Peticija za legalizaciju marihuane u Crnoj Gori u „rekreativne i medicinske“ svrhe medijski je odjeknula onog trenutka kad je skupljeno više od 6000 potpisa, dovoljno da incijativa stigne do Skupštine. Biće to lijep dan. Crnogorska skupština – taj hram demokratije i parlamentarizma izgrađen na temeljima bifea u kojem su okrepljenje jeftinom čašicom našli mnogi naši skupštinski velikani – raspravljaće o tome da li će Crna Gora postati dio malog kruga odabranih, lider u regionu i treća zemlja u svijetu u kojoj će marihuana biti legalna i dostupna, u dobro organizovanom procesu „proizvodnje i puštanja u promet“, da upotrijebim tu strašnu policijsku formulaciju koje se plaši svaki dječak ili djevojčica kad se s drugarima zavuku u park da popuše buksnu.
BASTON-BABYLON
Kažem, biće divno tog dana kad stari mačori i nova skupštinska, starmala omladina uzmu u usta riječ „kanabis“, „marihuana“, THC, CBD, ovo, ono... Padaće, siguran sam, i stare dobre skupštinske pošalice. I onda će taj dan proći. Pesimisti kažu da će stvar biti lagano odbijena i ostavljena za neka bolja, buduća vremena. Entuzijasti tvrde da može da se dogodi kopernikanski obrt, da Pura Popović, kao stari predstavnik liberalnih vrijednosti, može izvesti neočekivanu haubicu pravo pod skupštinsku prečku i vještinom argumentacije ubijediti kolege iz opozicije i pozicije da je potpuna legalizacija marihuane šansa za Crnu Goru.
Kapiten Popović će, možda, reći kako smo ekonomski i ovako i onako pukli, kako nas u narednih pola godine čeka ekonomska kriza, pa što bi nam falilo da mi umjesto toga preteknemo šitstorm i legalizujemo šit, da od naše male i prelijepe državice napravimo ekonomsko-turistički boom. „Ryanair“ i ostali low-costeri jedva bi stizali da odmore avione pune stounera koji bi navalili da se legalno klepe vrhunskom vutrom iz okoline Plava, prije nego što se zapute ka vrletima Prokletija ili dalje u istraživanje oduvijek nepravedno zapostavljene sjeverne regije našeg budućeg rastafarijanskog raja.
Tu bi možda i crkva mogla da se uključi i blagoslovi, jer zna se da iskreni rastafarijanac dođe nešto kao dobro napušen pravoslavac, mužjak zapetljane kose i brade koji vjeruje u tradicionalne, porodične vrijednosti, ne ljubi homoseksualce, a žena mu je domodržnica dužna da ga štuje i rađa mu đecu, i da ga se dok menstruira kloni, jer pravi rasta ne meće u anus i krv.
foto: boslevha.com
Zaista zvuči pravoslavno, iako više tolstojevski nego dogmatski, ali ipak nekako blaže i opuštenije, svakako uz bolju muziku koja se uz vutru još bolje sluša, jer zna se da dobra vutra ublažava agresiju i opušta čak i najtvrdokornije balvane, pa mogu da posvjedočim i kako je moj kvart, nekad tradicionalno nasilni Baston (taj podgorički Babylon), postao naglo miroljubiv od kad ga je, tamo neđe krajem devedesetih, osvojila marihuana.
KOLIKO JE 40 GRAMA?
Nego, šalu na stranu, nismo valjda napušeni. Htio sam da kažem da je, nakon što je incijativa „Legalizuj.me“ predstavljena u medijima, prije nekoliko dana održana i prva tribina na kojoj se glavni glasnogovornik incijative, Nikola Banović, izložio javnosti i bio spreman da odgovori na pitanja, sumnje, da čuje predloge i pokaže kako je odlučan da se izbori za tih tričavih 40 grama po glavi stanovnika mjesečno.
Ali ispostavilo se da je ta lijepa, okrugla brojka izazvala najveće rekacije. Te kako 40 grama, te Njemačka dozvoljava samo 15, te kol'ko to dođe džointa dnevno i može li se to izdržati, a da čovjeku ne počnu da cure bale dok s tatom gleda TV ili skroluje po smartfonu, koji možda više neće ni imati, jer će se od toliko trave navući na heroin, a onda ga je odnio vrag.
Ukratko, stare predrasude i strahovi ne jenjavaju. Refren „ne postoje teške i lake droge“ i dalje se pjeva, iako marihuana više zvanično nije na spisku teških droga UN-a. Kad opravdava predlog od 40 grama, Nikola Banović spremno kaže: „To je urugvajski model“. Lijepo, ali južnoamerički modeli za drogu kod nas ne izazivaju baš idilične slike.
Pa valjda je Južna Amerika onaj komad svijeta đe najsrčaniji crnogorski psihopate idu da se dokažu na najtežem gostujućem terenu, a odatle se vraćaju promijenjeni i spremni da započnu kokainske ratove u kojima se proizvode i ljudski ćevapi. A mi sad treba da furamo „urugvajski model“ i učinimo da jedna, recimo, četvoročlana crnogorska porodica u kojoj dva punoljetna sina srećno žive sa roditeljima do kasnih tridesetih, raspolaže sa 120 grama vutre mjesečno po domaćinstvu, ne računajući babe i neudate tetke koje će vazda svoje četrdesetice sačuvati za mezimce.
