Kao metod samurajske samodiscipline, već od prvih mjeseci života van domovine i rodnog grada nametnuo sam sebi zabran određenih poređenja, a prvo među njima bila je velika mudrost koju svaki Draško iz Mletaka nakon pet dana provedenih u velikom svijetu, s podignutim prstom saopštava rodbini i prijateljima odmah po povratku: „Tamo ti staju kola čim nagaziš na pješački!“
Nekako mi je od početka jasno da „tamo“ i „ovđe“ ne postoje kao odvojeni svjetovi, već kao načini ponašanja koje usvojiš ili ne usvojiš, pa ako imaš sreće uvježbaš tijelo i reflekse na različita pravila koja onda, po potrebi, koristiš u onoj mjeri u kojoj su neophodna za preživljavanje. A izaći na ulicu uvijek je, na ovaj ili onaj način, borba na život i smrt.
Kad se u sumatraizmu podgoričkog saobraćaja uspostavi nevidljiva veza između kašičice koja miješa šećer u dojču zbog kojeg je dvoje kola parkirano u kružnom toku, i ritma sva četiri žmigavca parkiranih u sljedećoj ulici, pa se na sve to doda golub koji se lepršavo posrao na šoferšajbnu vozača na raskrnici dok je ovaj katapultirao kuglicu iz kažiprsta i srednjaka čekajući žuto na semaforu, u tom trenutku dođe do harmonije koja ponekad čini da svi učesnici saobraćajnog čvora, uz polifoniju sirena i psovki, nekim čudom izađu nepovrijeđeni iz raskrnice. Ali nekad jedna od karika tog nevidljivog lanca ipak zakaže, zakasni čitavu milisekundu kao lijeni pješak koji nikako da pređe taj jebeni pješački, poremeti se nevidljivi sklad i popusti oprez, pa onda neko na ulici i strada. A ti koji stradaju uglavnom su pješaci, biciklisti i ostatak nemotorizovanog saobraćajnog življa.
Koliko god mi bila odvratna ona specifična vrsta provincijalizma i kolonijalne svijesti kojoj je sve bolje u tuđem dvorištu, koja se nada kako će, jednom, doći neko „sa strane“ i konačno nas naučiti životu, od te svijesti odvratnija mi je samo ona koja u našem svakodnevnom, bahatom i uglavnom poludivljačkom ponašanju vidi neko čudo zvano „balkanska strast“, nekakvu potvrdu autentičnih kvaliteta, sposobnost čovjeka da se dernja, da pljune nasred ulice nasred koje ostavlja kola, da bi im bio što bliže dok srče podgorički fenomen imena „dojč“.
To balkansko neinhibirano čedo koje je, gle čuda, uglavnom mužjak, zaista u svojoj oslobođenosti od stida nije daleko od toga da jednog dana, kad treći „dojč“ bućne u prazan stomak, nasred raskrsnice ili kružnog toka upali sva četiri žmigavca i da se, da oproste inhibirane cvjećke, posere kao onaj golub s kojim smo povezani a da to ne znamo, pa da podigne gaće i jednostavno produži dalje, u svoj lov na râna crvena, žuta i zelena svjetla, na stotinke koliko je potrebno da pravi Fanđo gradske vožnje uleti pješaku ili biciklisti kojem se otvorilo zeleno, da presječe traku vozaču pored sebe, jer svaki je metar staze važan u toj trci u kojoj, kad bismo samo na trenutak, sa prstom u nosu, razmislili na semaforu, shvatili bismo da se nema đe žuriti, da je saobraćajna gužva grada Podgorice dolina suza i psovki u kojoj će svako na cilj stići kad mu je suđeno. A neko neće stići nikad.
Na svoj cilj, recimo, nikad nije stigla I. O. (47) koja je prije nekoliko dana doživjela nesreću na parkingu na Bulevaru revolucije. Iz nekog razloga to je slika koja me već nekoliko dana ne napušta. Vjerovatno su je mnogi vidjeli. To je ona fotografija prevrnutog crvenog automobila ispod kojeg su, kažu šture novinske informacije, vatrogasci morali izvlačiti I. O. koja je, saznaćemo iz još jedne šture vijesti, 1. marta preminula.
