Kad sam bio mali voz je kretao iz stanice A, pa je drugi kretao iz stanice B, a tvoje je bilo da vidiš u kojoj će se stanici sresti. U vozu je bilo djece, žena, muškaraca, koga briga. Neko je na zvidžuk lokomotive slomio kuvano jaje, a neko zalegao u bifeu. Školska matematika bila je lišena tih ljudskih pričica, koje smo živjeli kroz obrazovni program, strip i pozorište. Ono što smo matematički mjerili bile su brzine, težišta i procenti. Jedina romantična linija koju pamtim iz vježbanki su ti hipotetički vozovi, tekstualni problemi koji mi algebru ipak nisu omilili kao zaplet, nego je udaljili kao praksu za ljude prepametne.
Danas kad živimo fašizam ljudskih prava, žali mi se prijatelj, djeca ni u školama nisu pošteđena terora koji uvozimo sa zapada a koji bi trebalo da nas vještački usmjeri ka neprirodnom unosu matematičkih pravila u sve društvene dogovore. Otvori zagradu, zatvori zagradu, unutra je sadržaj tuđeg svijeta kome se djeca uče kako bi se odmetnula od roditelja. Ne samo da se na času biologije pominje piša, nego se nekakvo rodno talibanstvo raširilo sve do tablice množenja.
Evo zadatka za treći osnovne, pa mi vi recite je li normalno da đeca ovo uče: Prema Popisu iz 2011. u Podgorici je omjer muškaraca i žena 910:1000. Kolika je vjerovatnoća da će u debati uoči lokalnih izbora 2024. godine na RTCG učestvovati 13 muških kandidata i nijedna žena.
Kratko jasno - dođe ti dijete sa ovom mozgalicom i ti počneš da mucaš. Ako je 10:9 u korist žena, u studiju bi valjda trebalo da je nešto slično, recimo 7:6, isto u korist žena. Ali kolika je vjerovatnoća da budu svi muškarci, to je već perverzni neživotni matematički paradoks koji se nikad ne može dogoditi, pa djeca uče situacije koje ne samo da su ideološki nabudžene i sumnjive već su skroz bizarne i po maštu opasne!
To bi bilo kao da smo se mi u socijalizmu pitali, ako mašinovođa popije tri loze a drugi popije sedam loza... Pa to nije moguće, reći će malo slobodniji učenik, kao što će danas neka djevojčica iz treće klupe ustati i reći, ovo sa trinaest muškaraca je muška šovinistička bajka o društvu u kome su žene prekrižene i politički silovane, a ne nešto što treba da računamo, čak ni hipotetički, jer mu tako dajemo kredibilitet i prizivamo incident kao pravilo.
Nastavnik bi da je sreće promijenio zadatak, djevojčica po imenu Klara bi sjela zadovoljna što je ostvarila pobjedu, dok se iz klupe broj dva ne bi podigao Perica, i to onaj isti Perica iz vica, koji uvijek nešto zajebe, pa i ovaj put iz džepa izvadi zabranjenu voćku, novi ajfon šesnaesticu na kojoj se vidi zamrznuti kadar debate iz studija RTCG. I stvarno, na slici bude 13 muškaraca kao u šovinističkoj bajci, kao da su žene politički silovane, i stvarno tamo bude samo jedna žena kao novinarka koja se ne računa, i stvarno razred zanijemi, jer sad je tek glupo računati vjerovatnoću nečega što se već desilo. Dragi razrede, vjerovatnoća je 100 odsto, zapravo je to realnost, sjedi Klara, kakvo ti je to ime, treba da se zoveš Milijana, i da slušaš što ti učitelj zbori, a ne da mudruješ kad te već bog za to nije odredio.
Šta možemo poslije ove priče kazati o zemlji u kojoj mala Klara raste, to je već pitanje za čas sociologije, prirode i društva: otkud toliko piša u politici, moliću lijepo, ako je 51 odsto žena u crnogoroskom društvu, koliko su zapravo vezane, prepadnute i uštinute između šporeta i kreveta, između porođajne muke i pelena za svekra, koliko je ženskih poslova iznad politike, pa su odlučile da muškom prepuste svih 13 stolica u tom jezivom tv formatu koji liči na demonski otisak tajne večere, hm, na kojoj, da ne zaboravimo, takođe nije bilo žena.
Kao što u našoj najozbiljnijoj političkoj formaciji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, žene ne govore, iako čine pola vjernog stada, služe za sve osim kad se misli i odlučuje, dakle vare čorbe od manastirskog boba, pristavljaju kave i drže konak da se može patos poljubiti pri velikoj metaniji bez opasnosti da ti brada pokupi mrvice – tako se i u politici može reći da imamo čistu rodnu situaciju sa lokalnim izuzetkom Jelene Borovinić Bojović, kandidatkinje koja je ovog petka veče bila opravdano odsutna.
Ta jedina žena u izbornoj trci u Podgorici 2024. godine izašla je iz našeg matematičkog zadatka i prešla u vic, da zastupa žensku pravdu u ime desne pravovjerne politike priraštaja, krsne slave i rukoljuba koju zastupa njena nacionalistilčka muška družina.
I sve je u ovoj priči na svome mjestu, nema mjesta mozganju, ženske NVO mogu da nastave da se bave svojim uzvišenim feminizmima i okruglim stolovima, a da niko ne zapita pošteno i iskreno – žene, koji vam je kurac, zašto ovo trpite? Koja je to daska u glavi koja vam fali, da ne osvijestite sebe kao ravnopravna ljudska bića, sad, kad je krajnji čas, i kad više vremena nema, jer slobodu vam niko neće dati, jer Sloboda je žena, kako reče pjesnik, muški pjesnik, drug pjesnik, bard moje socijalističke mladosti u kojoj ste neke jade od prava ostvarile.
Davno su prošla vremena ozbiljnih političkih programa, žene moraju da otmu i napadnu, da udare jače ako misle da ikakve vajde zakuče od ustavnih i drugih pravnih laži. Crna Gora je zemlja nesretnog potčinjavanja, a žensko je simbol i simptom generalne nepravde i nasilja na kome se zasniva svaka vlast. To nasilje je sistemsko, našmrkano kokainom i zaliveno tamjanom, novopečeno steroidno muško landaranje mošnama kojemu se može stati na kraj samo ženskim principom, upornim dosadnim zakeranjem, emotivnim morem, plesom, erosom, svime čega se nasilnici boje i što nisu upoznali u djetinjstu kad su ih njihove patrijarhalne majke zauvijek kastrirale. Zato makaze nisu potrebne, odavno je taj muškarac nagrđen i njegova agresija je drugo lice straha koji politički živi dok tjera ženu od govornice.
Jer, dragi moje učenice, dragi učenici, jedini razlog za vjerovatnoću sa gornje slike, jedino objašnjenje ove surove realnosti jer strah od žena. Nema ih u politici jer ih se muškarci boje, i samo su ih zato blokirali, samo ih zato biju i ubijaju. Među kandidatima za podgoričke izbore 2024. na sreću ima normalnih, emotivnih i razumnih muških bića koja su i te večeri govorila kako treba. Ali široki kadar i ukupna slika je pobijedila. Užasna postavka rodne prevlasti razumljiva svakome ko ima oči.
Strah od žena o kome govorim može se iskorisiti kao temelj transformacije društva i borbe za socijalnu pravdu, daleko od NGO agendi i salonskog feminizma, to može postati politički adut jedne nove snage koju na žalost niti vidim niti nazirem u ovom tunelu.
A sa druge strane, mašinovođa, sedam loza, voz.