Ne može se očekivati da crnogorsko, duboko zaostalo društvo građeno na – Frojd bi bio zapanjen – patologijama, može da proizvede samosvjesne, participativno osviještene pojedince. Politički cirkus u koji uskačemo svako malo potvrđuje kako teško pravimo pomak ka slobodi. Ne mislim da je ispravno da političke slabosti pojedinaca pravdamo jedino društvenim okolnostima i istorijskim momentumom koji je svakako doprinio da se sa teškoćama emancipujemo i hvatamo korak sa slobodnijim svijetom, u kome sloboda izbora nije toliko plemensko-porodično satrijeta.
Upravo je ovo zadnje ta nezdrav koja nas unazađuje i čini ne samo politički bolećivim životinjama, nego za život nesposobnim, neautonomnim pojedincima. Patrijarhat koji je djecu jasno podijelio po polovima, pa im tako od starta dao nejednake šanse, opšte je mjesto, koje ipak treba često pominjati da se u toliko podrazumijevajućoj opštosti ne zaboravi banalnost našeg neuspjeha.
TERET DOBRIH NAMJERA
Banalni lični neuspjeh koji se prenosi sa koljena na koljeno, traje vjekovima i onemogućava da se izađe iz (ne)vješto modeliranog oblika zla. Možda se čini da je stvar na ovom mjestu pretjerana, ali ako se dosjetimo da se po Hani Arent najveće zlo ovaplotilo kroz jednu banalnost koja je milione ljudi koštala života i cio svijet zavila u kafenokošuljašku korotu prethodnog vijeka, možda nam ne tako vidljivi logori naših patologija budu umnogome jasniji.
Banalno zlo ne počiva na namjeri da se ciljano i direktno razgradi pojedinac ili grupa, ono je više niz radnji i propuštanja da se u smetnutoj odgovornosti dogodi uništenje, za koje je teško naći krivca, a odgovornost se pravda naznanjem, nezainteresovanošću ili pukim izvršavajem obaveza koje su zadate. Tako je i sa uništavanjem pojedinca u društvima poput našeg.
Jovana Vujanović, The lost levels, 2018.
Patrijahalno polazište – očekivanja – prvi su teret koje se mora podnijeti na dobrim namjerama popločanom putu ka paklu za koje se spremamo od izlaženja iz pičke materine, iz koje, ako je sreće, nikad nećemo izaći, jer se sa genitalnih predjela roditelja dobijaju najjasnije upute za život, mlohavi imperativi koji potiču uglavnom iz slabe snage naših začetnika. Očekivanja prečesto nijesu jednaka za sinove i kćeri, kao što nijesu ni docnije za zetove i snahe.
Prvi se prigrle i oko njih se kao oko nekakvog totema skače, kao da taj dišući spomenik može označiti išta više od produbljenja patrijahalnog obrasca iz koga izlaze siti sinovi i zetovi te vazda sumnjive kćerke i snahe koje su na korak da iznevjere očekivanja koja čak nijesu ni unaprijed zadata, nego sve više rastu i rastežu se do tačke pucanja i onda se, da ironija bude veća, iz tog vatrometa trpljenja začinje nova patologija u kojoj sljedeća generacija žena mora platiti, jer kad sam mogla ja, može i ona.
OBRNUTA LOGIKA
Čija je odgovornost za današnji bijeli patrijahat? (bijeli patrijahat – poput bijelih laži, današnji patrijahat je spolja slabo primjetan, dakle neočit, opravdan višim ciljevima, lako se previđa i niko ne misli da je to vrijedno naročite borbe jer nije riječ o agresivno ispoljenom obrascu, što kao da ga abolira od zla koje proizvodi.)
Odgovornost nedvojbeno pripada muškarcima, koji su istorijskom dominacijom i uzurpacijom svega što je imalo ikakve važnosti i šireg značaja prihvatili svoju samopercipirajuću božansku mjeru krojenu na račun ženske isključenosti iz svih važnih segmenata poput odlučivanja, itd. No, ono što se često da previdjeti, to je da su najsuvereniji nosioci patrijahata kroz istoriju, ali i danas, kad patrijahat više nije crn nego posve bijel - upravo žene.
Istorijsko zanemarivanje i trpeća pozicija žena u Crnoj Gori nije u ženama izazvala solidarnost i razumijevanje za drugorazrednu poziciju u kojoj se i danas nalaze, već je nekakvom obrnutom logikom žena postala grobar druge žene, goniteljka njene emancipacije i jednakosti, pa u današnjem društvu više ne govorimo samo o muškoj percepciji u čijem se pogrešno natakarenom durbinu umanjuje vrijednost žene, nego o ženskoj netrpeljivosti prema drugim ženama naročito kad je riječ o vlastitoj kćerki ili ne daj bože snahi.
Lori Simons / Birgit Jirgensen
Zašto se o ovome malo priča, ne znam, ali kao i sa svakom osjetljivom temom – idejni krivac je važan, u njega s pravom upiremo prstom, no vratarke logora prolaze ispod radara, etički čisto i pored odgovornosti, u vječitom edipovskom opravdanju, u kome žena veliča muškarca (sina), koji će u patološkoj kastraciji nekoj drugoj ženi, dakako manje važnoj od njega, biti loš muž.
PRINCIP LJUBAVI
Nemogućnost da volimo nekog ko nije naše dijete, naša krv, najveći je crnogorski usud, koji zatvara ljude u lažne bliskosti i nakaradne plemenske titutle koje glume međuljudski sadržaj. Time se ne samo uništava ovo društvo, nego se ta autističnost u kojoj su pomiješani mazohizam i sadizam olako da smetnuti, samoodržati u svojoj banalnoj besmislenosti, pa nema tih nositelja spomenica i svijetlih primjera iz prošlosti koji će ovom društvu dati dovoljan zamah, da se u ljudskom povjerenju i otvorenosti udružuju i vole na osnovu opštih principa ljubavi prema čovjeku.
U odsustvu ljubavi prema drugome, solidarnosti i razumijevanju položaja drugog, nema političke sreće, jer je politika samo makro nivo odnosa koji su u nas duboko poremećeni, a kao takvi neosviješteni, te u istovremenom defetizmu i nadi da je promjena moguća zaključujem da nema političke slobode bez oslobođene porodice.
Oslobođena porodica je porodica koja je otvorena da procirkuliše snagom nove krvi ili ljubavlju prema pojedincu koji izabere slobodu koja se od porodičnog ropstva fundamentalno razlikuje. To je porodica koja ljubi slobodu, višu vrijednost od loze koja se ne mora uvijek produžiti. To je osnov za slobodno, emancipovano društvo, to je ugaoni kamen ravnopravne i poštovane žene.