuti u svoje dilove, bivši saradnici i saveznici natjerali su Njemačku da izađe na čistac. Ona je to pokušala da uradi na ovim izborima, i šta se desilo? Pokazalo se da više mladih podržava neofašiste, da se društvo novim izborima destabilizuje a ne gradi, što bi valjda trebalo da bude Njemački recept kakav smo gledali minulih decenija.
Putem TikTok kampanja i internet propagande, zločini se koriste politički, gađa se parasimpatikus, da narod, odnosno Volk prepozna svoje korijene u odbrani od stranih elemenata. Masakr u Megdeburgu se brendira kao zločin imigranta, a ne desnog fanatika, internetom ne kruže snimci pretučenih lijevih aktivista, niti podaci da su zločini nasilja u oštrom porastu sa skoro 60 odsto izgrednika među Njemcima. Ako te neko pita da li je u toj divnoj naprednoj zemlji neko pretukao političara SPD-a Matthiasa Eckea, jedva ćeš se sjetiti slučaja, kao i pucnjave na Univerziretu Heilderberg, jer je ubica bio njemački državljanin nezainteresovan za politiku i religiju. Ali zato ćeš se lako sjetiti noža sirijskog izbjeglice, na kome se gradi politika reakcije čiste i bezbjedne Njemačke.
Kao što se početkom dvadesetog vijeka nezadovoljna raja privodila fašizmu, preko jevrejskog bauka, danas se za to koriste imigranti. Kao što su crnci pokazivani u zološkim vrtovima za 50 pfeniga kako bi se gladni Njemac gubitnik Velikog rata osjećao superiorno, sad se kljukanje medijskom agresijom koristi da se nahrani sputana mašta ražalovanog proleterijata, postindustrijskog viška, vojske iz predgrađa, muške sile, koja treba da brani etničku državu.
A ko je došao Njemce sve to da poduči? Potpredsjednik države koja ne zna ni šta je etnicitet, plavooki jaran iz Cincinnatija, Ohio, JD Vance, novi šerif u gradu, čiji je nedavni govor u Minhenu bio triježnjenje urinom kakvo odavno nismo vidjeli na svjetskoj sceni.
Naravno, niko pametan ne negira da je rasna tenzija postala problem otvorenog njemačkog društva. Ali kao što je pitanje rase jedno a rasizam njegova zloupotreba, tako je i problem imigracije alat za fašizaciju društva. I to problem koji se navodno shvata odozgo, pakuje za plebs u čitljive formate, toliko prostačke da se jedan Elon Musk vidi kao politički analitičar.
Zlokobna kampanja nije od juče i globalna je, njeni su korijeni uslovljeni diktatom kapitala, onog najkrupnijeg, tehnološkog, koji se račva tako daleko i neobuzdano da je prije pet šest godina i Nebojša Medojević crnogorki politički pajac prišao Bannonovom Pokretu i trućao o vojsci islamskih spavača koji stiži iz Sirije. Sjećate se vjerovatno Movementa i Stevea Bannona, bivšeg Trumpovog savjetnika, istog onog što je nedavno na mitingu u Francuskoj salutirao nacistički - jer to je ovih dana bukvalno šik.
Šta reći na kraju, osim da se dešava. Tu je, pred našim očima, spremno je i dozrelo vrijeme čistki, deportacija, svečanih paradi sa bakljama. Stigli smo na veliku stanicu novog varvarizma u koji je medijsko-tehnokratska vlada dovela svijet. Ni Njemačka više nije sigurna, znači da niko nije siguran.
Liči na vrijeme iz čitanki, za koje smo mislili da se nikad neće vratiti.