Hoću da kažem, sve su to uglavnom nagađanja i panika onih koji ne znaju ili ne žele da znaju ništa o mogućnostima legalizacije marihuane u različite svrhe, ali mora se priznati da nam oni koji predlažu 40 grama mjesečno nisu baš precizno objasnili što bi to značilo i kako bi se do toga dolazilo.
DUBOKI GUGL
Zato sam nakon javne rasprave na koju sam došao po odgovore, ipak morao malo i sam da zaguglam, što i nije bilo toliko strašno, pa preporučujem i ostalima. Guglajući naišao sam na podatak da tih urugvajskih 40 grama mjesečno nije tako lako dobiti čak ni u Urugvaju. Odnosno, da je čitava procedura legalizacije bila komplikovana i dugotrajna. Od 2014. kad je marihuana u u toj zemlji zvanično legalna, do trenutka kad su je korisnici mogli dobiti u samo 16 apoteka, prošle su pune četiri godine. A onda su tih 40 grama, u tih 16 apoteka, te 2018. godine mogli kupiti svega 5000 najupornijih duvadžija Urugvaja, koji je 2019. brojao oko tri i po miliona stanovnika. Dakle, Urugvajci su se morali debelo pomučiti da dođu do svojih 40 grama.
Možda bi bilo korisno te podatke povremeno čuti i od inicijatora peticije u Crnoj Gori, jer u javnim razgovorima na ovako osjetljive teme (pa bili to razgovori sa istomišljenicima, ili sa puritancima, moralistima i ostalim dobričaninima) nije im baš pametno da bubnu tek tako kako će svaki punoljetnik moći da dobije 40 grama, a da pritom ne objasne kakva bi bila procedura za sljedovanje i zašto je, recimo, sve to u Urugvaju, kod naših uzora, tako dugo trajalo.
STARI DOBRI LERDI
Entuzijazmu i želji uprkos, trebalo bi napomenuti da kad bi se zakon sjutra izglasao u Skupštini, do pune realizacije ideje vjerovatno bi prošle godine, da bi se moralo dugo i pažljivo raditi, i da tek onda, kad bi se napravila komplikovana mreža koja bi mogla da podrži nešto tako netipično kao što je lokalna proizvodnja, prodaja i legalna upotreba marihuane, čitavo naše rasta-ekonomsko-turističko čudo moglo bi da počne da živi. A ukoliko se takva mreža ne bi uspjela uspostaviti, onda se ništa ne bi ni moglo dogoditi. Odnosno, stari dobri lerdi i dalje bi bio glavna ulična instanca.
Street art, Podgorica, foto: PG Biro
A strah od dilera i ulične prodaje takođe se pojavio kao reakcija na ideju legalizacije. Sumnjičavi se pitaju šta ćemo sa crnim tržištem ako legalizujemo marihuanu, jer uvijek će se naći neko da prodaje na crno. Pa, vjerovatno i hoće, kao što se pojavi uvijek i svuda. U nekim oblicima crno tržište sigurno bi postojalo kao alternativa legalnoj varijanti i valjda to ne bi bio najveći problem, jer posljednjih trideset godina, u statusu quo koji se tako plašimo da uzdrmamo, crno tržište jedino i postoji i nad njim niko, osim kriminala i kriminalnih djelova policije, nema nikakvu kontrolu.
SOCIJALNA BILJKA
Kao potpisnik peticije i podržavalac incijative, moram priznati da mi u čitavoj priči najviše smeta povremena površnost i jednodimenzionalnost koja se često primjećuje u incijativama za „liberalne vrijednosti“, pa tako i ovdje u diskursu mnogo češće nailazimo na psihologizaciju i individualna iskustva, nego na svijest o socijalnoj, društvenoj i političkoj dimenziji čitave akcije.
To i ne čudi, jer je tema legalizacije marihuane jedna od omiljenih tema iz atomizovanog svijeta „liberalnih vrijednosti“, pa se kao i obično vrlo površno ili skoro nikako ne povezuje sa socijalnim pitanjima i sviješću o tome kako ćemo (osim pričom o „nacionalizaciji“) spriječiti da se, kao što to najčešće biva sa „vrijednostima“ koje su finansijski isplative, oko teme na kraju okupe oni koji od svega namjeravaju samo da profitiraju.
Jer ako nekim čudom dočekamo da Crna Gora postane treća zemlja u svijetu koja proizvodi, pakuje i prodaje najskuplju biljku na tržištu, nije teško zamisliti kako i to postaje još jedan resurs na kojem se nekoliko najbogatijih domaćih „privrednika“ još više bogate na račun onih koji rade u bijednim uslovima, sve uz pomoć raznih „inspektora“ i donosioca odluka koji bi se takođe brzo snašli u novim okolnostima. To bi bio prilično neslavan kraj akcije koja je počela od čovjeka koji se otvoreno predstavlja kao radnik u ugostiteljstvu grada Budve, radnička klasa iz našeg bisera izrabljivačkog turizma. A to se već sad mora osvijestiti kao potencijalni problem, u predlogu nacrta zakona o kojem će parlamentarci morati uskoro da raspravljaju.
Na kraju, uprkos nepovjerenju u mogućnost našeg parlamenta da rizikuje i jednim potezom od Crne Gore napravi avangardni eksperiment, ekološku državu sa legalizovnim kanabisom, ipak ću ostati optimista i vjerovati kako je moguće da dočekamo punu legalizaciju, uz utopističko-revolucionarnu napomenu organizatorima da od debele, slavljeničke buksne još bolje gori debeli kapitalista. Legalise it, ko ih jebe!