I niko ne pokušava da objasni kako je do toga došlo. Kako se nasred prenapučenog parkinga, usred dnevnog špica, prevrnuo auto? Jesmo li stvarno vidjeli tu fotografiju koja prikazuje kola koja kao da je neko bacio s neba u gradsku gužvu? Je li to bila toliko suluda brzina kojom su kola ušla na parking, da su se iz nekog razloga prevrnula, a pod njima se, nekim slučajem, našla I. O.? Ne znam kako se reaguje na ovakve vijesti. Ne znam zašto pomišljam da treba zapaliti neka kola, kontejner ili čitav parking. Ali neka javna reakcija je neophodna, samo mali znak da smo živi ljudi kojima nije prihvatljivo da se gine na parkingu, na pješačkom, usred bijela dana i usred grada.
Jer svako ko je jednom hodao podgoričkim ulicama, ili po njima vozio biciklo, slobodno može da kaže kako je gledao smrti u oči. Gledao sam roditelje koji dječija kolica guraju ulicom, jer je trotoar zauzela nečija motorizovana zvijer. Gledao sam bicikliste koji zamalo ostaju bez glave jer je virtuoz u kolima hvatao prve stotinke zelenog pokušavajući da presječe pješake. Gledao sam kako suludom brzinom usred bijela dana kreten skreće i na pješačkom prelazu udara ženu. A onda sam gledao kako sugrađanin, takođe pješak, samo na trenutak zastane, pogleda prema pokošenoj ženi, i mirno nastavi dalje, jer ko zna ko je tip za volanom i što da se ja miješam u tuđe gaženje na ulici. Ovo posljednje zainteresovani, pretpostavljam, mogu i dalje pogledati, jer je snimljeno sigurnosnom kamerom i objavljeno u novinama.
Ono što još nisu objavili u novinama, jeste objašnjenje što se to dogodilo tog dana na komadiću uskog parkinga, na Bulevaru revolucije u Podgorici. Kao da su vatrogasci skidali mačku sa drveta, a ne pokušavali da izvuku ljudsko biće prignječeno automobilom, tog dana smo dobili tri reda vijesti, dva dana kasnije dopunjenih sa još tri reda u kojima saznajemo da je I. O. preminula. Jedino što smo u ta nova tri reda saznali, jeste da I. O. ima puno ime i prezime, da se zove Irena Obradović i da joj je u trenutku nesreće na podgoričkoj ulici bilo četrdeset i sedam godina. Kuda je krenula i o čemu je razmišljala Irena Obradović u trenutku kad je tenzija podgoričkog sabraćaja pukla baš na toj tački na kojoj se ona našla, nećemo saznati.
Ali valjalo bi saznati što se to, zapravo, dogodilo. Zbog mnogih „društvenih problema“ razgovara se sa raznim stručnjacima, puni se prostor novina i jutarnjih programa analizama i predlozima rješenja, pa bi možda neko mogao da objasni što se desilo tog dana na Bulevaru revolucije, jer nije se desila baš sitnica. Bilo bi korisno čuti što je tako strašno u podgoričkim ulicama i kako učiniti da ljudi u gradskom jezgru ne ginu makar na parkingu, da svako prelaženje pješačkog prelaza nije avantura na život i smrt, da biciklisti kojima su, eto, makli i staze da bi naši dragi vozači automobila bili manje nervozni, ne moraju da ramišljalju da li će do cilja stići u jednom komadu.
Tražeći poentu za kraj ovog teksta, shvatio sam da nemam poentu, kao što smrt pješaka u saobraćajnoj nesreći na parkingu takođe nema poentu. Kako se saobraćajnoj bahatosti staje na put, ne znam. Može li pomoći policija, ne znam. Već ih je na svakom ćošku iako kažu da ih nema dovoljno, vikendom istrčavaju iz žbunja s onim ozbiljnim „Jeste li konzumirali alkohol“, pa ipak dnevni saobraćaj u gradu izgleda kako izgleda, a noćne ulice postaju trkališta. Može li pomoći kratko razmišljanje o tome kako je izgledao dan Irene Obradović prije nego što je naglo prekinut na parkingu? O čemu je razmišljala, što planirala za slobodno poslijepodne, a što za sljedeći dan? To možda može pomoći. Jer izaziva nemir, strah i bijes. Ali izaziva i oprez. O tome, eto, treba razmisliti na trenutak, u kratkoj pauzi životne gužve, svako na svom crvenom svjetlu semafora koji, u nekim slučajevima, daju znak da se prekine jedan ljudski život.